Rudolf Perešin, junak Domovinskog rata koji je MIG-om iz Bihaća prebjegao u Klagenfurt 1991. godine poginuo je u akciji Bljesak. Njegova supruga Ljerka u tišini doma čuva uspomenu na pilota svog srca
SJEĆANJE NA JUNAKA
Sa svog posljednjeg leta nije se nikada vratio supruzi i kćeri
Rudi mi je uvijek govorio:" Kad četvorica idu, jedan se ne vraća." Nikad nisam mislila da će jednom taj jedan biti moj suprug. Tog 2.svibnja 1995. sunce je izašlo u 5.39. Mislim da nije ni trebao letjeti, ali poznavajući ga, znala sam da će poletjeti. Jer, nakon što je postao zapovjednik, govorio je " za mnom", a ne "naprijed". Ustao je u 3.30 sati, navio mi budilicu i rekao: "Ajde bok". Otišao je na Pleso. Četiri aviona, od kojih jedan njegov, poletjeli su u 5.58 sati u smjeru Stara Gradiška- prisjetila se Ljerka Perešin dana kada je zauvijek ostala bez supruga Rudija. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca i istinskog junaka Domovinskog rata.
POGLEDAJTE VIDEO: Rudolf Perešin, heroj Domovinskog rata
Pokretanje videa...
01:34
Nažalost, Rudolf Perešin sa svog se posljednjeg leta nije vratio kćeri i supruzi s kojom je 15 godina bio u sretnom braku. Vijest da je ostala bez njega doznala je u vojarni Lučko gdje je radila.
- Taj dan bio je napadnut Zagreb. Radila sam u ambulanti i do mene su došli liječnik, suprugov prijatelj i zapovjednik. Priopćili su mi da je Rudijev MIG 21 bis pogođen. Zdenko Radulj letio je ispred Rudija i vidio je bljesak koji se pojavljuje kad se pilot katapultira. Upravo zbog tog katapultiranja dvije godine i tri mjeseca vjerovala sam da je moj Rudi živ i toliko je trajala borba da doznam istinu o suprugu -pripovijeda Ljerka. Tih godina do nje su dolazile svakojake priče ali i ljudi. Na vrata su joj dolazili s pištoljem i tražili novac.
Srpska strana puštala je priče da je živ, da je ovdje ili ondje, a potom i da su ga pronašli 30. svibnja u rijeci Savi kod Odžaka.
- Rudi je bio u jako niskom letu i zaokretu i katapultirao se u vodoravnom položaju. Dakle, nije imao dovoljnu visinu i dozvolit ću da je pao u Savu i utopio se. No, ono oko čega se svih ovih godina dvoumim i zbog čega ne mogu prihvatiti niti jednu priču je objava na banjalučkoj televiziji. Dan nakon njegovog pada, 3. svibnja, prikazali su Rudijevu kacigu i masku. Ako se utopio i ako su ga našli 30.svibnja, otkud kaciga i maska dan poslije na televiziji- i dan danas se pita Ljerka. Nakon Rudijeve pogibije na sve je načine pokušavala doznati što se uistinu s njim dogodilo. Nema kome se nije obratila, pisala pisma, tražila odgovore. I odgovor je stigao 1997. godine. Na pregovorima u Ženevi srbijanska strana objavila je da je Perešin mrtav i da imaju njegove posmrtne ostatke.
Razmjena je dogovorena na mostu između Stare i Bosanske Gradiške. Dogovoreno je i da će hrvatska strana predati tijelo majora Mile Lakića i veći broj zarobljenika za posmrtne ostatke Rudolfa Perešina. No, Ljerka i dalje nije vjerovala da je njezin suprug mrtav. Od silne želje da je živ bila je uvjerena da će joj dovesti neko drugo tijelo, a da će Rudi tu primopredaju gledati s druge strane rijeke.
