Prevela knjigu, pisala omiljeno štivo Tuđmana, smijenio je Ivo

Negdje u proljeće 2007., Kolinda Grabar Kitarović obnašala je funkciju ministrice vanjskih poslova. Nakon jednog od službenih prijema, tadašnji premijer Ivo Sanader okupljenima je kazao, 'dobro smo odradili posao, ajmo na večeru'. Bilo je tu stranačkih kolega, novinara i gostiju. Odjednom se iza Sanaderovih leđa oglasila simpatična plavuša veselo zacvrkutavši, 'a kud idemo na večeru'? Sanader se iste sekunde mrko okrenuo prema njoj, pogledao je i mrtav hladan rekao, 'ti ne ideš na večeru'. Zavladala je neugoda, Kolinda Grabar Kitarović se zacrvenila, a Sanader bahato okrenuo i s društvom krenuo dalje. Ovu anegdotu očevici već godinama prepričavaju. Oni koji su dobro poznavali odnos Kolinde i Sanadera kažu da je ovo bila samo jedna u nizu situacija koja je zorno oslikavala njihov odnos. Prema malo kome se navodno Sanader tako loše odnosio kao prema Kolindi Grabar Kitarović. Nikada je, kažu, nije smatrao sebi ravnom i malo kad bi je pustio da do kraja kaže ono što je mislila, pogotovo u periodu kad se njihov odnos jako zaoštrio. 

"Ni danas ne znam zašto me Sanader smijenio"

Do danas nije razjašnjeno zašto je se Sanader tako odrekao. Sumnja se da ga je ona ogovarala dok je bio na vrhuncu moći, što je čovjeku poput Sanadera značilo kao kad biku netko zamaše crvenom krpom ispred očiju. Sanader naprosto nije trpio neistomišljenike, a još manje one 'nelojalne'. Kolinda i danas tvrdi da ne zna što se dogodilo. Svojedobno se tako u emisiji Nedjeljom u dva osvrnula na njihov odnos opovrgavajući da je do razlaza došlo jer je Sanader posumnjao u njezinu odanost. 

'Ne bih o tome javno, ali niti danas ne znam zbog čega me smijenio. Voljela bih jednoga dana s njime raspraviti. Pitajte novinare jesam li ikada ikome rekla išta protiv njega ili bilo koga u stranci. Nisam o tome nikada razgovarala. Niti sam primjećivala satove. Pogledajte, ja sat niti ne nosim. Nisam to primjećivala dok nisu krenuli natpisi da ima kolekciju skupih satova'. Njezinoj smjeni navodno je kumovala i Sanaderova supruga koja nikako nije podnosila velike planove ambiciozne diplomatkinje.

Šefica MVP-a

Kako god bilo, upravo Sanaderu duguje svoju karijeru. On ju je kao tadašnji šef, zamjenik ministra vanjskih poslova prvi 'primijetio'. Kad je formirao prvu Vladu 2003., zanosna diplomatkinja preuzela je mjesto ministrice europskih integracija, a nakon smjene Miomira Žužula 2005. postala je šefica MVP-a. Nakon tri godine odnos s tadašnjim premijerom se toliko zaoštrio da se više nije moglo natrag. Sanader je Kolindu imenovao veleposlanicom u Washingtonu što u konačnici za nju i nije bilo tako loše. Hrvatska je očekivala ulazak u NATO, odnosi s Washingtonom su bili dobri, a Kolinda je bila pravo osvježenje diplomacije u središtu svjetske moći.

Muž veleposlanice privatno koristio automobil ambasade

Iz tog razdoblja pamti se afera koju joj je priredio jedan od bivših zaposlenika veleposlanstva. Naime, još dok je bila ministrica vanjskih poslova, upoznala je Ivana Šarića, mladog zaposlenika, kojeg je u svom mandatu poslala u Washington kao djelatnika sigurnosne službe. Nedugo zatim, i sama dolazi u Washington kao njegova šefica, no iz nekog razloga mu ne produžuje mandat. Šarić je kasnije tvrdio da to nije napravio iz osvete, ali ipak je protiv njega bila pokrenuta istraga. Naime, Šarić je kao zaposlenik sigurnosne službe u Veleposlanstvu neko vrijeme pratio i snimao Jakova Kitarovića. Na YouTubeu je potom i objavio rezultate svog tajnog špijunskog rada - kratke filmiće koji pokazuju da je muž veleposlanice privatno koristio automobil ambasade. Na snimkama se vidjelo kako je Kitarović autom razvozio djecu i odlazio u kupnju. Tadašnji ministar Gordan Jandroković sankcionirao je Kolindu – morala je vratiti automobil i nadoknaditi sve neopravdane troškove. 

Ostala je vjerna stranci 

Iako su je godinama 'šetali' s pozicije na poziciju, pa čak i dislocirali iz Hrvatske kako bi što manje 'smetala', Kolinda Grabar Kitarović ostala je vjerna stranci u koju se učlanila još početkom devedesetih. Svoj profesionalni put počela je 1992. kao savjetnica Odjela za međunarodnu suradnju u Ministarstvu znanosti i tehnologije, a potom je postala savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova. Sredinom 1995. postaje načelnicom Odjela za Sjevernu Ameriku u MVP-a. Od 1997. do 2000. obnašala je dužnost diplomatskog savjetnika, a potom i zamjenika šefa misije u Veleposlanstvu RH u Kanadi. U studenom 2003. izabrana je za zastupnicu u Saboru te za ministricu europskih integracija, pa nakon toga za ministricu vanjskih poslova. 

