Posljednji lovci na jegulje: 'Bile su nekad hrana za siromašne...'

Mirne vode rijeke Norin koja izvire u Prudu pokraj Vida, a ulijeva se u Neretvu, u Kuli Norinskoj, kraju nadaleko poznatom po kvalitetnoj jegulji i tog su poslijepodneva remetili tek lagani povjetarac i hitri žablji skokovi u modro zelenu vodu sa lopoča za koje se priroda pobrinula uredno ih rasporediti uz šipražje uzduž obale.

- Lovili su je, kako mi je pričala moja baba Mare moji preci, moj pradjed Mate tamo početkom dvadesetog stoljeća bio je poznati lovac na jegulje. Uvuklo ti se to pod kožu od malih nogu. Uz oca sam svaki dan odlazio na Norin i postavljao vrše i trate. Bio je to moj hobi, moja igra od djetinjstva - priča nam Gojko Bezer (66) iz Momića u Kuli Norinskoj, jedan od posljednjih lovaca na jegulje u ovom kraju.

Svaki dan sve manje jegulja 

- Velik je Norin i u njemu ima za sve nas. Samo nas je svakim danom sve manje baš kao i jegulje - nastavlja Gojko dok iz trate (mreže) ponosno pokazuje ulov. Bit će, kaže za društvo i dobar neretvanski brudet od jegulja i žaba, a bit će i za prodati koje kilo, jer mirovina je mala, a živjeti se treba. Jegulja je pravi specijalitet pa je i njena cijena veća čak i od zubatca, lignje, lubina, škampa. Tražena je i za kilogram se prodaje za 170 kuna. Do svoje petnaeste godine lov na jegulje Gojku je bio svakodnevni hobi. Lovilo se tada na parangal i udicu.

Najvažnije je strpljenje 

- Život nas nije mazio, ali i danas su mi pred očima slike kada sam znao, a davno je to bilo unazad pedeset godina, na tristo udica uloviti više od sto jegulja. Kako je to bilo gledati i uživati, po nekoliko jegulja samo na jednoj udici. E, to je bio posao, a ne danas ostaviš vrše po mjesec dana i čekaš jer najvažnije ti je oboružati se sa strpljenjem, a ona će, ako je ima, doći. “Jegulja je “ruparica”, traži rupu, lagano se kreće i vreba ni sama nije svjesna da kad prođe prvi završnjak vrše i kada uroni u drugi uži završnjak povratka joj nema”, priča nam ovaj šezdesetšestogodišnjak koji ne krije kako se ovaj hobi baš kao i jegulja uvuče pod kožu, usadi ti se u krv.

- Svaki dan nas lovca na jegulje je manje na vodi, a prije je bilo i krađa vrša i trata jer bilo je puno lovaca - nastavlja svoju priču Gojko dok spretno iz mreže vadi jegulje i stavlja ih u burače te ponovno vraća u vodu, a burače nisu ništa drugo nego dijelovi veš mašine.

- Ovoga sam se dosjetio jer voda kroz rupice može prolaziti, a jegulji je dovoljna voda jer se ona hrani jajašcima riba, ribljom mlađi, malim punoglavcima, jajašcima žaba, insektima, crvićima. Ovako u burači može dugo stajati - dodaje. Samo se dugo ne može zadržati jer brzo završi kao specijalitet u nekom od restorana. Dobra je kaže na brudet, ali ništa manje ukusna nije na ražnju ili ako je velike sa gradela. Jegulje se love tijekom cijele godine. Ipak najbolje su u proljeće od polovine ožujka do srpnja i od kolovoza pa sve do studenog. I baš one jesenske su, kaže Gojko najbolje. Srebrenice ih zovu jer se srebrene, pune su i velike.

Komorani i vidre 

- Ujesen je najbolja uz raštiku. Pa kad je raštika upola gotova dodaje se jegulja i kuha. Potom se izvadi i sprema na salatu uz malo soli i kap ulja. To je bila sirotinjska hrana naših starih, a sada je specijalitet. A tek suha jegulja “pizanica” koja se stavlja u sol dva tri dna, a onda pod piz još dva dana, a potom se suši na dimu dva mjeseca. Suhu je se potom kuha i sprema na salatu. Ona se ne može presušiti, ona ima svoju masnoću, ukusna je i pravi je specijalitet. Dobra je i tako osušena na gradela. To vam je “momički pršut” - kroz šalu će.

Sve vrijeme našeg razgovora Gojko nije dangubio, s njim u barci obišli smo nekoliko mjesta na koja je postavio vrše i trate da vidi ima li ulova. I isplatilo se niti jedna trata ni vrša nije bila prazna. Neke je Gojko tek obišao, vratit će se za dan dva jer očekuje kako će vrša biti i punija. Od njega saznajemo kako nema pravila gdje stavljati vrše i trate.

- Uz kraj, po sredini i ne bi trebalo navraćati nego svako petnaestak dana da nije grabežljivaca. Komorani su ptice koje obitavaju u ovom kraju, a znaju zaroniti i do pet metara dubine. Imaju oštar kljun s kojim spretno unište vršu i pojedu jegulju. Tu su i vidre koje ako se domognu vrše od nje malo ostane baš kao i od jegulje. Što oni ne pojedu to otpliva u vodu. Zato je potrebno češće obilaziti vrše i trate - priča nam Gojko otkrivajući i najmanje tajne ovog zanata, jer lako je otkriti, puno teže je loviti, a umijeće uloviti ovakve komade jegulje s kojima se s ponosom dići, malo tko u ovom kraju može.

Ljubav i adrenalin 

- Nikada nije dosta loviti, to je ljubav, adrenalin, lijepo je kad u vrši vidiš puno jegulje. Lovili su je moji stari majka i otac. I ja ću sve dok budem mogao u barku, od vrše do vrše, od trate do trate. Još dvadeset godina najmanje - poručuje. Jer nije se tek tako starom lovcu “odmaknuti” od norinske vode. Još dugo će u svojoj barci laganim zaveslajima tek potiho obilaziti svoje postaje i vraćati se kući punih vrša...