- Sa mnom su bili Rudijev brat, moja dva brata i pilot Ivan Selak. Sa Selakom sam dogovorila da slika zubalo na tijelu jer sam znala da ću na osnovi te slike biti sigurna. Slikao je zubalo i tenisicu koja je na jednom dijelu imala crveni dio. Čekala sam u policijskoj stanici. Selak mi je donio sliku i kimnuo mi. Stavili su sliku na veliki ekran kako bih vidjela zubalo. Kroz taj ekran, bez obzira na to kako to izgledalo, pokazao se taj osmijeh. Nisam imala nikakve dileme. Rekla sam: ‘To je on’. I tada je krenula razmjena. Otišla sam pogledati tijelo ispod šatora. Vidjela sam ono što je od njega ostalo. Ne mogu vam opisati tu grozotu. Poljubila sam njegovo zubalo, kleknula, izmolila Očenaš.. I za njega i za one koji su mu to učinili. Izašla sam. I kad sam izašla, shvatila sam da je to bilo prebrzo i tražila da se vratim. Znala sam da mu je ispala plomba na sedmici. Znala sam oblik zuba i boju zuba. Morala sam još jednom dati potvrdu jer Rudijev je brat rekao da to nije Rudi - priča Ljerka čija je potvrda i priznata, unatoč izjavi Rudijevog brata. No, zbog svoje kćeri Ljerka je zatražila i DNK analizu. Koja je i službeno potkrijepila njezinu potvrdu. Jer, u tih 15 godina braka, Ljerka je Rudija znala u dušu. Upoznala ga je 1979. u Stubičkim Toplicama i bila je to, prisjeća se, ljubav na prvi pogled. Kako je pohađao vojnu akademiju u Zadru, morao se vratiti na školovanje. No, pisali su si pisma, a Ljerka ga je znala posjetiti u Zadru.
- Vjenčali smo se 1. ožujka 1980. godine i bila sam u trećem mjesecu trudnoće. On se vratio u Zadar na školovanje, ja sam ostala u Stubičkim toplicama, gdje sam rodila kćer. Rudi je ubrzo otišao u Titograd, a viđali smo se u Beogradu koji je bio na pola puta. Jako smo puno bili razdvojeni. Jer je nakon Titograda premješten u Beograd, započeo je školovanje za pilota nadzvučnog aviona i često sam ga tamo posjećivala. Bila sam presretna kada mi je 13. prosinca 1982. javio da je dobio premještaj u Bihać. Bilo nam je lijepo. Imali smo dvosobni stan od 54 četvornih metara koji smo uredili s ljubavlju. Kći je išla u vrtić, sklopili smo prijateljstva, svaki vikend dolazili u Zagorje. Rudi je radio na vojnom aerodromu Željava, a ja kao zubna asistentica u vojarni "27. jul"- prisjeća se Ljerka vremena u kojima je bila najsretnija. Planirali su se preseliti u Zagorje kada dobije čin majora. No, došao je rat.
- Počelo je vriti, vojnici nesrpske nacionalnosti već su počeli napuštati JNA, a Rudi mi je govorio kako nema šanse da ode samo s koferom, i da tako neće otići. U vojarnu je iz Zagreba dolazio Ljubomir Topić i radio s telefonima i vezama. Znali smo se površno i jednog me dana nazvao u vojarnu i rekao da bi volio da se nađemo s njim kada ćemo dolaziti u Zagorje. Iako je 4. srpnja i Rudi trebao ići s nama, bio je dežuran pa sam u Zagorje krenula s kćeri. Odobrio mi je da se nađem s Topićem. I zaista smo se našli na Zagorskoj magistrali. Predložio mi je da Rudi preleti MIG-om u Austriju, Mađarsku ili Italiju i u tom trenutku oduzele su mi se i ruke i noge. Jer sam se bojala. Jer mi je to izgledalo nemoguće. Nastavili smo razgovarati i shvatila da Topić misli da je Rudi u borbenoj eskadrili. Objasnila sam mu da je u izviđačkoj, a on mi je na to rekao da Rudiju poručim da slika slunjski poligon. Bila sam šokirana, no po povratku u Bihać, kada sam Rudiju prepričala naš razgovor samo je rekao: "Pa nije to nemoguće"- prisjeća se Ljerka koja je nastavila intenzivne kontakte s Topićem. Čekala je signal iz Zagreba da joj suprug s MIG-om prebjegne na hrvatski teritorij. No, njezin odlazak ubrzalo je stručno usavršavanje u Domu JNA na koje su svi zaposlenici pozvani, a koje se svelo na prikazivanje filma o Jasenovcu. U trenutku kada je počelo psovanje Hrvata i ustaša, Ljerka je shvatila da mora pobjeći s kćeri.
