Šef istarskog stožera: 'Ljudima se nije problem odreći fešti jer žele da ovo što prije završi'

Već tjednima Istra uspijeva koronu držati pred Učkom i nekako je uvijek dva koraka ispred nje, a time onda i ispred ostatka Hrvatske. Tajna je u istarskome mentalitetu koji vjeruje u svoju vlast jer od nje nešto dobiva zauzvrat te koji je povijesno i zemljopisno homogeniji. Šef istarskog stožera civilne zaštite Dino Kozlevac, u razgovoru za tjednik Express, dodaje još nešto, vjerojatno ključno - politika se u Istri ne miješa u odluke županijskog stožera. 

Loše su startali u Istri - prvi preminuli zbog korone bio je umaški ugostitelj iz Brtonigle, a s Italijom u susjedstvu činilo se da će se i njima, a onda posljedično cijeloj Hrvatskoj, dogoditi katastrofa. Dogodilo se, međutim, sasvim suprotno - uspjeli su broj novozaraženih svesti na nulu i držati se dugo tako. U trenutku kad brojke u ostatku Hrvatske uglavnom divljaju, kod njih zaraženih ima, ali podnošljivo.

POGLEDAJTE VIDEO: Liječnici se iz mirovine vraćaju u borbu s koronom

Pokretanje videa...

01:53

Heroji iz mirovine | Video: 24sata/pixsell

Istrani su brzo, u svakom slučaju dovoljno rano, stvari uzeli u svoje ruke i krenuli s vlastitim mjerama - prvi su zatvorili škole i kafiće, uveli maske u zatvorene prostore, broj svata na vjenčanjima ograničili na 70 i tako redom. Na vrijeme, i na svoju ruku, stvorili su vlastiti epidemiološki poluotok, svijet koji homogeno funkcionira. 

Na čelu toga svijeta je Kozlevac, 60-godišnjak koji više od 20 godina vodi istarsko vatrogastvo. Ono je njegova ljubav od najmlađih dana. Bilo ga je teže uloviti za razgovor nego predsjednika države. Nema pet minuta vremena, ali Istra zato ima jako dobru epidemiološku sliku.

- Jest, to je uzročno-posljedično povezano. Kako bismo imali ovakvu situaciju, moramo puno raditi. Od ožujka nismo stali. Ako ulovim slobodno nedjeljno popodne, ulovio sam boga za bradu - kaže nam Kozlevac kroz smijeh. Uvjerili smo se sami, jer smo razgovor dogovarali danima. Čovjek se, međutim, javi na svaki poziv, odgovori na svaku poruku, gotovo pa odmah gdje god bio. Veliki je operativac, vidi se na prvu. Odgovara kratko, jasno, pitko, nema vrludanja ni dvosmislenih odgovora. Takve su i odluke istarskog stožera. Priča se da su ga Istrani počeli zvati Capo, šef.

- To je zbog dvojezičnog natpisa na uniformi - smije se na to pitanje. Capo je na talijanskom “načelnik”. Pitamo ga je li i kod kuće to što je u cijeloj Istri, šef, i kako se njegova obitelj nosi s pandemijskom mu zadaćom.

- Ma kakvi, doma sam najniži u hijerarhiji! Imam dva odrasla sina, završavaju fakultete. Nažalost, u zadnje vrijeme kući dolazim samo prespavati. Ali imaju razumijevanja, u ovom sam poslu 40 godina, živim ga. Cijeli sam život u spašavanju ljudi, imovine, životinja, u veljači će biti 40 godina kako to radim - odgovara vitalan Kozlevac, kojemu se šest dekada ne vidi. I onda nam odjednom sine - u veljači 2021. može formalno u mirovinu, a korone će i dalje biti... Ne misli valjda otići neobavljena posla, pitamo ga.

