Preživljavanje u Šaševi 45a: Mirjana skriva pukotine u zidu. Ako ih ne vidi, one ne postoje

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Mirjana me krišom dovela u sobu, da nas ne čuju ukućani. Sitna je, podočnjaci joj počivaju na obrazima. Govori tiho, kao da se nečeg srami.

- Vi mene ne poznajete, ali ja sam toliko propala. Ja nisam bila ovakva. Vjerujte mi, nisam ovako izgledala.

S mužem se doselila u Šaševu nakon što se majčino stanje pogoršalo. Mama sjedi za stolom, sad se već može kretati i razgovarati s ljudima. Osim njih troje, u blizini žive baba i ujak. Nitko više. I da žele doći, ne mogu ih pronaći.

- Ja sam Mirjana Malobabić Roksandić. Ovo je Zoran, moj muž. To mi je majka, Ljuba. Preko puta žive baba Anka i ujak Vlado. Došla sam prošle godine, u prosincu. Mati je bila u vrlo teškom stanju. Nepokretna. Ono dvoje, baba i ujak, i oni teško žive. Oboje su nepismeni. U početku nisam tu bila stalno, dolazila sam i odlazila, ali sad...

- Dobro je. Kaži mu. Napustili smo poslove i živote kako bismo došli ovamo.

- Da. Sve smo napustili. Doselili smo se u kolovozu, za stalno. Da bismo pomogli njima, nemamo više svoj život. Majci i njima preko puta. I to je u redu. Mami nije bilo dobro i morali smo doći.

Majka šuti. Za stolom je ručak, neka tjestenina. Hladi se. Ne žele jesti, neugodno im je. Razgovaraju. Mirjana govori.

- U vrijeme potresa nije bila dobro. Bila je u bolnici. GSS je dolazio ovamo s doktoricom. Da nije bilo nje... Hitnu smo pozvali, ali nisu nas mogli pronaći. Dođu onim putem... Vidjeli ste sve. Onom stranom se ne može. Od znaka za Šaševu do nas je zaraslo. Sad je to sve šuma. I ovdje dolazi šuma po nas. Nema naroda. Onaj zaselak u kojem se nekad živjelo sad je džungla. Dolaze ti jadni ljudi iz Hitne, a ne znaju nas pronaći. Ako ih netko i uputi, svejedno ne mogu proći od šume. Da nema ove ploče koju smo nacrtali i postavili na okolnom putu, ne bi nas nitko znao pogoditi. Jučer smo je opet crtali, izblijedila je od kiše. A i kad prođu tuda, vide samo šumu, šumu, šumu. Okrenu se i vrate se. Tko zna da ovdje netko živi? Ali ovdje nas ima. Tu ima živih bića. Netko tu živi. Razumijete?

Sitna žena u papučama obgrlila se rukama. Istu pozu imat će malo kasnije, tamo u sobi s porušenim zidovima.

- Tu je bilo katastrofalno. Bez vode. Bez drva. Nešto hrane. Ona sad izgleda kao Amerika, kakva je bila. Pročitala sam otpusno pismo kad je došla iz bolnice. Piše: '24 sata nadzor'. Ne smije biti sama. Pomislila sam: 'Bože, kako ćemo?'. Treba joj davati lijekove, a ujak i baba ne znaju čitati. Kako će joj oni davati? Ne mogu je ostaviti. Bila je opijena od lijekova, padala je... Zatekli smo kuću u strašnom stanju. Štakori su hodali ovuda. Dok sam to očistila... Mjesec dana mi je trebalo. Krv mi je udarala na nos. Nikad ni od koga nisam tražila nikakvu pomoć. Pomirila sam se s tim da ću srediti sve. Očistiti da bude kao kuća. Normalna kuća. Evo vidite, ovo sam ja lijepila.

Pod sitnim papučama je linoleum, zalijepljen aluminijskom trakom. Da ne probija hladnoća.

- Nisam znala kome da se obratim, dugo nisam bila tu. Kome? Kako? Stupila sam u kontakt s volonterima, ispričala im sve, da shvate gdje smo. Molila sam da se napravi put, da se sastavi, da možemo proći. Zbog vode. Ima neki mali izvor kilometar i pol odavde. Išla bih na izvor s balonom od pet litara. Baba bi išla sa mnom. Ona se boji za mene, ja se bojim za nju. Nešto su nasuli, došli do šume i vratili se. I mi opet ostali bez puta. Nisu ga spojili.

