"Preživio sam rat u Petrinji, a sad sam skroz bespomoćan"

Utorak je, sve do podneva, za mnoge izgledao poput običnog radnog dana, a onda je oko uslijedio 12.15 potpuni šok. Novi potres snažno je pogodio Hrvatsku, pa i moj Zagreb, a u meni je brzo zavladala velika panika. Da, koji trenutak kasnije našao sam se i pod stolom u dnevnom boravku, a onda prilično velikom brzinom izašao ispred zgrade.

Pokretanje videa...

01:24

Kuća Ankice Lončarević | Video: 24sata/pixsell

Susjedi su bili u panici, djeca u potpunom šoku, a prvi pogledi na hrvatske portale nudili su strašnu priču - Petrinja je razrušena. Užas, nevjerica, pa i pitanje 'je li to moguće'? I što se sada zapravo događa s tamošnjim ljudima. U vrlo kratkom roku u meni se probudila neka humanitarna crta, kroz par poruka na WhatsAppu se skupilo društvo i pola sata poslije potresa već smo bili u automobilu za Petrinju.

Ne, doista nemam nikoga od bližnjih u Petrinji ili okolici, osim ponekih prijatelja čije su rodne kuće tamo ozbiljno nastradale. I kojima smo putem odmah ponudili pomoć. Točnije, što god treba, bez obzira radilo li se o čišćenju, nošenju, razbijanju ili samo kojoj riječi utjehe. Sasvim svejedno...

U Zagrebu je još vladao potpuni kaos, od Zagreba (Španskog) do izlaska na autoput u blizini Buzina trebalo nam je gotovo sat vremena. Pola sata kasnije, već smo bili pred mjestom događaja, a tu je uslijedio prvi šok. Cijeli grad je bez struje, na benzinskim postajama je sve bilo moguće kupovati samo gotovinom, a autoput se nije naplaćivao.

Tijekom odlaska prema Petrinji slušali smo radio, pratili portale, razmišljali hoćemo li ići preko mosta ili drugim putem. Prošli smo most, a ulice prema samom gradu bile su u derutnom stanju. Iskreno, u Petrinji sam posljednji put bio prije 20-ak godina, pa me prilično iznenadilo što se na nekim kućama još vide rupe od metaka, ali ljudi u tom dijelu Hrvatske doista žive u teškom stanju.

U Petrinju smo ušli u velikoj tišini, bez ikakvog plana i programa, samo s jednom željom - pomoći ljudima kojima je to najpotrebnije. Parkirali smo na tzv. Sajmištu, pa pješice krenuli prema samom centru grada. Hodali smo 10-ak minuta, pred nekim su kućama već bili spremljeni koferi, ljudi su vrlo rano odlučili bježati 'glavom bez obzira'. Što je s obzirom na viđeno, potpuno razumljivo.

POGLEDAJTE ISPOVIJEST IZ MAJSKIH POLJANA:

Dolazak u sam centar Petrinje ponudio je strašne prizore, uplakane ljude koji su ostali bez svega, ali i potpuno razrušeni centar grada. Bilo je tek 14 sati, dosta se ljudi već okupilo u gradu, ali nedostajao je zapovjedni lanac. Pa smo svi skupa, navijači, nenavijači, prolaznici, mladi i stari, uzimali lopate u ruke i čistili glavnu ulicu prema Trgu hrvatskih branitelja.

Taj je dio pola sata kasnije "na sebe" preuzela vojska, a nas četvorica smo se odlučili zaputili niz ulicu, odraditi što god treba. I vjerujte, trebalo je. Bilo je tu najviše lopatanja. Pedesetak metara dalje od Trga hrvatskih branitelja kuće su bile potpuno srušene, a u jednoj od njih sama je živjela (teško da sada i dalje može živjeti) jedna usamljena 73-godišnjakinja.

- Nemojte me ostaviti samu, molim vas - poručila je nesretna žena čija je kuća na dva kata teško nastradala. Krov joj se urušio na gornji kat, a dosta je cigli na njenu kuću palo i s "kuće do" koja je bila nešto veća. I tu je krenula prava "šljaka", klasična fizikalija. Iskreno, nisam baš neka osoba koja uživa u takvim radovima (radije ih izbjegnem ako je moguće), ali tu me pucao neki adrenalin. Čista želja za pomaganjem nekome koga ni ne poznajem.

