Adria Business Forum 16. lipnja dovodi u Zagreb vodeće svjetske stručnjake i mislioce. Glavni govornik bit će James A. Robinson, Nobelovac i autor bestsellera 'Zašto nacije propadaju'
Profesor Tipurić o ekonomiji u RH: 'Moramo se prestati lagati i dati priliku kompetentnima'
Uoči Adria Business Foruma razgovarali smo s prof. dr. sc. Darkom Tipurićem s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu o konkurentnosti, produktivnosti i ulozi institucija u razvoju društva. U intervjuu govori zašto Hrvatska zaostaje za srednjoeuropskim zemljama, kako korupcija i neučinkovita uprava usporavaju razvoj te zašto umjetna inteligencija predstavlja civilizacijsku promjenu. Osvrnuo se i na dolazak uglednog ekonomista Jamesa A. Robinsona te pitanje jesu li hrvatske institucije postale 'ekstrakcijske'.
Koji su ključni elementi konkurentnosti za današnje poslovanje?
Mnogi i danas drže da je konkurentnost isključivo stvar kapitala, tehnologije i radne snage, kao da je riječ o jednadžbi koja se može riješiti zbrajanjem mjerljivih veličina. To je, međutim, tek vanjski sloj, površinska manifestacija, ispod koje leži nešto bitno važnije: kvaliteta institucija. Zakon koji se primjenjuje jednako na sve, neovisno o tome tko stoji s koje strane stola; sud koji presuđuje u razumnom roku, javna uprava kojoj je služenje građaninu osnovna zadaća.
Bez toga ničega, sve ostalo ostaje pukom kulisom. Najbolja tehnologija ostaje neiskorištena, najsposobniji ljudi odlaze ili se tiho povlače u privatnost vlastite rezignacije, a kapital, koji je po prirodi plašljiv i racionalan, traži ondje gdje pravila vrijede i ondje gdje obećanja obvezuju. Institucije su njegova osnovna razvojna infrastruktura, jednako temeljna kao ceste, mreže i luke.
Što je s hrvatskim poduzećima, jesu li u prosjeku ili ispod prosjeka konkurentnosti, ako govorimo o EU?
Naša poduzeća, motrena sektor po sektor, nisu drastično lošija od europskih konkurenata. Neka su, štoviše, izvrsna; sposobna nositi se s najzahtjevnijim tržištima i u tome ne zaostajati ni za korak. No gotovo bez iznimke, ona su opterećena onim što bi se s pravom moglo nazvati institucionalnom trošarinom: vremenom izgubljenim na birokraciju, energijom rasipanom na navigaciju kroz nepredvidiv sustav, kapitalom koji ne ulazi jer se ne vjeruje pravilima igre. Riječ je o nevidljivom, ali postojanom porezu koji se ne ubire u proračun, nego se troši u praznome hodu.
Jesmo li mi u Hrvatskoj produktivni? Posebno kad govorimo o institucijama?
Hrvatska već godinama stoji na otprilike dvije trećine prosječne produktivnosti rada u Europskoj uniji, i s toga se mjesta, uporno i postojano, ne miče. Nije riječ o trenutnoj oscilaciji niti o prolaznoj anomaliji, nego o strukturnom obrascu koji je odavno prešao u stanje navike. Uz to, nedovoljan je rast ukupne faktorske produktivnosti, onoga pokazatelja koji ne mjeri koliko radimo, nego koliko pametno radimo; koliko vješto kombiniramo znanje, organizaciju i institucije u jednu funkcionalnu cjelinu.
Zaostajemo za zemljama srednje Europe s kojima smo prije trideset godina stajali u istome redu, dijelili sličan startni položaj i usporedive izglede. Danas ih gledamo s pristojne razdaljine, tješeći se objašnjenjima o specifičnim okolnostima i naslijeđenim teretima odmiču.
Kad je riječ o institucijama, slika nije idealna, a iskreno rečeno, nije ni blizu toga. Procesi u našoj javnoj upravi često se odvijaju ne zato što imaju smisla, nego zato što se uvijek tako odvijaju; ne zato što služe svrsi, nego zato što su sami sebi postali svrhom.
Kako povećati produktivnost?
Prvo i temeljno: valja prestati lagati samima sebi. Produktivnost se ne uzdiže retorikom, ni proklamiranim strategijama, ni iskazanim stavovima. Ona se uzdiže tek onda kada kompetentni ljudi dobiju priliku, a kad donositelji odluka snose odgovornost za posljedice vlastitih odluka, kada se, drugim riječima, uspostavi onaj minimum meritokratske higijene bez koje nijedno društvo ne može računati na supstancijalni napredak.
Produktivnost se uzdiže obrazovanjem koje ne proizvodi diplome, nego znanje; upravom koja ne broji službenike, nego rezultate; ulaganjem u istraživanje, razvoj i visoke tehnologije. Ondje gdje izostane to troje, ostaje tek simulakrum: forma bez sadržaja, brojke bez učinka, reforme bez reformatora.