Ali dobili smo nekako da nam dovoze cisternu s vodom. Nalijevaju je u spremnik, tamo u šupi. Vatrogasci teško prolaze, pa smo sami kopali i proširivali put da se mogu okrenuti. Da olakšamo ljudima. I njima bi bilo lakše da idu pravim putem nego da se moraju vraćati i obilaziti. Kupamo se u poljskom zahodu. Ugrijemo vode i idemo u poljski zahod.

Znate, ovdje nikad nisu bili statičari. Nikad. Ne. Nikad nisu bili. Pitali me ljudi za naljepnicu, a ja nisam ni znala što je to. Išli smo prijavljivati, ali rečeno mi je da oni više ne idu. Jedino ako ćemo platiti. Bio je gradonačelnik. Tu je sjedio. Govorimo mu za put, za probleme, a on vrti po telefonu. Kaže da nema računa da se to odradi. Da nema poente. Htjeli smo mu pokazati, a on je rekao da ne može, da žuri, da mora na sastanak. Kako ljudski život nema poente? Što onda radiš? Ako radiš na opstanku... Koja rentabilnost? Čega? Puta? Mi govorimo, a on gleda u telefon. Nije se ni predstavio kad je došao u kuću, ne piše njemu na čelu tko je. Poslao je neke poruke, da se obratim na neke telefone...

Mirjanin muž želi nešto reći. Spominje Tarzana i Jane. Odustaje, steže vilicu. Bezizražajno se smije u strop.

Sitna žena gleda naizmjenično lica u prostoriji. Peć pucketa. Tjestenina je već sigurno hladna.

- Dođite. Dođite, molim vas. Vidite. Vidite ovo. Vidite vrata. Niti otvoriti ni zatvoriti. Vidite. Puklo je sve. Kuća sve više i više tone. Vidi se po štoku koliko tone. Struja je bila poremećena, bojala sam se paliti je. Sve bi sijevalo. Znate... Znate što radim? Znate što radim? Cijelo vrijeme nečim sakrivam te rupe. Strah me kad gledam u pukotine. Svašta navlačim po kući, i namještaj i cvijeće, samo da ne gledam u rupe. Evo, maknut ću zavjese, vidite, sve, sve je popucalo. Evo. Temelj je isto sav popucao... Da vidite krov... Kad je mati došla iz bolnice, vjerujte mi da dvadeset dana nisam oka sklopila. Evo, evo soba. Ne znam što bih vam rekla. Ovo je jedan čovjek darovao. Ovo smo sastavili krevet. Ne znam... Vi mene ne poznajete, ali ja sam toliko propala. U sve ovo vrijeme... Ja nisam bila ovakva. Vjerujte mi, nisam ovako izgledala.

Mirjana šapće. Ormarići i lončanice skrivaju zjapeće rupe u zidovima. Žena se grčevito grli.

- Moja majka... Ja nisam uopće znala da psiha može toliko utjecati na čovjeka. Žena je... Ona je moja mati. Otac mi je umro jako mlad. Ja nju znam u dušu. I da je tako uništena... A kad pogledate gdje živi, i da može tako klonuti, pasti u krevet, biti nepokretna. A da nitko, nitko i ništa... Ne krivim nikoga. Ali valjda... Vjerujem u ljude koji imaju srce, koji imaju dušu. Karakter. Vjerujem da netko može ovo vidjeti i reći da se nešto može napraviti. Vjerujte mi, i ja padam. Ne mogu. Kičma... Imam napadaje panike. Ne znam, možda su oživjele neke traume iz rata, ne znam. Dotuklo me. Ubilo. Ostavljeni smo od svega. Od svih. Majka nema nikoga osim mene. Da se nisam vratila... I to u cik one korone... Izvadila sam test, trčala sam. Nitko mi nije garantirao da ću s tim testom prijeći granicu. Rekla sam im da me nije briga, da ću leći pod autobus. Moram ići jer moram vidjeti mater. Ona nije mogla ni ustati...

Tjestenina je bila ledena kad smo se vratili. Nitko nije uzeo ni zalogaj. 

24sata su razgovarala s gradonačelnikom Ivanom Jankovićem. Upoznat je sa situacijom. Rekao je da će učiniti sve u svojoj moći vezano za uređenje puta, dolazak statičara i rješavanje elementarnih potreba ove obitelji.