'Progonili su nas kao životinje, svog sina sam nosio u rancu...'

Svaki korak postajao je sve teži jer je kiša pljuštala cijelu noć i od njiva napravila blato. Djeci su čizmice ostajale u blatu kako su koračali. Neki su bili toliko umorni da su htjeli odustati. Jedna žena je ranjena u nogu, vikala je mužu da je ostavi, da je ubije, ali nismo dali. Njezino troje djece bilo je s nama u proboju. Nosili smo je svi naizmjence. Sjećam se jednog brda na koje smo se morali popeti pa se većina s njega kotrljala jer nisu mogli sići. Posebno teško bilo je kad smo shvatili da nas četnici traže po poljima. Transporterima su se vozili kroz kukuruzišta te tražili skrivene i uplašene ljude.     

Osjećali smo se kao progonjene životinje u lovu, prisjeća se 16. studenoga 1991. godine vukovarski branitelj Marinko Babić (51) iz Đakova. Sjećanje na tu noć, najdulju noć u njegovu životu, nikad neće izblijediti. Duboko ga je pohranio u sebi i nerado o tome govori.

Bio je to dan proboja iz okupiranog Vukovara. Dan u kojem je skupina od 40-ak ljudi otišla u 20 kilometara dugu mračnu neizvjesnost, tijekom koje su upoznali granice svojega straha, izdržljivosti, hrabrosti, odanosti i ljubavi.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:57

Posebno tešku zadaću te noći imao je upravo Marinko Babić, koji je u proboj iz Vukovara krenuo s trudnom suprugom i dvogodišnjim sinom Ivanom.

- Dan prije proboja bio sam s dečkima na položaju. Gledali smo dalekozorom prema Bogdanovcima jer je od tamo dopirala neka svjetlost. Ponadali smo se da to možda naši pokušavaju doći do Vukovara. Tek kasnije smo shvatili da to četnici pale kuće i da su Bogdanovci pali. Došao sam u stan oko 23 sata, a već oko tri ujutro na vrata je lupao moj suborac Frenki i vikao: ‘Idemo brzo!’. Supruga i ja smo se pogledali. Za mene nije bilo upitno ići u proboj ili ne. Želio sam ići i pokušati izaći. I supruga je rekla da i ona ide s djetetom. Ipak, bilo nas je strah zbog malog, da mu se nešto ne dogodi, ali nismo imali drugu opciju. Probudila ga je, dograbila nekoliko pelena i rezervnu trenerkicu. Mislim da čak ni od hrane nije ništa uzela. Ja sam ranije pripremio vojnički ranac, na kojemu sam izbušio dvije rupe. Stavio sam malog u ranac, kroz rupe mu provukao noge, zakopčao ga i navukao na prsa. Izletjeli smo iz stana. Četnici su došli iza Olajnice, na 400 metara od Vuke. Pucalo se sa svih strana, cestom se nije moglo proći - niže sjećanja Marinko nastojeći odagnati teške slike pred očima.

Vrlo brzo se kraj zapovjedništva okupilo više ljudi. Njih 40-ak. Tu je bio i Branko Borković - Mladi Jastreb. Rekao je da će voditi proboj. Marinko je pogledao ljude. Bilo je tu desetak žena i čak šestero djece.     

Troje malih od Jože Horvata-Mađara. Imali su 9, 11 i 13 godina. Jedanaestogodišnji Alen plakao je jer mu tata ne da pištolj. Bila je tu i njihova mama Jadranka. Svima je rečeno da se stalno drže grupe, da Frenki zna siguran izlazak iz grada, a dalje prema Vinkovcima ih čeka neizvjesnost; kukuruzi, blato, tenkovi, četničke zasjede, mine...

- Krenuli smo kroz posve razrušenu Kidričevu ulicu, bila je puna slomljenoga granja, minirana sa strane. Cilj nam je bila šuma na Adici, kojom bismo izašli u polja i kukuruze. U Adici su bile razbacane protutenkovske mine i morali smo paziti gdje stajemo. Problem je bio Lužac, koji je pao 15-ak dana prije i prve kuće nalazile su se na dvjestotinjak metara od našeg puta kojime moramo proći. Došli smo do dijela koji se zove Dobra voda. Tad su odjenom zapucali prema nama. Svi su polijegali na tlo, a ja nisam mogao jer mi je mali bio na prsima. Zapravo, sam tek onda shvatio da imam problem. Ne mogu na prsa jer ću leći na njega, ne mogu na leđa jer će mi on onda biti izložen. Nije mi preostalo ništa drugo nego malo se pognuti, čučnuti, da njega zaštitim, pa ako trebam dobiti metak, da dobijem ja, a ne on - priča Marinko te nastavlja:

