Rijedak slučaj: Blizanci Jargan i Sokol baš uvijek su zajedno...

Jargan i Sokol su divan dokaz kako su čuda ipak moguća. Blizanci lipicanaca pobijedili su malene, gotovo nikakve izglede koje im je priroda dala. Iako je njihov dolazak na svijet bio vrlo težak i kompliciran, uspjeli su preživjeti i već su 11 godina nerazdvojni.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:05

Sreću su pronašli na krajnjem istoku Hrvatske. U Strošincima, selu na samoj granici sa Srbijom, njima se ponosi njihov vlasnik Vlado Vidaković (30).

- Ne bih ih dao ni za suho zlato, ni za najnoviji traktor, ni za pet svjetskih prvaka - rekao nam je Vlado, koji za svoje ljubimce uvijek nađe vremena unatoč tome što kao drvosječa u šumi teško radi, nerijetko od rano ujutro do kasno popodne.

Ustaje u pet sati, kaže, kako bi stigao posvetiti im dovoljno pažnje.

- Velika je to obveza, ali je još veća ljubav - dodao je Vlado.

Srce mi zaigra kad ih sredim i kad u narodnoj nošnji s konjima izađem na pokladno jahanje, Cvelferiju ili na neku drugu priredbu. Vredniji su mi od Mercedesa, kaže Vlado, čija se mlada obitelj bavi poljoprivredom i stočarstvom.

Imaju ovce i svinje. Da radi samo jedan posao, priča nam Vlado, teško da bi supruga i on mogli preživjeti u Strošincima koje, kao i ostatak Slavonije, muči teška ekonomska situacija. Morali bi, kao i mnogi njegovi susjedi, u Njemačku ili negdje drugo u inozemstvo. Imaju dvije kćeri (2 i 3 godine), a treće dijete je na putu. Zasad planiraju ostati.

- Slavonci su tvrdi ljudi. Naviknuti smo teško raditi - priča nam Vlado. Objašnjava nam da su Strošinci 80-ih godina prošlog stoljeća imali više od 1600 stanovnika. Danas u selu, čija glavna ulica doslovno završava na granici sa Srbijom, živi oko 400 ljudi.

Imaju jednu trgovinu, a škola zasad radi iako je učenika malo. Vidakovići nam kažu kako je moguće da se škola i zatvori za koju godinu. Njihova starija kći Ena (3) u selu nema vršnjakinja. Kažu da je bila još jedna djevojčica, ali ona se s obitelji odselila u Njemačku. Ne bi voljeli da njihovo dijete bude jedini učenik u razredu. Radije će kćer, kad za to dođe vrijeme, poslati u školu u susjedne, pet kilometara udaljene Soljane, u kojima ipak ima nešto više djece.

- U zadnjih 30 godina ne pamtim da je država učinila išta pametno za nas, da se ijedna ideja realizirala - kaže Vlado. Dodaje kako je u Slavoniji moguće živjeti od svojega rada, ali, napominje, imat ćeš grbava leđa. Teško mu je uskladiti sve obveze te priznaje kako ponekad razmišlja o tome da sve rasproda i ode iz sela. Ipak, svako novo jutro pronađe snage da ide dalje. I ljubav prema konjima mu daje snagu. Kaže da je njegova obitelj jedno vrijeme jedina u selu imala konje. Sad ih je više. To ga veseli.

- Cijela naša obitelj voli konje. Konje su držali i moj djed i moj otac. Od djetinjstva sam s konjima. Kažu da su konji i psi najiskrenije životinje. Mi imamo i psa, hrvatskog ovčara, te sam uvjeren da je to stvarno istina - govori Vlado.

Blizance lipicance kupio je slučajno. Planirao je u okolici Vinkovaca kupiti jednog konja, a kad je doznao da je riječ o blizancima, nije ih imao srca razdvajati.

Iako nije planirao potrošiti toliko novca, ipak je kupio oba.

Do danas nije požalio što je tako učinio.

- Kupili smo ih u okolici Vinkovaca. Zajedno su od malih nogu, nerazdvojni su. Moja majka je plakala od sreće kad smo ih doveli - prisjeća se Vlado, dok je njegova majka Gordana (58) dobacila kako su Jargan i Sokol dobri kao janjad.

- Osam godina su kod mene. Imali su tri godine kad smo ih kupili. Malo su manji nego čistokrvni lipicanci. Otac im je čistokrvni, a majka toplokrvna. Jarganu sam izabrao to ime zato što je moj djed imao konja koji se tako zvao, a Sokol je jednostavno odlično ime za konja. Popularno, u Slavoniji pogotovo - kaže Vlado, koji bi s konjima volio otići na Vinkovačke jeseni ili na Đakovačke vezove, ali mu je to zasad financijski zahtjevno.

Inače, kako nam je objasnio, držati konje je financijski zahtjevno, a danas to nisu radne životinje kao nekad, nego su ustvari ljubimci. Izdvojio je i oko 20.000 kuna za drvena kola te obnovu platona (prikolice, op.a.) kako bi svoja dva ljubimca mogao upregnuti. Ima i narodnu nošnju staru 150 godina kako bi sve izgledalo kao u vremena kad je i ljudi i konja i posla bilo puno više u Slavoniji.

- Neopisiv je osjećaj kad konja potjeraš u galop. Jednom sam mjerio, s Jarganom sam išao 43 kilometra na sat. Doslovno se dizala prašina za nama. On je malo brži od Sokola, ali obojica su jako brzi - kaže Vlado, koji nam je objasnio da je ždrijepce inače teško upariti da budu zajedno.

Međutim, s Jarganom i Sokolom nije bilo problema, odmalena se odlično slažu, baš kako i priliči braći blizancima.

Vlado dodaje da se malo razlikuju i fizički i prema karakteru, ali da neiskusno oko to teško primijeti.

- Jargan je malo dominantniji, žešći, a i fizički je malo veći. Jašem ih barem jednom na tjedan, a kad idemo na neku priredbu, imam pomoćnika. Ja jašem Jargana jer sam iskusniji, a pomoćnik Sokola. Ipak, oba konja su mi jednako draga - zaključio je Vlado.