Poznata sutkinja Mirna stiže i biti 'teta' dječici bez roditelja

Već četiri godine Osječanka Mirna Grgić (40) gotovo svakoga dana dolazi k svojim malim prijateljima u dječji dom Klasje i sa njima provodi svoje slobodno vrijeme. Sa njima se igra, čita im priče, vodi ih u šetnje parkovima, na klizanje tijekom zime, na nedjeljne mise i kateheze. Slavi sa njima i svoje i njihove rođendane, vodi ih na koncerte, prati ih u školu ili na praksu, a nekima od njih je i krštena, odnosno krizmena kuma.

Kada god im dođe njihova teta Mirna, kako ju od milja zovu, uvijek je tu veselje, zezancija, nešto se fino papa, a sve je ispunjeno sa puno ljubavi, zagrljaja, dodira podrške i ohrabrenja.

Za sav svoj trud, za svoje vrijeme koje daje djeci bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, smještenoj u Klasju, Mirna Grgić dobila je i povelju humanosti od Osječko-baranjske županije koja je u njoj prepoznala velikog humanitarca.

Mirnu Grgić je volonterka u Klasju, ali je mnogi Osječani uglavnom poznaju kao sutkinju na Općinskom sudu u Osijeku koja je, prva u Slavoniji, donijela presudu u korist korisnika kredita u švicarskim francima.

- Prvi kontakt sa djecom iz Klasja imala sam u srednjoj školi i već tada sam nekako osjetila da ću se jednoga dana njima vratiti, na puniji i ozbiljniji način, da ću im posvetiti više vremena. Sve je ove godine ta namjera sazrijevala u meni jer sam se bojala da neću biti dovoljno ustrajna ni dobra, da jednostavno neću moći toj djeci dati sve ono što budu očekivali od mene. Kada sam se osjetila spremnom, otvorila sam se toj svojoj želji i tako je počelo. Kada je počelo, išlo je dalje samo od sebe - kaže Mirna koja je počela volontirati u dječjem domu Klasje prije više od četiri godine.

'Ta su djeca svašta doživjela'

Kako je otkrivala živote djece u Klasju, njihove nerijetko teške i nevjerojatne životne sudbine, Mirna je sve više i više vremena posvećivala svojim malim prijateljima. Veoma brzo provodila je sa njima svaki slobodan trenutak.

- Kad ima volje, ima i načina i vrijeme se samo stvori. Ta djeca su predivna i vrijeme provedeno sa njima mi je jako dragocjeno. To su djeca koja dolaze iz raznih nesređenih obitelji, pretrpjela su i doživjela svašta, život ih ne mazi od samog rođenja, ali oni ipak hrabro ustaju svakoga dana, spremni na borbu sa svime što im tek dolazi; i ima tu i smijeha, i sreće, i suza, i razočarenja, ali oni su unatoč svemu i dalje hrabri i ne posustaju. Mislim da je to nešto što bi većinu nas, većinu druge djece, da nam se sada dogodi, slomilo i obeshrabrilo. Dok sam sa njima ja zapravo od njih učim. Učim se ljubavi, hrabrosti, dobroti. Oni su ti koji mene čine boljom osobom - kaže skromna i samozatajna Mirna koja dolazi iz sređene, stabilne osječke obitelji u kojoj su vjera i međusobno pomaganje temelj svega.

Upravo stoga odlučila je djeci u Klasju pokušati usaditi prave životne vrijednosti. Mislim da je današnjoj mladeži bitno poručiti da idu u crkvu, da se okrenu vjeri, da idu na zdrava i prava mjesta. Svoju djecu, a tu mislim na djecu Klasja, vodim na zajedničke nedjeljne svete mise, da u vjeri pokušaju naći svoj mir i snagu; da osluškuju svoje srce, potraže u njemu poticaje za dobra djela - priča Mirna koja je i sama upravo na takav način shvatila da se mora posvetiti djeci bez roditeljske skrbi.

Volontiranje je njoj samoj pružilo puno radosti.

- Sve je u životu prolazno, ovo materijalno pogotovo. Znači ostaje jedino ono dobro što u životu napravimo i to dobro je vječno. Danas su dosta mladi nesretni, nezadovoljni, bitno je u tim trenucima da pogledaju malo šire, da se okrenu oko sebe, da pruže ruku, pomognu drugome. Imaju jako puno prilika da volontiraju, da upoznaju prave vrijednosti - ističe Mirna koja sa 'svojom djecom' čini puno toga što je i njena majka činila njoj kada je bila mala, a i još uvijek čini iako je zrela žena.