Povrh svega, ambijent je presudan. Istraživanja jasno pokazuju da poboljšanje kvalitete državne uprave podiže produktivnost u poduzećima za desetak do dvadesetak posto, što nije marginalna korekcija, nego ozbiljan civilizacijski iskorak. Kvaliteta institucija nije puka administrativna kategorija; ona je tlo na kojem se rađa, ili ne rađa, ekonomska izvrsnost.
Kako su produktivnost i konkurentnost povezane?
Produktivnost je ono što se događa unutar pojedinoga poduzeća, u svakodnevnom ritmu rada, organizacije i odluka. Konkurentnost je, pak, ono što se događa između cijeloga jednog društva i ostatka svijeta, na onoj širokoj pozornici na kojoj se mjere ne samo proizvodi, nego i institucije, vrijednosti i sposobnost zajednice da misli unaprijed. Prva je, dakle, mikrokozmos, druga makrokozmos; no jedna bez druge ne može, kao što ni dio ne može bez cjeline, niti cjelina bez svojih dijelova.
Možete imati nekoliko izvrsnih poduzeća u jednoj prosječnoj zemlji, otoke uspjeha u moru osrednjosti, ali ne možete imati izvrsnu zemlju s lošim poduzećima. To je svojevrsni zakon ekonomske gravitacije od kojega nema iznimaka. Produktivnost se rađa u projektima, centrima izvrsnosti, tvornicama, uredima i laboratorijima, ondje gdje ljudi rade konkretan posao s konkretnim učinkom. Konkurentnost se stvara u institucijama, u onome nevidljivom tkivu pravila, navika i očekivanja koje ili nosi društvo prema naprijed, ili ga, neopazice ali postojano, povlači unatrag.
Koliko korupcija utječe na produktivnost i konkurentnost neke države?
Korupcija ne razara odjednom, naglo i vidljivo, nego godinama, polako, gotovo neprimjetno, kao kada voda strpljivo nagriza kamen sve dok jednoga dana ne ostane samo šuplji oblik nekadašnje čvrstoće. Izravno uništava konkurentnost i opstojnost države.
Danska, primjerice, godinama stoji na vrhu ljestvica o suzbijanju korupcije i na vrhu ljestvica o konkurentnosti, i to nije slučajnost niti statistički kuriozitet. Te dvije stvari su jedna te ista priča ispričana s dva kraja: priča o društvu u kojem pravila vrijede, povjerenje se gradi, a sposobnost nalazi svoje mjesto. Sve ostalo, sve te tobožnje rasprave o reformama i strategijama, ostaje šuplje sve dok se ne suočimo s tom istinom.
Kako moderne tehnologije utječu na konkurentnost, koliko su se promijenili modeli poslovanja zbog AI?
Umjetna inteligencija nije alat, kako se često misli. Ona je novi način gledanja na svijet, nova pozicija iz koje se preispituju temeljne pretpostavke o tome što znači raditi, odlučivati i znati. Poduzeća koja je tretiraju kao softver za smanjenje troškova promašuju ono najvažnije, jer svode kopernikanski obrat na rutinsku optimizaciju; ona koja je, naprotiv, shvate kao novi jezik mišljenja, dobit će prednost koja se neće moći nadoknaditi za jednu generaciju.
Pogledajmo Estoniju, malu zemlju koja je shvatila jednu krupnu stvar: nije digitalizirala usluge, nego same institucije. To je suštinska, gotovo civilizacijska razlika, ona koja se na prvi pogled čini terminološkom, a zapravo dijeli dva svijeta.
Jesu li institucijski mehanizmi (EU, SAD) zakazali u održavanju ekonomske ravnoteže, posebno u digitalnoj transformaciji?
Obje su strane zakazale, premda na bitno različite načine, što čini cijeli fenomen tim zanimljivijim za analizu. Europa je tako revno regulirala da se inovacija u njoj jedva snalazi; svi veliki tehnološki igrači našega vremena nastali su izvan europskoga tla, što je činjenica nad kojom bismo se, umjesto rituala međusobnog tješenja, morali ozbiljno zamisliti. Riječ je o paradoksu zrelosti koja je postala vlastita zapreka, o regulatornoj revnosti koja je, štiteći građanina od zamišljenih opasnosti, ostavila ga bez stvarnih prilika.
Amerika je, pak, otišla u drugu krajnost. Pustila je da nekoliko privatnih kompanija postane moćnije od mnogih država, te da koncentracija ekonomske moći nadiđe svaku razumnu granicu demokratske kontrole. Ni jedno ni drugo nije održivo, niti može poslužiti kao trajni model. Trebat će nam, vjerujem, nešto što još ne postoji, ali što povijest već nestrpljivo iščekuje: institucionalna mašta koja zna spojiti europsku zrelost s američkom hrabrošću, oprez s odvažnošću, načela s učinkom. Bez toga ćemo i dalje birati između dvije nesavršenosti, umjesto da osmislimo treću mogućnost koja je obje nadilazi.
Na konferenciju dolazi i prof. dr. sc. James A. Robinson. Što njegov dolazak znači za Hrvatsku?
