Republika Hrvatska bi trebala braniti Crnu Goru od Srbije. Ili?

Zoran Milanović trebao je posjetom Crnoj Gori popraviti relativno blijed dojam kojega je Hrvatska ostavila u izvršenju diskretne zadaće koja joj je "stavljena u amanet" ulaskom u Nato: mentorirati tu državicu  na putu prema Zapadu, dati joj podršku u razvoju krhkih institucija, izvući maksimum iz prozapadne orijentacije koja se tu pojavila kao neka vrst povijesnog endema u zemlji koja je, premda mala, stalno na vjetrometini geopolitičkih konflikata  – tamo se zadnjih par stoljeća stalno tuku interesi  Rusije, Srbije, Turske, Italije, Britanije, Amerike.

U Velikom Gatsbyju, središnji lik romana s posebnim ponosom ističe odličje koje je dobio  ratujući u Crnoj Gori,  pisac  Jamesa Bonda Ian Fleming dio radnje Casina Royale smješta u Montenegro, turski sultan u crnogorska brda u akciju šalje maršala Omer Pašu Latasa, čovjeka koji je Rusima oteo Krim, zapovjednika europskog dijela turske vojske. Petrovići se orođuju s talijanskom i ruskom kraljevskom odnosno carskom obitelji, što dokazuje da je Crna Gora znatno važnija od svoje površine ekonomske  ili populacijske snage.

Diskretni znak da  hrvatska podrška nadilazi simboličnu razinu, predstavljao je, zapravo, ratni brod kojim je Milanović – na veliko iznenađenje javnosti -  doplovio u Crnu Goru, koju u zadnje vrijeme opet snažno ljulja val čiji je epicentar u Beogradu ili u Moskvi. U Podgorici je – znakovito - otvoren i poseban ured Natoa, kako bi spriječio Ruse da „ruju i rovare“, što im zasad i  uspijeva. Pred Hrvatsku postavljeni zadatak - koji ima i svoju unutarnju logiku, geopolitičku ekonomsku i sigurnosnu -vremenom je postajao sve važniji.

No, prema Crnoj Gori u hrvatskim strukturama još uvijek postoji stanoviti zazor, distanca, zbog događaja iz 90-ih kada je ta država bila agresor na jug Hrvatske i sastavni dio Miloševićeve alijanse zla. Zazor prema bivšem "drugom oku u glavi"povijesno je razumljiv, no vrijeme koje je proteklo od rata, logika, politika, i ekonomija, morali bi voditi prema traženju hrabrijih iskoraka, tim prije što je Hrvatska izvela širok i dubok ekonomski prodor u Crnu Goru a politička ravnoteža u njoj nije uzor stabilnosti. Robna razmjena  dvije zemlje bila je 2019. 211 milijuna eura, uz golem hrvatski suficit. Razmjena se uglavnom svodi na  naš izvoz. Crna Gora je među 4 top zemlje kad je riječ o hrvatskim investicijama u inozemstvo.

Od 1993. do danas uložili smo 227 milijuna eura; obrnutih investicija skoro da i nema. HT je kupio 76 posto crnogorskog telekoma za 123 milijuna eura, IT i elektroindustrija su ekspanzivne, u Crnoj Gori djeluje preko 50 hrvatskih tvrtki. Ledo apsolutno dominira na tržištu sladoleda sa 80 posto tržišta na 2500 prodajnih mjesta. Ina drži 45 posto crnogorskog tržišta plina, 15 posto tržišta goriva i 18 posto maziva, sa 170 zaposlenih ljudi.

Podravka, Končar i slične tvrtke imaju značajan izvoz, Gredelj radi popravak putničkih vagona a veliki bi poslovi mogli biti i u tzv. namjenskoj industriji, vojnim proizvodima. Crna Gora ima šarolik sastav stanovništva - onih koji se iskazuju kao etnički Crnogorci ima podjednako kao i onih koji se osjećaju kao Srbi, čak i nešto manje, pa su za političku prevagu ključni predstavnici manjina.

Zadnje crkvene procesije dovele su do zaoštravanja zeleno- bijelih sukoba. Dio crnogorski raspoloženog svećenstva osniva autokefalnu, samostalnu crnogorsku crkvu kojoj se prosrpski svećenici s Amfilohijem Radovićem, jedim od predvodnika srpskog nacionalizma, žestoko suprostavljaju. Ni manje države, ni složenije slike. Tome treba dodati i Mila Đukanovća, kontroverznog lidera koji je u Centralni komitet SK Crne Gore ušao još 1979 a od 1989, drži vlast u toj zemlji, s kraćim pauzama. Đukanović je, uz američku asistenciju, sudjelovao u dovođenju Vučića na vlast u Srbiji (kako bi se izopćili radikali) a dvojica čvrstorukaša i danas imaju slojevit odnos kojega određuju kompleksni motivi.

-Aleksandar Vučić ima i u Srbiji problem sa SPC koja je podivljala i otrgla se kontroli, kaže za Express Zoran Kusovac, analitičar Jane's Defencea. - Njemu je dugoročni cilj staviti SPC pod kontrolu, ali mu odgovara da to učini kada je Crkva slaba a ne jaka, kada je već načne Milo Đukanović. Dakle on pušta SPC da se troši u Crnoj Gori da bi njemu doma bila slabija kad digne glavu i krene nešto zahtijevati. Do sada je ta taktika bila izrazito uspješna.

Svima u Crnoj Gori jasno je da je Crnogorska pravoslavna crkva  mrtvorođenče. Cilj je da se SPC rasrbi tj. da se od nje napravi CPC. Kako će to točno kanonski biti urađeno, Milu je svejedno. Njemu je bitno da se zove crnogorska, da se ne zove srpska i da ne negira Crnu Goru i ne srbuje otvoreno. A hoće li to biti kao autonomna mitropolija ili kako već, to njega ne uzbuđuje previše. Milo može sa Amfilohijem  (ako ga uskoro ne izaberu za patrijarha SPC);  više ga brine Joanikije koji je direktno sluga Beograda a i budala. Nitko ne razumije da je Amfilohije u zadnjih 20 godina stvorio sve kanonske preduvjete da Crnogorska crkva postoji kao autokefalna. On je “obnovio” Budimljansko-nikšićku eparhiju i može sutra odvojiti dio Mileševske pa  će imati tri, koliko mu je po svim kanonima i uzusima dosta. Gojko Perović, rektor Bogoslovije i Amfilohijev izvršitelj (ne i nasljednik jer je ženjen) to je polujavno i rekao, kaže Kusovac.

Cijeli tekst o Crnoj Gori i strateškim interesima Hrvatke pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 3. srpnja