'Mirna je djeci uzor, starije djevojčice obožavaju ići s njom na kavu'

- Mirna je iznimno skromno stvorenje pa mi moramo reći da je njena prisutnost u Domu nemjerljiva. Imamo i drugih volontera koji nam se redovno odazivaju, pomažu, ali Mirna svojom dosljednošću i predanošću odskače od svih. Nije lako biti volonter jer se naša djeca lako vežu i osjećaju se krivima ako ta osoba iz nekog razloga prestane dolaziti. Zato su djeca veoma brzo u Mirni prepoznali svoju tetu, osobu koja im uvijek donese radost i veselje, nešto za čime oni vape. Mirna nosi i nevjerojatnu blagost, mir; kada uđe u prostoriju, svi mi koji smo opterećeni stresom i nekakvim rokovima, odjednom se smirimo, zavlada mir. Tom svojom nenametljivošću ona djecu tjera na interakciju; da joj priđu, upoznaju ju, otvore joj se. Naše starije djevojčice i djevojke u domu najviše vole sa Mirnom otići na kavu u grad, jer znaju da to nije samo kava. One ju gledaju, slušaju, kopiraju njeno ponašanje, promatraju kako se odjenula, slušaju što govori. To je učenje na više razina. Ona je njihov uzor. I ma koliko se mi u ovakvim institucijama trudili djeci nadomjestiti dom, biti kao obitelj, uvijek nedostaje to nešto što im osobe kao Mirna mogu pokazati. Naša djeca nevoljko su išla u crkvu, ali otkako je Mirna tu, doživljavaju vjeru na sasvim drugačiji način -  priča Miranda Glavaš-Kul, ravnateljica Dječjeg doma Klasje dodajući kako je Mirna jedini volonter koji uživa toliko povjerenje voditelja Klasja da joj dopuštaju da odvede djecu na neki događaj i potom ih vrati, a da pri tom ne mora imati pratnju odgajatelja.

Ne provodi Mirna samo sa najmlađima puno vremena, nego se, zapravo, više posvećuje adolescentima u domu kojima se život čini puno kompliciraniji kada se nađu na prekretnicama.

Svi oni imaju njen privatni broj mobitela i dobro znaju da se Mirni mogu javiti i u pola noći, a da im ona to neće zamjeriti, nego će im odmah priskočiti u pomoć razgovorom, savjetom, nekada i pečenim palačinkama u 'gluho doba noći'.

'Ono što meni djeca poklone je neprocjenjivo'

- Dosta puta od mene traže neki savjet; nekada budem spremna, nekada nespremna, ali uglavnom kroz razgovor dođemo do nekakvog savjeta, pametnog zaključka, dobre odluke. Oni su mi na bezbroj načina pokazali koliko ja njima značim. Imam doma jednu policu na kojoj se nalaze sve te sitnice, krupnice, njihova pisma, poruke, punu kutiju uspomena, slika, nešto što su sami izradili, ma svašta, što su oni meni poklonili u znak zahvalnosti i to mi je neprocjenjivo.

Nađem se sa curama koje više nisu u domu, odemo na kavu, na misu, i one se uvijek sjete donijeti mi cvijet ili neku sitnicu, kao znak pažnje. Sve to te veže za tu prekrasnu djecu pa što god da tijekom dana radiš, kuhaš nešto, pečeš, pripremaš, razmišljaš o tome kako da i njima dostaviš malo jer bi sigurno to željeli. Oni su jako zahvalna djeca, na svakom trenutku i odvojenom vremenu.

Kad vidiš njihovu reakciju na učinjeno, njihovo oduševljenje, čuđenje, zahvalnost, pa kako bi mi išta bilo teško učiniti za njih -  kaže Mirna dodajući kako je tek sa dolascima u Klasje shvatila kakvu ogromnu odgovornost imaju odgajatelji i voditelji takvih ustanova u životima djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

- I dalje me fascinira koliko sebe ti ljudi daju u tom poslu. Ravnateljica Miranda Glavaš-Kul je tu doslovce 24 sata, na raspolaganju za svaki problem baš svakog djeteta u domu, u domaru svi dječaci vide svoj uzor, kuharica doma mijesi tijesto i priprema dio obroka kako bi djeca imala domaće, prirodno, zdravo. Jedna se teta odgajateljica čak upisala na tečaj gitare kako bi bila podrška dječaku koji odlično svira, ali ne želi ići na tečajeve sam. I sad zajedno sviraju po domu, prave fešte za sve. Nitko od tih ljudi nije tu zato što je došao na posao, nego sve odrađuju kao kod kuće, kao prema svojoj djeci, kao obitelj. To nije posao, to je poziv. Svi oni cijelim svojim srcem žive za ovu djecu i ovu instituciju. Čovjek sam može imati želju, ideju, inicijativu, ali bez podrške i bez zajedničkog rada na toj ideji, ne može ništa. To je jedan od razloga zašto sam uopće pristala prihvatiti kandidaturu za Povelju humanosti, kako bih imala priliku ispričati priču tih ljudi koji brinu o djeci iz Klasja. Ja sam samo ciglica u toj zajedničkoj kući, domu punom ljubavi, topline, podrške, razumijevanja i svega - skromno zaključuje Mirna.

- Imamo 120 djece, od toga njih 40-50 na stalnom boravku, dok su drugi na poludnevnom. Radimo na osam lokacija i u stalnoj smo potrebi za volonterima, ljudima koji su voljni pomoći nam i svojim radom. Mi imamo puno zgrada, vrtova, dvorišta, a samo jednog kućnog majstora. Imamo samo dvije čistačice. Tko god je voljan tako pomoći, mi ćemo naći načina" dodaje ravnateljica Glavaš-Kul ističući kako Klasje predano brine i o djeci koja su izašla iz doma, iz sustava, jer su postala punoljetna. Svi oni znaju da se u svako doba mogu obratiti svojoj 'obitelji' u Klasju za pomoć. Tako i teti Mirni.