Dolazak Jamesa Robinsona na Adria Business Forum je, ako smijem to tako reći, prilika za suočavanje sa sobom, za onaj rijedak trenutak u kojem nam vrhunski intelektualac, lišen naših unutarnjih opravdanja, može reći nešto što sami sebi godinama izbjegavamo izgovoriti. Robinson je čovjek koji je cijeli svoj život posvetio pitanju zašto neki narodi uspijevaju, a drugi zauvijek zapnu na pola puta; pitanju koje nije puko akademsko, nego sudbinsko za svaku zajednicu koja još vjeruje da može odlučivati o vlastitoj budućnosti.
Od približno stotinu zemalja koje su nakon 1960. ušle u kategoriju srednjega dohotka, samo ih je dvanaest uspjelo izaći prema kategoriji visokoga dohotka. Dvanaest. To je broj koji svakoga tko ga čuje natjera da zastane, jer iza njega stoji surova statistika povijesti koja ne mari za naše dobre namjere ni za naša objašnjenja. Hrvatska je u toj velikoj skupini koja čeka, u onom mnoštvu zemalja koje su negdje na pola puta zastale i sada se kolebaju između dvije sudbine. I sama sebi mora odgovoriti, bez posrednika i bez izgovora, hoće li nadvladati tu zamku ili će naučili živjeti s polovičnim uspjehom kao sa stalnim stanjem.
Njegova je teza da ekstrakcijske institucije drže zemlje siromašnima. Kakve su to institucije?
To su institucije koje su izgrađene tako da nekolicini omoguće mnogo, a mnogima vrlo malo. Nisu nužno autoritarne, niti nužno korumpirane u uobičajenome smislu, što ih čini tim teže prepoznatljivima, a posljedično i tim opasnijima. Mogu izgledati posve uredno, imati zakone, izbore, parlamente, sudove, sve atribute demokracije u njihovu vanjskome obliku. Ali ispod te formalne fasade djeluju kao precizno podešen mehanizam koji štiti uske interese i blokira ulazak novim ljudima, novim idejama, novim akterima, ne grubom silom nego suptilnim filtriranjem, nevidljivim ali nepogrešivim.
Suprotnost su im inkluzivne institucije, one koje otvaraju vrata: nekome tko je rođen bez prezimena, tko nema vezā, tko ima samo svoje znanje i svoju volju. Riječ je o institucijama koje sposobnost prepoznaju kao vrijednost, a ne kao prijetnju; koje u pridošlici vide mogućnost, a ne zapreku. Sve ekonomske razlike između naroda, kada se skinu svi sekundarni slojevi objašnjenja, na kraju se svode na taj jedan jaz, na to temeljno pitanje hoće li društvo svoje institucije postaviti kao bedeme male skupine na vrhu ili kao prostore svih.
Jesu li institucije u Hrvatskoj ekstrakcijske?
Imamo, nažalost, previše ekstrakcijskih obilježja u sustavu koji se formalno predstavlja kao inkluzivan. To je veliki problem: kada se ekstrakcija odvija pod plaštom inkluzivnosti, kada se isključivanje provodi u ime jednakosti, a privilegij brani jezikom prava. Javni resursi se često ne dijele po kompetenciji nego po pripadnosti, a ključne pozicije popunjavaju se prema lojalnosti, a ne prema sposobnosti.
Mladi i sposobni ljudi to osjećaju, jer takve se stvari osjećaju i prije nego što ih se uspije artikulirati, i, što me osobito boli, mnogi od njih jednostavno odlaze. Svaki autobus ili avion koji odlazi iz naše zemlje s pametnim mladim čovjekom nosi sa sobom dio naše budućnosti, dio kapitala koji se ne može nadoknaditi ni jednim europskim fondom ni jednom strategijom razvoja. To je ono što sam u svojim radovima nazvao morokracijom: poredak u kojem se moć odvaja od znanja, a odlučivanje od razuma; poredak koji ne treba sposobne, jer mu sposobni smetaju, a treba poslušne, jer mu poslušni jamče reprodukciju.
Ako jesu, kako to možemo promijeniti?
Iskreno, nema brzoga odgovora, niti ga, koliko god to neugodno zvučalo, valja izmišljati zarad utjehe. Mijenjati institucije znači mijenjati naviknute obrasce života, načine na koje ljudi razmišljaju, odlučuju i međusobno se odnose, a to ne traje mjesecima nego generacijama, ponekad i stoljećima. Ali počinje se, kao što se sve velike stvari u povijesti počinju: skromno, gotovo neopaženo, na rubovima zatečenoga poretka. Počinje se onim trenutkom u kojem kompetencija ponovno postane nešto što se javno cijeni, a ne nešto čega se ljudi srame ili boje, kao da je sposobnost prijestup koji se mora skrivati.
Velike se promjene ne događaju kroz spektakularne reforme, kojima smo se toliko puta nadali i u kojima smo se toliko puta razočarali; one se događaju kroz tisuće malih, naoko nevažnih, ljudski časnih odluka.