Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Euromajdan je flagrantno pokazao koliko je Ukrajina podijeljena. Dok je zapad zemlje prosvjedovao i tražio ulazak u EU, na istoku se spremala oružana pobuna i okretanje Moskvi.
Iako je Rusija pokrenula 'posebnu vojnu operaciju' 24. veljače 2024., rat u Ukrajini je zapravo počeo deset godina ranije. Krajem 2013. i početkom 2014. situacija u Ukrajini je došla do točke vrenja. Na Euromajdanu je srušen proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič.
Ukrajinci su ga srušili nakon što se pod pritiskom Moskve naprasno povukao iz sporazuma o slobodnoj trgovini i pridruživanju Europskoj uniji.
Povlačenje iz euro integracija izazvalo je prosvjede i nerede koji su kulminirali 'Revolucijom dostojanstva' na glavnom kijevskom trgu Majdanu.
Euromajdan je flagrantno pokazao koliko je Ukrajina podijeljena. Dok je zapad zemlje prosvjedovao i tražio ulazak u EU, na istoku se spremala oružana pobuna i okretanje Moskvi i ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Janukovič je 21. veljače napustio Kijev i uspostavljena je privremena vlada. Kada je Vrhovna Rada 23. veljače 2014. usvojila prijedlog zakona o ukidanju statusa ruskog kao službenog državnog jezika, na istoku je nastao kaos i otvorena pobuna.
Ubrzo su se Donbasom, Krimom i Luhanskom počele širiti glasine o vojnoj hunti u Kijevu i neonacistima koji predstavljaju opasnost za etničke Ruse. Najviše proruskih prosvjeda se održalo u Donbasu.
Putin je odmah vidio šansu i kapitalizirao na kaosu u Ukrajini. Moskva je naširoko iskoristila prosvjede kako bi pokrenula informacijski rat i opće denunciranje prijelazne vlade u Kijevu.
Kasnije su procurili e-mailovi i telefonski pozivi koji su otkrili da je Moskva financirala i organizirala separatističke prosvjede na istoku Ukrajine. Financiranje je uglavnom išlo preko savjetnika Kremlja Vladislava Surkova i Sergeja Glazijeva.
Separatizam se brzo prelio i na Krimski poluotok na kojem su etnički Rusi činili većinu. Tako su ruski specijalci bez oznaka jedinica kojima pripadaju u koordiniranoj akciji zauzeli strateške lokacije diljem Krima.
Rusija je prvo poricala umiješanost, ali je onda Putin prekinuo zavjet šutnje i priznao da se radilo o vojnicima Ruske Federacije. Putin je ubrzo raspustio krimsku vladu i uspostavio prorusku vladu Sergeja Aksjonovljeva.
Ubrzo je raspisan i referendum koji je održan pod ruskom okupacijom. Proruska vlada na Krimu je 17. ožujka 2014. proglasila nezavisnost, a dan kasnije 18. ožujka Rusija je priznala Krim kao dio Rusije.
Moskva i dan danas tvrdi da se ne radi o aneksiji nego o referendumu o samoodređenju na kojem su stanovnici Krima sami odabrali živjeti u Rusiji.
Ukrajinski parlament je 15. travnja proglasio Krim privremeno okupiranim teritorijem. Rusija je ubrzo dodatno militarizirala poluotok koji joj je stoljećima služio kao stožer za Crnomorsku flotu.
Zaprijetila je i nuklearnim udarom ako bilo koja zemlja pokuša vratiti Krim Ukrajini.
Putin je na poluotoku uspostavio vojnu operativnu jedinicu, a pojedine NATO članice su počele obučavati ukrajinsku vojsku koja se borila u ratu u Donbasu. NATO je u studenom 2014. objavio kako vjeruje da je Putin na poluotoku rasporedio nuklearno oružje.
24sata © 2026