Naravno, u pomoć su stigli i drugi dečki iz svih krajeva Hrvatske, pa smo "bakinu kuću" počistili praktički do temelja. I valjda pola tone raznih cigli i crjepova svakavim kantama, tačkama, rukama i čime god ne, iznijeli na ulicu. Uh, bilo je na trenutke i velike panike. Petrinju su tijekom dana cijelo vrijeme tresli potresi, pa mi u nekim trenucima i nije bilo svejedno penjati se na gornji kat već razrušene kuće. Ali, jebi ga, adrenalin ne pita. Opet, bilo je i hrabrijih, neki su dečki u tim trenucima "visjeli" i po krovovima...

Sve je trajalo nekoliko sati, vojska je već ozbiljno zauzela centar grada, a oko 17 sati na Trg hrvatskih branitelja stigli su poznati nam kuhari Martin Rendić i Mato Janković koji su također ponudili pomoć stradalima. Svaka čast, kapa do poda. Kako u centru više nije bilo pomoći, zaputili smo se nazad prema Sajmištu, a tamo scene koje bole. I zbog kojih noćas nije bilo lako zaspati.

Ljudi su napustili vlastite domove i spavali u vlastitim automobilima na parkiralištima. A tu nije bilo riječi o mladim, već prilično starijim ljudima, pa i jednoj 93-godišnjakinji koja je stopostotni invalid. Naravno, odmah smo ih ponudili vode, hrane, slatkiša, neki su im dečki nudili kape i šalove kako bi im ta noć ipak bila nešto ugodnija.

Odlazak u šator nije im bila opcija, starija se žena plašila korone, pa su odlučili spavati u autu. I nisu bili jedini, a baš do takvih ljudi pomoć je najmanje stizala. Do ljudi koji su odlučili spavati u autu. 

- Prošao sam rat, ma sve što se događalo svih ovih godina u Petrinji, ali sada sam prvi put potpuno bespomoćan. Evo, nemamo ni vode ni struje, mobiteli su nam već ugašeni, a ne znamo što nam donosi sutra - jadao nam se čovjek, 65-godišnjak i vlasnik tog autombila. I onda zagrlio suprugu i oboje su plakali minutama.

Stotinjak metara dalje, jedna je obitelj ispred vlastite kuće zapalila "logorsku vatru", odlučila u svom dvorištu provesti noć. Besanu noć koju im je brzo otežala i kiša. Mi smo se zaputili prema rubnom dijelu Petrinje, tamo posjetili jednu obitelj, koja je ostala bez dosta toga, ali ne i - optimizma. I ta mi se poruka iz Petrinje najviše urezala u pamćenje. Ljudi su izgubili domove, ali ne i optimizam. I unatoč svim nedaćama, uspjeli su biti nasmijani i pozitivni. Svaka im čast.

U Zagreb smo se vratili u kasnim večernjim satima, neki su na "prvoj crti", pa i okolnim selima bili sve do jutra. Ali, ni kod kuće više nije bilo tako lako zaspati, dugo sam razmišljao o viđenom, ljudima iz Petrinje, pa o tome kako i gdje noć provode 73-godišnja žena čiju smo kuću čistili, ili ta 93-godišnjakinja koja je morala spavati u automobilu. A onda je stigla poruka prijatelja, dečka s kojim sam cijeli dan proveo u Petrinji.

- Stari moj, legnem sad u krevet i prolazi mi sve kroz glavu. Otuširao sam se i ležim. Nitko od onih ljudi u Petrinji to ne može večeras. I tko zna kada će opet moći. Pa kako sada zaspati - stajalo je u njegovoj WhatsApp poruci.

I baš to, kako sada zaspati. Ja nisam mogao sve do 4 ujutro, a već u 6.15 uslijedilo je novo buđenje, naravno novi potres. I odmah prva misao bila mi je 'valjda su svi u Petrinji dobro". Pogotovo te žene od 73 i 93 godine, vjerojatno ni same nisu svjesne koliko jedan 38-godišnjak iz Zagreba i danas misli na njih. Nek im je sa srećom...