- Svi iz kolone smo se razbježali kojekuda. Ljudi su padali, dizali jedni druge, odvlačili iza drveća. Nastala je panika. Bježali su prema šumi, samo da se izvuku iz te situacije. Nakon pucnjave dvojica vojnika se izdvajaju iz grupe, pozdravljaju se s njima i vraćaju u Vukovar da izvuku još nekoga - pripovijeda Marinko.

Uspjeli su izaći sa sljedećom grupom. Dopukovnik Vladimir Urban netragom je nestao. Nitko nije ranjen i nastavili su put dalje.

Kiša je počela padati i pretvarala se u jak pljusak. Marinko je znao da im kiša pomaže u proboju, ali se silno bojao za svog Ivana, kojeg nikako nije mogao sakriti od kiše ispod jakne. Malena je plava glava kisnula ispod svoje kapice, ali je šutio i sve gledao širom otvorenih, uplašenih očiju. Osjećao se siguran na tatinim prsima.

- Puzali smo kroz njivu kad su naišla dva transportera kod Bogdanovaca. Svi smo uskočili u veliku rupu od rakete koja je bila 7 metara velika i oko dva duboka. Iako nismo bili sigurni u put, pratili smo dalekovod Mala Bosna iz Vinkovaca koji smo stalno vidjeli. Svi smo vodili, nitko nije bio siguran kamo točno moramo ići. Na nekom dijelu puta Budimir je rekao da idemo prema Petrovcima, da je to sigurno selo, rusinsko, da mu je tamo supruga. Sjećam se, došli smo na neku uzvisinu, pa ušli u dol i vidjeli selo u daljini. Vidjeli smo uokolo razvučenu žicu, one vrhove od mina pašteta, ježeve. Znam da je bilo 15 sati. Taman kad smo pomislili da u selu nema nikoga i da ćemo ići unutra, prolaze dva-tri četnika. Odlučili smo pritajiti se pa vidjeti što će se događati. Odjednom su došli transporteri pa smo shvatili da smo skoro ušli u četničko leglo.     

Sve bi nas poubijali. Uostalom, jedna je grupa tamo tako i izginula. Čekali smo da padne noć i morali smo puzati pored njihovih rovova koji su bili nekoliko metara udaljeni od nas. Vidjeli smo da iz njih vire one rore od pušaka. Nasreću, pa nas nisu vidjeli. Čuli su nas tek kasnije, kad smo već prošli selo. Onda su počeli po nama pucati iz transportera. Tad je ranjena Horvatova žena - kaže Marinko, koji je cijelim putem najviše strahovao za malog Ivana. Sačuvati njegov život bio je tatin prioritet. Osim Ivana, nosio je još i ranac s desetak punjenja streljiva i pušku. Tek u ponekim trenucima odmora, kad su se morali pritajiti, kad su malo naložili vatru da se ugriju, Marinko je sina predao supruzi da i sam malo odahne.

- Bio sam fasciniran njime. U 24 sata proboja, u teškim trenucima, u strahu, u puzanju, po toj kiši koja je nemilice padala, on se ni jednom nije oglasio ni jednom zaplakao ili nešta pitao. Sakrio bi glavicu u moja prsa i trpio. A vjerojatno je bio i gladan, i žedan, i umoran... Nije zaspao ni na trenutak. Valjda je instinktom životinjice i on osjećao strah pa se umirio. Bio je moj mali heroj - kaže tata Marinko dodajući kako je zbog malenog Ivana barem deset puta u proboju požalio što ga je poveo sa sobom, što dijete mora trpjeti sav taj užas i strah, što i njega i suprugu nije ranije sklonio na sigurno.

- Najteže mi je bilo kad smo došli na neki dio zasađen kupusom. Svi smo bili gladni i žedni, pogotovo jer ni u Vukovaru zadnjih dana nisi imao bogzna što jesti. Ljudi su počeli kidati listove kupusa i žvakati ih. Ivan je to vidio pa je i on uzeo list kupusa te ga jeo i žvakao, iako mu uopće nije bilo fino. Šutio je i jeo. Tugu koju sam tad osjetio ne mogu usporediti ni s čim. No nisi tad imao vremena za previše razmišljanja. Prihvaćaš stvari kakve jesu, to je bilo preživljavanje, jedna etapa užasa i put prema boljem - prisjeća se Marinko.

Njegova supruga Marija, iako trudna, također je sve šutke podnosila. Pomagala je i suprugu te drugim ljudima u koloni. Neki su htjeli odustati, neki su se htjeli ubiti jer su toliko psihički pali da više nisu vidjeli nikakav izlaz iz situacije. Jedni druge su hrabrili, nosili...

- Nikome od nas nije bilo lako. Nosi te taj neki adrenalin, ili strah, ili želja za preživljavanjem, pa sve to izdržiš. Posljednja etapa proboja bila je najteža. Svi smo već padali od umora. Više nisam bio siguran što će biti s nama. Bili smo gladni i žedni, pomalo i dezorijentirani. Bilo je oko tri ujutro, kad je netko povikao: ‘Stoj!’. Svi smo se opet pobacali po zemlji, mi koji smo imali oružje smo repetirali. Viknuli smo: ‘Ne pucaj, ima žena i djece, Vukovarci smo’. Čuli su se neki glasovi. Odjednom su ljudi počeli trčati prema nama, nosili su našu djecu, grlili nas, ljubili, plakali... To je trenutak koji neću nikad zaboraviti. Dočekali su nas pripadnici HOS-a. Odveli su nas u neku zgradu. Neke su djevojke mojem malom Ivanu cijedile sok od mandarine, sipali mu u bočicu i dali mu da pije. Nama su donosili hranu i vodu, pitali nas što želimo. Ja sam imao jako veliku želju popiti pivo. I popio sam ga. Nakon toga, sljedećih 20 godina, nisam popio ni jedno. Trebalo nam je vremena da shvatimo da smo na sigurnom, da smo došli u Vinkovce iz puta, iz proboja koji neki nikad nisu prošli. Izgubili su se u njemu, ubijeni su, nestali... - sjeća se Marinko dolaska na slobodu.

Proboj iz Vukovara, kroz kukuruze, prošlo je oko 800 Vukovaraca. Tri stotine ljudi nestalo je na tom putu. Nikad nije postojao plan proboja niti je on bio organiziran. U njega su išli oni koji su mislili da dovoljno poznaju puteve i njive prema Vinkovcima. U proboj su krenule čitave obitelji, ali su se u njemu razdvojile i nikad se više nisu sastali.

- O ovome sam pričao svega nekoliko puta, sinu Ivanu koji se, nasreću, ne sjeća toga proboja, i nekim drugim članovima obitelji. To su sjećanja koja su mi se duboko usadila u dušu i ne želim ih vaditi. Ivan iznimno cijeni to što sam učinio i više puta mi je zahvalio, iako nije trebao, jer to bi učinio svaki roditelji na mojemu mjestu - zaključuje Marinko, čija je obitelj potom godinama bila u progonstvu.

Supruga Marija rodila je zdravog sinčića Tomislava, a maleni Ivan nije imao nikakve traume iz te strašne noći. Odlazak iz Vukovara doživio je tek nakon što je došao u Zagreb te vidio svjetla i uličnu rasvjetu. Bio je zadivljen slobodom koja mu je u Vukovaru tri mjeseca bila uskraćena. Čak mu je i banana bila pravo otkriće.

Na 25. obljetnicu Domovinske zahvalnosti napisao je tati: “Hvala ti što si se žrtvovao i izvukao nas žive iz onog pakla prije 25 godina. Zbog tebe sam tu gdje jesam, živ, zdrav i sretan. Uza sva tvoja sjećanja i svih onih slika u glavi i problema koje si imao zbog toga, uspio si me učiniti pravim i poštenim čovjekom. Hvala ti za to i sretan ti dan Domovinske zahvalnosti, i znaj, tvoj sin se ponosi s tobom! Volim te!”.     

Ranac je i danas izložen u Vukovaru

Vojnički ranac od kojega je vukovarski branitelj Marinko Babić napravio nosiljku za dvogodišnjeg sina Ivana, kojega je iznio u proboju na prsima, izložen je u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru kao jedinstvena ratna uspomena. Tata je sačuvao ranac svih ovih godina kao podsjetnik na noć u kojemu su jedan drugome spasili život.