- Osjećam se dobro, u formi sam i zdrav, nastavit ću raditi i nakon toga, ne znam zašto ne bih, sve do trenutka kad ću zakonski u mirovinu svakako morati. Znači još pet, šest godina, a puno prije toga stvarno planiramo koronu dovesti u red - optimističan je.
Rođen je u slovenskom Kopru i već je prije dolaska na svijet uspio “organizirati” akciju spašavanja. Na njegovu se majku u poodmakloj trudnoći, naime, srušio strop te je hitno prevezena u 20 kilometara udaljeni Kopar na prijevremeni porođaj. Rodio se mjesec i pol ranije, spašeni su oboje, a Kozlevcu se očito žurilo stići što prije, jer je i posla puno. 

Uz oca vatrogasca, i on je odrastao u vatrogasnom domu u Bujama.

- Rođen sam u radničkoj obitelji, otac je bio profesionalni vatrogasac, majka kuharica u jednoj firmi, cijeli sam život ovdje u Bujama. Od malih nogu sam se igrao u našem vatrogasnom domu, svi smo tu bili. Kao klinac sam se već zaljubio u taj posao, otkrio sve njegove tajne. Nikad, baš nikad nisam imao dilemu što ću u životu raditi, od starta sam znao da ću biti vatrogasac, obožavam taj posao. Ukratko, bio sam vatrogasac od prve.

Kad je 1974. kretao u srednju, vatrogasne profesionalne škole još nije bilo pa je završio dva razreda opće srednje škole u Bujama, a onda u Zagrebu još dva za stručnog radnika vatrogasca. Profesionalno je vatrogasac od rujna 1976. godine, nije još imao ni 17. Nakon završetka petog stupnja otišao je u JNA i po povratku se u veljači 1980. zaposlio u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi u Umagu. Prošao je sve stepenice u vatrogastvu, u ratno vrijeme isto dao svoj obol domovini, završio i Visoku školu sigurnosti u Zagrebu. Unatrag 21 godinu županijski je vatrogasni zapovjednik. Kako će za tih pet, šest godina funkcionirati u umirovljeničkim danima, pitamo ga. Iza njega će biti na stotine ugašenih požara, rat, pandemija korone...

- Ne vidim sebe kao klasičnog umirovljenika, nipošto. Bit ću aktivan i dalje, imam jasnu sliku. Ali sve u svoje vrijeme. Ustrojili smo jedan od najboljih sustava vatrogastva u Hrvatskoj, formirali i sustav civilne zaštite, načelnik sam stožera kao vatrogasni zapovjednik, i to u Istri funkcionira kao švicarski sat. 

Ne zna, kaže, koliko je požara u životu ugasio, odradio je više posla izvan smjene nego u njoj.

- Prvi mi je susjed bio zapovjednik vatrogasne postrojbe Umag i kad god je trebalo još ljudi za gašenje, dizao me. Prošao sam žarišta uzduž i poprijeko Hrvatske - priča. Spasio je osam ljudi sam, a koliko još s ostalim kolegama u akciji gašenja i spašavanja, ne zna, jako puno, kaže. Svega je, kaže, bilo - ulazio je u buktinje, nailazio, kad nije bio u službi, na prometne nesreće i ljude izvlačio. Kao da ga svemir šalje na baš takva mjesta...

- Čini se tako. U službi smo spasili, ma ne znam, jako puno ljudi, teško je govoriti o broju. Nažalost, neke i nismo, i to je za vatrogasca najteže. A opet, vidjeti one koje smo spasili danas, žive, teško je opisati riječima.

Pitamo ga kako istarskom stožeru uspijeva danas pak spašavati Istru od najezde korone. Je li za to zaslužan istarski mentalitet, povijesna i zemljopisna autonomija poluotoka, što?

- Od svega pomalo, da. Imali smo, imamo nevjerojatno dobru interakciju s građanima, kakva se samo poželjeti može. Golema većina ljudi shvaća situaciju i kako ‘novo normalno’ treba izgledati. Na one koji koronu negiraju ja se ne obazirem. Budem pristojan, ali me ne zanimaju. Stožer sluša struku, znanost, kompetentne ljude, i golema nam većina građana vjeruje. Uvjerila se da odluke donosimo pravovremeno, da ne okolišamo i ne ‘muljamo’. Odluke mogu biti zaoštrene, ali i omekšane - kaže Kozlevac. Istarska djeca zato u školama više ne trebaju nositi maske, kao što nisu potrebne ni za goste u ugostiteljskim objektima. 

