Posljednji: 'Nakon nas više nitko neće ići u školu za urare'

Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

Iako ovi maturanti Elektrostrojarsku obrtničku školu završavaju s odličnim uspjehom za smjer urarstvo, već sad strahuju da posao neće naći. Razmišljaju o prekvalifikaciji kako bi ipak imali neku priliku na tržištu rada. Njih petero: Adriana Radić, Lucija Ceković, Sanela Forić, Veronika Berinac i Jakov Šarić, posljednja su generacija koja će završiti školu za ovo zanimanje.

Elektrostrojarska obrtnička škola već tri godine ne upisuje nove učenike jer, osim što to zanimanje pomalo izumire, učenici moraju imati dodatne kvalifikacije kako bi danas mogli raditi u sklopu većih urarskih tvrtki, a uz to pronaći praksu tijekom trogodišnje srednje škole i za samo petero đaka u Zagrebu je gotovo nemoguće. Većina malih obrtnika radnje zatvara, opstaju samo oni koji su godinama u obitelji zadržali posao, ali sa znatno manjim priljevom posla, pa samim time i novca.

Kako nam objašnjava ravnatelj škole Anto Delač, prema sadašnjim propisima Ministarstva obrazovanja, najmanje šestero učenika mora biti zainteresirano za neku struku da bi ono postojalo u školi.

- Ipak, žalosno je da se netko kome je to posao u obitelji nema gdje školovati zbog takvih zakona jer mi dvoje ili troje ne možemo upisati - kaže ravnatelj. Pozitivan primjer je maturant Jakov čiji djed je prije 50 godina otvorio urarsku radnju u Dubravi. Posao je nastavio njegov sin, a sad je na red došao i unuk, koji će vjerojatno nastaviti tradiciju.

Urarice Adriana Radić, Lucija Ceković, Sanela Forić i Veronika Berinac voljele bi svoju budućnost ostvariti u urarstvu, ali sve je očiglednije kako će karijeru nastaviti u nekom potpuno drugom smjeru, unatoč tri godine truda i učenja. Razmišljaju o prekvalifikaciji ponajviše jer tijekom srednje škole nisu uspjele steći dovoljno praktičnog iskustva.

- Nove urarske radnje se ne otvaraju, a stare ne zapošljavaju nove ljude kad vlasnici odu u mirovinu, nego ih zatvaraju. Zanimanje je postalo jako zahtjevno. Nekad su učenici mogli naučiti i dok su samo promatrali majstore, sad trebaju uložiti godine i godine učenja te kvalitetnog rada. U školi imaju strukovne predmete: tehnologiju rasta, elektroniku, elektrotehniku... Moraju znati sve i o mehaničkim i elektroničkim satovima. Možda najbitniji dio pripreme učenika za tržište je praksa koju trebaju odraditi. No ova generacija imala je velikih problema s time. Naime, tvrtka koja je iskazala potrebu za učenicima primila je cijelu generaciju. Međutim, oni su se naglo ugasili. Djevojke su morale za praksu tražiti mentore u manjim radionicama u kojima najčešće nema ni uvjeta za rad više ljudi jer nisu predviđene za to, a i majstori moraju izdvojiti puno vremena i pažnje za njih, što nisu svi spremni. Učenice su tako mogle ostati bez završnog papira koji potvrđuje da su prošle određen broj sati praktične obuke. Nasreću, uspjele su se snaći - kaže profesorica Marijana Kirša koja predaje glavni predmet, tehnologiju urarstva.

Ističe kako za tu struku još ima prostora i da postoje vrhunski urari koji popravljaju satove vrijedne i nekoliko desetaka tisuća kuna, koji su školovanje nastavili u Švicarskoj i posjeduju certifikate s kojima će posla uvijek imati. Ipak, za to je bitno veliko financijsko ulaganje.

Maturantica Lucija razmišlja o budućnosti u Njemačkoj. Njezini snovi nemaju veze s urarstvom.

- Sad sam na praksi kod obrtnika. Koliko god bi me on želio zaposliti nakon što završim mature, posla nema pa tako ni novca za moju plaću. Igram nogomet i posvetit ću se potpuno tome - rekla je Lucija.

Dodaje kako je pomalo tužno uložiti toliko godina za nešto od čega će se teško moći živjeti. Veroniku će zaposliti majstor kod kojeg je na praksi, a štednju od zarade usmjerit će na daljnje školovanje.

- Prekvalificirat ću se ili za prodavača ili za frizera. Imam uvjete za upis u obje struke - rekla je Adriana. Ravnatelj Delač ipak se nada kako će se situacija malo popraviti i da će ponovno uvesti urarski smjer. Nemoguće je, kaže, da Hrvatskoj uopće ne trebaju školovani urari.

Nekadašnji model prakse nije održiv

Prema planu i programu, tjedan dana trebali bi provoditi u školi, a tjedan u radnji. Uvjeta za to u Zagrebu nedostaje, kaže ravnatelj Delač. Urari objašnjavaju kako danas nije dovoljno elementarno znanje jer su kvalitetni satovi na sasvim novoj razini. Kako bi ih se popravilo, potrebna su dodatna znanja.     

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje.