Prvi dan proljeća 1945.

Prvi dan proljeća te 1945. nije bila subota kao danas nego srijeda. Drugi svjetski rat bližio se kraju, a ishod rata više nikome nije bio nepoznanica. Istoga dana u Mariju Goricu, selo nadomak Zaprešića, došli su pripadnici I. Ustaškog obrambenog zdruga, postrojbe koju je osnovao Maks Luburić s ciljem kontrole ustaških logora, prvenstveno onog u Jasenovcu, ali i likvidacije logoraša. Toga dana nitko nije mogao ni posumnjati da će “zahvaljujući” luburićevcima ovaj pitomi kraj na zapadu Hrvatske ući u povijest kao mjesto jednog od najvećih masovnih zločina nad Romima u NDH i ujedno možda i posljednjeg zločina takve vrste u Europi u periodu Drugog svjetskog rata. Ubrzo nakon luburićevaca u taj kraj dolazi i skupina Sinta (romska grupa porijeklom iz središnje Europe) koji su se bavili umjetničkim i zabavljačkim aktivnostima. Drugim riječima bili su cirkusanti, muzičari, organizirali su kino predstave i sl. Radilo se o ukupno 12 obitelji s gotovo 60 članova među kojima je bio i određeni broj male djece. Nažalost zabavni program koji su za lokalno stanovništvo upriličili 24. travnja 1945. biti će posljednja stvar koju su učinili. Istu večer i sljedeće jutro postat će žrtvama jednog od najokrutnijih masakra u režiji spomenutih ustaša. Prema izjavama svjedoka ono što je uslijedilo teško je zamisliti i u najgorem horor filmu. Žene su, čak i one trudne, silovane pa ubijene, muškarci su mučeni pa ubijeni, a ista sudbina zadesila je i djecu, pa i bebe. Naposljetku su svi, uključujući i one koji su još bili živi, zapaljeni u jednoj štali. Sve se to događalo u Mariji Gorici i selu Hrastina u neposrednoj blizini. Konačna bilanca ovog krvavog pira je nešto više od 43 izmučenih i ubijenih muškaraca, žena i djece. Iako su opravdanje za ovaj zločin ustaše tražili u rasizmu, koji je u NDH bio ozakonjen, pravi povod bila je ustvari pljačka prstenja, zlata i drugih dragocjenosti koje su Romi posjedovali.

Ovaj masovni zločin predstavlja konstantu ustaškog režima od osnutka u travnju 1941. do sloma početkom svibnja 1945. godine. Na sličan način, okrutan i beskrupulozan, ustaše su mučili i ubijali desetke tisuća Srba, Židova, Roma i svih onih koji su kritizirali ustaški način vođenja države. Za ustaše zločini nisu bili incidentne pojave. Nije se ubijalo iz osvete ili zbog straha od moguće ugroze režima. Istrebljenje određenih skupina stanovništva bio je primarni cilj ustaškog režima.

Karakter ustaškog režima i njegove tragične posljedice nikada nisu bili upitni. Nisu ni danas. Ne samo kod onih koji sve navedeno osuđuju nego i kod onih koji pronalaze razumijevanje za ustaški tip “domoljublja”, koji pjevaju ustaške pjesme i izvikuju ustaški pozdrav. Kod onih koji se zalažu da se ulice nazivaju po suradnicima ustaškog režima, po njegovim promotorima, apologetima i aktivnim provoditeljima ustaških genocidnih politika. I ne, odavno se tu ne radi o neznanju ili (ne)svjesnom ignoriranju činjenica. Oni koji danas čine sve navedeno rade to upravo zato što jako dobro znaju tko su bili ustaše i što su činili. Drugim riječima, čine to jer u ustaškim postupcima ne vide ništa sporno ili pogrešno. Nažalost, to uopće nije problem za historiografiju. Jer koliko god ti i takvi bili glasni i brojni oni neće promijeniti činjenice o prošlosti. Ali je to itekakav problem za hrvatsko društvo. Jer, ljudi koji pronalaze opravdanja za genocid i masovne zločine u prošlosti spremni su to učiniti i u nekim novim okolnostima. Koje, obzirom na svijet u kojem živimo, izgledaju sve izvjesnijima.

Da se vratim na priču o masakru nad Romima u zaprešićkom kraju. Taj sam zločin, kao ustaški modus operandi prema neistomišljenicima, naveo isključivo zbog nedavno objavljenog istraživanja koje kaže da bi svaki četvrti mladi Hrvat tokom Drugog svjetskog rata stao uz postrojbe NDH. Neka ovaj masakr nad nedužnim Romima svima njima bude podsjetnik kako bi te četiri ratne godine izgledala uobičajena svakodnevica u uniformi ustaškog vojnika.