- Ni Istra nije izolirana od ostatka svijeta, dapače, nekoliko tisuća naših ljudi je u dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj radnoj migraciji prema i iz Slovenije i Italije. Oko nas je stampedo virusa u susjedstvu. Tjedno i dalje imamo šest tisuća turista, vikendom i do 12 tisuća, sve to otežava situaciju, po zakonu vjerojatnosti virus je u ‘điru’, no obuzdavamo ga. Na ljude apeliramo da se ne kreću bez potrebe, da odgode velike fešte i slično - nabraja šef poluotočnog stožera.  

U Istri velikih fešti više nema. Najmanje su tradicionalna regija u Hrvatskoj, pokazala su ranija sociološka istraživanja, i nije im bio problem odreći se velikih svadbi i sličnih obiteljskih okupljanja. Iako veliki veseljaci, Istrani, osim toga, ipak najviše vole svoja četiri kantuna.

- Fešte su ovdje svedene na najmanju moguću mjeru i toga se ljudi drže. Moraju dobiti epidemiološku suglasnost na sva okupljanja u županiji. Najnovija je naša preporuka ljudima da na zabave, vjenčanja, primjerice, ne dolaze prijatelji i rodbina iz krajeva Hrvatske u kojima je situacija lošija. Ako dolaze, moraju se testirati. Imat ćemo uskoro judo natjecanje u Poreču i svi će morati biti testirani, pa i ljudi onda mogu biti mirni dva, tri dana, koliko će natjecanje trajati. Uglavnom, ljudi slušaju preporuke, važno im je da ovo završi što prije - kaže Kozlevac. Na pitanje kako istarski stožer već mjesecima uspijeva biti nekoliko koraka ispred ostataka države, odgovara kako sve što provode smišlja struka, nitko drugi. A ljudi u struku ovdje vjeruju, nije im neprijatelj, kao što epidemiologe, nažalost, drugdje u Hrvatskoj doživljavaju.  

- Sve što provodimo smišlja struka. U stožeru je ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo, epidemiolog Saša Stojanović, šefica njihove epidemiološke službe dr. Jasna Valić, dr. sc. Irena Hrstić iz OB-a Pula koja je spremila infektivni dodatni odjel u bivšoj, sad praznoj Mornaričkoj bolnici. Naš stožer ne radi izuzetke, nema pogodovanja i nema politike. Kad donesemo odluku, donesemo je. Županija nam se ni jednom u šest mjeseci nije umiješala u posao ili vršila pritisak, dapače. Imamo slobodne ruke, što nam je omogućilo da posao odradimo kako treba i proljetos i sad. Održavamo stanje dobrim, ali smo spremni i za puno goru situaciju - pojašnjava Kozlevac. Bude li trebalo, u bivšu Mornaričku bolnicu će se smještati korisnike staračkih domova u koje uđe virus.

Boji li se korone i sam, pitamo “Capa”.  

- U svakom trenutku brinem da sam od nje zaštićen onoliko koliko je to moguće. Nosim masku stalno, držim distancu, nema rukovanja. Tko se zbog toga naljuti, nek’ se ljuti, što ću mu ja... Ne dam ti ruku, može samo lakat. Svi koji smo u stožeru imamo puno utakmica u nogama, ne pandemijskih, ali raznih drugih. I ja sam se obučavao, u starom i novom sistemu, za kojekakve nesreće i nezgode, učim sad i ovo. Mi smo u Hrvatskoj, međutim, preskromni, zapravo cijela država se s ovim nosi jako dobro, pogledajte što se drugdje zbiva. Naše brojke još i nisu tako strašne, koliko god da svi napadaju Nacionalni stožer. Možda smo malo siromašniji u opremi, ali nam ljudi zlata vrijede. Mi smo se u Istri skroz ‘ufurali’ u ovo i veliki mi je gušt raditi s ostatkom našeg stožera - dodaje Kozlevac. Dobro se sjeća, odgovara nam, epidemije velikih boginja u Jugoslaviji 1972. i nipošto nije mogao zamisliti da će se s nečim takvim, doduše puno manje smrtonosnim, kasnije boriti.