- Na putu kući skupljala sam kutije kraj dućana. Na svoju ruku. Spontano. Kad je Rudi došao kući, rekla sam mu da se pakiram. I nije se bunio. U dva dana spakirala sam stvari, otvorila bolovanje i otišla. Rekli smo da malu vodim baki u Zagorje dok se sve ne smiri, što nije bilo sumnjivo jer su Srbi odvodili i svoju djecu. No, kako se nisam vratila nakon pet dana, Rudiju su zabranili letenje i plan o preletu je propao - niže Ljerka. O svemu tome obavijestila je i Topića koji ju je uvjerio da se mora vratiti u Bihać. Po povratku, sa suprugom je često izlazila u grad, odlazila na druženja i kartanje, radila sve da Rudi vrati povjerenje i da ga ponovno vrate na letenje.
Nakon dva i pol tjedna vraćen mu je avion, no letova je bilo sve manje. Ljerka je Bihać konačno napustila 18.listopada 1991. godine. Ukrcala se u autobus koji je u Njemačku vozio ljude po mirovine i preko Doboja dolazi u Hrvatsku. Telefonske veze s Bihaćem bile su u prekidu, a par dana nakon njezinog dolaska u Hrvatsku Zagreb dopušta prelet. Ljerkina prijateljica iz Njemačke nazvala je Perešina i kratko mu rekla: "Svadba je u Austriji, ponesi fotoaparat i kameru."
- Bila je to dogovorena šifra da krene u prelet i mogao je birati hoće li sletjeti u Austriju, Italiju ili Mađarsku. Rudi je imao ideju sletjeti ispod nadvožnjaka na autoputu prema Zagorju, no Zagreb to nije odobrio. Kako je u to vrijeme nadzirao povlačenje JNA iz Slovenije, Rudi je 25. listopada krenuo ustaljenom rutom preko Hrvatske prema Ljubljani, Kopru i nazad prema Ljubljani. Tada se okrenuo i nisko preko Alpa zaputio se prema aerodromu u Klagenfurtu. Baš toga dana tražila sam stan. Kada sam došla kući mama me pitala znam li gdje mi je muž, a ja odgovorila da ne znam, da je valjda u Bihaću. A tada je zazvonio telefon i čujem Rudijev glas:"Ja sam tu i vadi me kako znaš". Samo sam mu rekla da kupi kavu i špeceraj - prisjeća se Ljerka. Tih četiri dana koliko je Perešin bio u Austriji, kuća u Stubičkim Toplicama bila je pod policijskom zaštitom zbog JNA. Supruga i kći konačno su ga vidjele u vojarni na Tuškancu gdje je prebačen po dolasku u Hrvatsku.
Rudolf Perešin pokopan je na Mirogoju uz sve počasti. A Ljerka se sve ove godine živi u miru, sa uspomenama i beskrajno ponosna na svoju kći i dvije unuke koje joj unose veselje i ispunjavaju život. Ponosna je i na supruga Rudija i sve ove godine brine da se nikada ne zaboravi "Susreti za Rudija" u Gornjoj Stubici već su tradicija, a njegova je bista postavljena i na aerodromu u Zadru. A nakon višedesetljetnog natezanja u Hrvatsku je lani u svibnju vraćen i Perešinov MIG-21 oznake "26 112" s kojim je prebjegao iz vojne baze u Bihaću jer nije želio pucati na svoj narod. Avion je nakon 28 godina vraćen u Hrvatsku povodom 24. obljetnice Perešinove pogibije te 28 obljetnice osnivanja Hrvatske vojske.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