Kći domaćice i mesara

Njezina je životna priča klasičan primjer 'američkog sna'. Odrasla je u radničkoj obitelji, kći je domaćice i mesara iz mjesta Lubarska na Grobinšćini. Uz mlađeg brata, bila je okružena uglavnom s dečkima. Igrala je nogomet, koji voli i danas, a otac ju je kao strastveni lovac naučio pucati iz puške i pratiti po šumi tragove životinja. Stanovali su daleko od grada, druga djeca bi možda odavno odustala od školovanja. No, Kolinda je pokazivala da bi takvoj štreberici bilo šteta uskratiti daljnju edukaciju pa je tako svakog dana putovala 15 km do riječkog Centra za kadrove i obrazovanje u kulturi, a 1985. postala je učenica srednje škole Los Alamos u istoimenom gradu američke savezne države Novi Meksiko. Zbog dobrih ocjena upala je program razmjene srednjoškolaca. Bili su to isplativi programi, posebice u bivšim komunističkim i nekim dalekoazijskim zemljama. 

U jednom od svojih intervjua kazala je kako je kao tadašnja 17-godišnjakinja sama sredila vizu, avionske karte i obavila sve pripreme za put u Los Alamos.

'Jedino sam strahovala kako će me primiti u obitelji u kojoj sam dobila smještaj jer su bili republikanci, pretpostavljala sam da imaju predrasude prema djevojci koja dolazi iz nesvrstane Jugoslavije. Međutim, prevarila sam se. Imali su kćer godinu dana mlađu od mene s kojom sam se odlično družila i prihvatili su me kao vlastito dijete. Inače, Los Alamos nije tipičan američki grad jer je većina stanovnika zaposlena u obližnjem nuklearnom institutu, pa je to, rekla bih, pomalo umjetna sredina s visokim akademskim standardima i bez kriminala i nasilja kao što je slučaj u drugim gradovima'. 

Prevela knjigu s portugalskog

Nakon povratka iz SAD-a nostrificirala je svjedodžbu, a potom 1986. upisala engleski i španjolski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izjavila je u jednom razgovoru da je već tada znala da želi raditi u UN-u pa je zato odabrala španjolski koji je jedan od službenih jezika UN-a. Na prijamnom ispitu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iz engleskoga je bila prva na listi, a iz španjolskoga druga. Tijekom studija roditelji je više nisu mogli financijski pomagati pa je počela raditi, davala je sate engleskoga jezika, prevodila i čuvala djecu kao babysitterica. U to vrijeme, 1989., upoznala je i budućeg supruga Jakova Kitarovića, studenta elektrotehnike, rođenog Riječanina. On se početkom devedesete odmah učlanio u HDZ, a njegova tadašnja djevojka Kolinda aktivirala se u stranci preko Akademske zajednice HDZ-a na fakultetu. Bila je, zbog znanja jezika, zadužena brinuti se za strane goste. Radila je i kao prevoditeljica za filozofska istraživanja, prevela je svojedobno s  portugalskog knjigu “Optuženik Heidegger”, esej o opasnosti filozofije. 

Njezine bilješke su bile omiljeno štivo Franje Tuđmana

Njezin profesor s fakulteta Ante Čović, bio je jako zadovoljan Kolindinim prijevodima pa kad je potkraj srpnja 1991. imenovan ministrom znanosti, tehnologije i informatike, pozvao ju je da bude tajnica u međunarodnom odjelu Ministarstva. Počela je za Ministarstvo raditi početkom 1992. preko studentskog servisa, a kad je raspisan natječaj za stalni posao, javila se na njega i dobila ga. Kasnije ju je Sanader pozvao u MVP, a iz tog razdoblja pamti rad dan i noć. U jednom je intervjuu kazala kako je često radila od jutra do mraka, ponekad uopće nije išla kući prespavati već je samo legla na kauč u uredu. Hvalila se kako su upravo njezine bilješke iz Ministarstva vanjskih poslova koje je radila nakon susreta sa stranim diplomatima i prijevodi tih razgovora bili omiljeno štivo predsjednika Tuđmana. Bilješke su se, kaže, kad su posrijedi bile vojne akcije, slale u Ured predsjednika jer je Tuđman htio znati što i kako razmišljaju i govore strani diplomati. 

Početkom 1997. otišla u hrvatsko veleposlanstvo u Kanadi, no 2000. godine Račanova Vlada povlači je natrag. U to je vrijeme bila trudna, zbog komplikacija je tražila da je ostave tamo dok ne rodi. Tvrdi da je Toninu Piculi, tadašnjem ministru vanjskih poslova, pisala zahtjev da je zbog zdravlja ostavi do poroda. Zahtjev su odbili, a Picula je kasnije tvrdio da su o tome drugi odlučili i da to nikada nije došlo do njega. Vratila se u Hrvatsku, rodila i u to vrijeme dobila Fulbrightovu stipendiju za studij međunarodnih odnosa i sigurnosne politike te otišla u SAD. Vratila se 2003. godine i odmah uključila u kampanju za parlamentarne izbore. 

'Jedan sam dan bojila stan, i nazvao me Miomir Žužul. Pitao me što radim, kažem ja farbam i prebacujem kutije po stanu. Kaže Žužul, 'imamo mi u stranci nešto kutija za prebacivanje i nešto za farbanje. Bi li ti došla na razgovor“. Potkraj te godine imenovana je ministricom europskih integracija.