Razdvojio ih je franak: Obitelj broji dane kada će ih deložirati

Bili su prosječna hrvatska obitelj. Kad im se rodilo treće dijete mislili su da njihovoj sreći nema kraja. Oboje su bili zaposleni, a zajedničkim primanjima svojoj su djeci mogli priuštiti normalno djetinjstvo. Kupili su kuću, odvojili se od roditelja i krenuli graditi vlastiti život. Nažalost, sve je odjednom krenulo nizbrdo. Sada žive sami, jedva spajajući kraj s krajem, a o njihovim se dvjema kćerima i sinu sada brinu djed i baka.

- Rijetko se viđamo, ne možemo im pomoći u rješavanju školskih zadaća, ni utješiti ih kad su tužni. Svaki odlazak k njima iziskuje novac kojeg nemamo - rekli su Željka (33) i Goran (36) Kedmenec iz Vularije, nedaleko Orehovice, koji će zbog kredita kojeg su 2006. podigli u švicarskim francima, uskoro morati iseliti iz svoje obiteljske kuće.

Njihovi Laura (10), Tina (8) i Luka (4,5) tužni su svake nedjelje kad odlaze od kuće, a srce se slama i njihovim roditeljima koji se nakon rastanka s djecom, vraćaju u praznu, pustu kuću bez dječjeg smijeha.

- Podigli smo kredit čija je protuvrijednost bila 55.000 eura. Radio sam u jednoj građevinskoj tvrtki, a moja je trećina plaće bila dostatna za tadašnju ratu kredita koja je mjesečno iznosila 2100 kuna. Sve je funkcioniralo do 2009. godine kad sam, nažalost, teško stradao na poslu - prisjeća se Goran. Teško je ozlijedio glavu zbog čega je gluh na jedno uho, poremećen mu je centar za ravnotežu, a naposljetku je završio i u invalidskoj mirovini sa svega 1250 kuna.

- Rata kredita je unatrag dvije godine porasla na 4200 kuna što supruga i ja nismo mogli namiriti. Sav novac koji smo imali, kao i ono malo što sam dobio kao odštetu zbog ozljede na radu, uplatili smo u korist kreditnog duga - dodaje Goran. Unatoč svemu, njegov kreditni dug danas je 100.000 eura.

- Naša današnja, zajednička primanja nisu dovoljna za jednu ratu kredita, a kamo li išta drugo – dodaju suznih očiju Željka i Goran dok oko njih trčkaraju djeca. U petak, prije no što odu po njih kod bake i djeda koji žive u mjestu udaljenom 15 kilometara, odlaze u trgovinu kupiti namirnice za koje štede cijeli tjedan.

- Radije sebi neću ništa kupiti, samo da im u petak kad dođu mogu priuštiti normalan doručak, ručak i večeru te poneku slasticu - rekla je Željka.

Kad je lijepo vrijeme ona i Goran do djece odlaze biciklom, ali u petak kad djeca dolaze kući u Vulariju po njih odlaze susjedi ili prijatelji.

- Auto smo morali prodati, kao i sve što vrijedi - rekao je Goran koji je do kolovoza prošle godine bio upisan kao vlasnik kuće. Sada je vlasnik njegovog doma banka u kojoj je 2006. podigao kredit.

- Čekam dan kad ćemo morati iseliti iz svog doma. Kamo ćemo, ne znam. Snaći ćemo se - rekao je Goran.

- Djecu smo početkom rujna, kada su krenuli u školu, preselili kod bake i djeda. To je bilo nužno. Nismo im htjeli priuštiti šok deložiranja i prisilnog iseljenja iz kuće.Da su ostali kod nas u Vulariji, morali bismo ih ispisati iz škole usred školske godine, preseliti ih u drugu školu i kupovati nove udžbenike. Ovako barem to ne moramo - dodaju supružnici do kojih svako malo dolaze djeca pitajući ih kada se moraju početi spremati za odlazak kod bake i djeda.

- Ne još - kratko im s tugom u glasu odgovaraju roditelji.

- Teško nam je bez djece, a kako je tek njima, malima i bespomoćnima bez roditelja - pitaju se.

Goran je sretan jer su djeca na sigurnom kod njegovih roditelja, no za njega i Željku tamo, kaže, nema mjesta.

- Nema mjesta za svih nas. Da smo mogli biti tamo, onda bismo tamo i ostali - dodaje Goran koji se pokušava zaposliti, ali bez uspjeha. 

- Nitko ne želi ozlijeđenog radnika koji je pritom i 60 postotni invalid. Razumijem ja poslodavce. Ali ako mi netko ne da priliku kako ću prehraniti svoju obitelj i ponovo stati na noge - očajan je Goran. Za sada mu je, kaže, bitno da su njegova djeca zbrinuta i na sigurnom, a to što broji dane kada će ih vidjeti i sate koje s njima može provesti, zahvaljuje surovoj hrvatskoj stvarnosti i nemilosrdnim bankama koje su građanima, poput njega, uništile živote. Iako su kredit podigli na rok otplate od 25 godina, nagomilani dug otplatiti neće, kažu, cijeli život.

Nemilosrdne banke i surova hrvatska stvarnost uništila im je život

Djecu su Kedmenčevi početkom rujna prošle godine, kad su krenuli u školu, preselili kod bake i djeda. Nisu im htjeli priuštiti šok deložiranja i prisilnog iseljenja iz kuće. Da su ostali s roditeljima, morali bi ih ispisati iz škole usred školske godine, preseliti u drugu školu i kupovati nove udžbenike.

- Iako smo kredit podigli na rok otplate od 25 godina, nagomilani dug nećemo moći otplatiti cijeli život, pa će naša kuća uskoro na dražbu - tvrde supružnici.

>>> Obitelji je hitno potrebna pomoć. Sredstva se mogu uplatiti na račun u PBZ-u 2340009-3227818961.