Poruka iz najvećeg romskog naselja u Hrvatskoj: "Bojimo se, mi ćemo se sigurno svi cijepiti"

Jeste li se ikad zatekli u Paragu, u najvećem romskom naselju u Hrvatskoj? Tamo gore, u Međimurju, u blizini slovenske granice? Živo je to mjesto, prekrcano ljudima, psima i glazbom. Prgavo i nasmijano, istovremeno prijateljsko i posvađano s ostalim lokalcima.

POGLEDAJTE VIDEO: Korona u Paragu: 'Situacija je loša'

Pokretanje videa...

03:20

Romi u Paragu | Video: 24sata/pixsell

Ali ovih dana, ili možda mjeseci, Parag je praktički zatvoren. Naselje duhova. Neki će reći da je do zime, do ledene kiše koja se miješa s rijetkim pahuljama i zasipa blatni makadam romskih ulica. Neki će reći da je do nedostatka posla, da ljudi koji žive tu nemaju razloga za napuštanje neožbukanih prizemnica. A neki će, kao Matjaš Oršuš, ponuditi jednostavniji odgovor. 

- Korona. Ljudi se boje, situacija je kod nas alarmantna. Nigdje se nitko ne kreće, ništa se ne radi. Loše je - objašnjava Oršuš, predsjednik međimurskog Vijeća romske nacionalne manjine. 

Vodi nas kroz iščašeno naselje i pokazuje prstima u zakračunate prozore. Iza čipkastih zavjesa proviruju krezuba djeca. Svakih nekoliko minuta netko radoznalo odškrine vrata i proviri tko to korača među kućama. Mještani nam prilaze, navlače maske i raspituju se što radimo ovdje. 

Prije pandemije su ljudi radili

- Ljudi su gladni, zovu me stalno. Tamo u trećem mjesecu, kad je tek krenulo sve ovo, organizirali smo sa zastupnikom Kajtazijem i Savezom Roma podjelu prehrambenih paketa. Dijelili smo i maske i dezinficijense, ali sad su institucije zapele - pojašnjava Oršuš dok zadihano korača kroz blato. Mokri psi nas prate u stopu.

- Teško je, razumijete, više ne znamo kako dalje. Prije pandemije su ljudi nadničarili, skupljali sekundarne sirovine i boce, ali sad nema ništa. Nitko ne izlazi, kafići ne rade, preplašili su se. I muzičari su bez posla, a znate kako smo mi veseli narod, kako volimo glazbu i ples. A sad, evo, nema svirke - mumlja Matjaš kroz masku i viče na neke klince koji su izašli na kišu. Sumnjičavi muškarci nalaktili su se pod gredama. Budno prate i osluškuju.

A kako Romi uopće doživljavaju koronu, pitamo ga. Društvene mreže preplavljene su teorijama zavjera o cjepivima i nepostojanju pandemije. Ima li toga i ovdje?

- Iskreno da vam velim, ispočetka je bilo tako. Govorili su da je to gripa i da nema brige, ali sam onda i ja završio u bolnici. Bio sam na nekoj manifestaciji, netko je valjda bio pozitivan i zarazio sam se. Izolirao sam se u kući i mislio da će proći samo od sebe. Na kraju je bilo strašno. Završio sam u čakovečkoj bolnici s upalom pluća i dobivao kisik, ma katastrofa. Bilo je užasno kad bih vidio da bi netko preminuo. Još nisam onaj koji sam bio prije. Moram pohvaliti medicinske sestre, liječnike i ostale radnike u Čakovcu, davali su maksimum od sebe - priča Oršuš dok prolazimo pored jata pokislih kokoši. Našušurene, stisle su se pod strehom jedne naherene kućice. 

- Korona nije laž, to svakome pričam. I ljudi su to ozbiljno shvatili kad su čuli da je iz svakog romskog naselja netko zbog nje završio u bolnici. Ima i tu zaraženih, puno ih je u izolaciji, posebno oni radnici koji rade po firmama u Međimurju. Jest, držimo se mjera koliko možemo, stojimo kod kuće, ali znate kako je kod nas, tu žive obitelji s po dvanaest članova. Ma dobro je, bolje da se na nekoliko dana ograničimo nego da netko umre - priča Matjaš dok gazi kroz lokve.

Voda je nabujala, prelijeva se preko drvenih pragova. Neki muškarac je podignuo šaht, metlom tjera blatnu poplavu u ponor. Oršuš ga upozorava da zatvori rupu, netko će propasti i ozlijediti se. Djeca na pročeljima zainteresirano kopaju nos i upitno se zagledaju u nas. Roditelji ih povlače natrag u kuće.

RUŠE PREDRASUDE Mi smo Romi koji žele još bolju Hrvatsku: Marina i Denis su briljirali na svim poljima

Kroz jedna vrata izlazi mladić s prevelikom pamučnom maskom. Navukao je preko pola glave. Kaže da se zove Josip Balek.

- Ne možemo ništa, nemamo prihoda. Jedino što dobije žena od porodiljne naknade. Treba jesti, treba održavati djecu. Koliko ih imamo? Šestero - priča prigušeno. Matjaš ga tapše i upućuje natrag.

Gospođa Majda viče nešto s druge strane ulice. Prilazimo joj, pitamo je kako je. Teško, kaže ona. Matjaš joj je donio krumpira, kruha i drva, ali to nije dovoljno. Kaže da osim toga nema ničega. Širi ruke i pokazuje prazni hladnjak. Iz jednosobnog kućerka oblijepljenog religijskim slikama širi se toplina peći na drva. 

Što je s testiranjem, raspitujemo se. Kako to funkcionira u Paragu? Kako vode evidenciju o zaraženima?

- Onaj koji ima simptome javlja se doktorici u Macincu i ona ga automatski upućuje u Čakovec na testiranje. Nezgodno je jer puno ljudi ne može do grada, nemaju kako. Snalazimo se - pojašnjava Oršuš i vodi nas pored kuće svoje bake. Straćara jedva stoji uspravno, ali ne diraju je, u uspomenu na nju. 

- 102 godine je doživjela. Imala je 24 djece. Da, da. Što se čudite? 19 sinova i pet kćeri. Pušila je lulu, pila rakiju i uživala u životu - priča sjetno Matjaš. Kako je umrla, zabrinuto pitamo.

- Ma nije od godina. Imala je jedan starinski krevet, udarila je jednog dana glavom u njega i, eto - sliježe ramenima jedan od brojnih unuka. Fotograf uskače, kaže da poznaje baku Oršuš, snimao ju je prije nekoliko godina.

Ususret nam prilazi drugi mladić. Emil se zove. I on se preziva Oršuš. Nosi masku s hrvatskim grbom.

- Dobro je. Ne družimo se kako smo prije, ali držimo se reda. Ponekad nam teško pada, ukočeni smo i bojimo se, ali dobro je. Izdržat ćemo. Cjepivo? Ma kad dođe, cijepit ću se - odvraća mladić. 

Kakav je općenito stav Roma u Paragu prema cijepljenju, pitamo Matjaša, opet ga podsjećajući na teorije zavjere koje se roje hrvatskim internet svemirom.

- Ja mislim da će se cijepiti. Ja sam za to. Ja ću prvi, a siguran sam da će i svi oni - govori Oršuš i pokazuje nehajno na naselje dok mu sve jače kapi bubnjaju po kišobranu. Gacamo kroz lokve Paraga, praćeni pogledima skrivenima iza zavjesa. Odnekud se čuje glazba. Usamljeni ženski glas pjeva uz radio.