- Kako ne, imao sam tad 12 godina, sjećam se. Bilo je sve jako čudno, evo nam je sad došla slična priča. Sad se sve rješava na demokratski način, za razliku od tada. To je bio strogi, brutalan, ali efikasan lockdown. Mi smo na početku korona epidemije imali, nažalost, tri smrtna slučaja, ali smo onda reagirali brzo i danas smo, nasreću, tu gdje jesmo. Puno nam je pomogla Puljanka Vanesa Gregorc, onkologinja iz Milana, koja nas je upozoravala da što prije donesemo mjere i ne radimo talijanske pogreške. Novi lockdown Kozlevac, da ga se pita, ne bi uvodio. 

- Ne, nismo za zatvaranja. Život mora teći, a mi se svi, paralelno, protiv virusa moramo boriti - kratko kaže. 

Nema životnih uzora, teško mu je nekoga izdvojiti jer cijeni mnoge, no zato ga je profesionalno obilježio film “Pakleni toranj” iz 1974.
- To je bilo obavezno ‘štivo’ za nas vatrogasce tad. Naš je posao danas jako važan, sve važniji. Nema, nasreću, velikih ratova, ali stalno ima incidenata i nesreća u kojima nekoga treba spašavati, pomoći. Sve spašavamo - od ljudi do pčela - kaže Kozlevac. 
Vrijednog poput pčele hvale ga i drugi, pa čak i istarski HDZ-ovci. On sam nikad nije bio ni u istarskom, IDS-ovu “taboru”, nego je bio prvi istarski SDP-ovac, šef tamošnjeg stranačkog ogranka i predsjednik Skupštine Istarske županije. Boje stranke branio je i u Saboru, u šestom sazivu. SDP je napustio kad je na čelu stranke bio Zoran Milanović. Kako je prije nekoliko mjeseci rekao Slavko Linić, SDP je u Istri uvijek dobro surađivao s IDS-om, a Milanović je istarske SDP-ovce svađao s IDS-om. Tad je Kozlevac napustio stranku. 

- To više nije bila stranka u kojoj sam bio. Odlučio sam u potpunosti posvetiti se onome što najbolje znam, a to je spašavanje - kratko komentira svoj odlazak iz SDP-a. Bio je saborski zastupnik, predsjednik Županijske skupštine, sve je prošao, kaže, sve vidio, i to je sad iza njega. 

- Moja je jedina ambicija odraditi ovu pandemiju najbolje moguće te da cijeli sustav zaštite i spašavanja pomoću EU fondova dignemo na još višu razinu. Funkcija načelnika stožera mi isključivo tome služi - da s tog položaja posao odradim što bolje. Satisfakcija mi je zadovoljstvo građana i kad imamo podršku vlasti, bez obzira na njezinu ‘boju’ - komentira. Izvrsno funkcionira, dodaje, i s ministrom Davorom Božinovićem, epidemiologom Krunoslavom Capakom, sa svima. Misli li da su u Zagrebu nekad ljubomorni na istarski stožer, pitamo ga.

ČAK 41 NOVI SLUČAJ Kozlevac o rastu broja oboljelih u Istri: Frustrira nas, pokušat ćemo se braniti novim mjerama

- Ne bih rekao. Stvar je u tome da u sustavu civilne zaštite niža razina uvijek zna više i bolje od više razine, jer su tu na nižoj razini problemi. Tako smo i mi glavninu stvari počeli lokalno rješavati, brže od države, što je normalno. Ona je korektivni faktor koji se uključuje kad je vrag odnio šalu. Bilo mi je veliko zadovoljstvo kad je ministar Božinović prije tri mjeseca odlučio da će sve odluke donositi regionalni stožeri, to je pravi put kojim treba ići - zaključuje šef istarskog stožera. Dosad, kaže, nije bilo ničega što su od nacionalnog stožera tražili, a on im odbio.  

Kozlevac političkih ambicija više nema, odgovara nam na kraju. Kad bi mu, nakon bitke s pandemijom, bilo ponuđeno ministarsko mjesto, odgovara, dobro bi o tome promislio.

- Nije sve za svakoga. Bitno je da na takvim položajima budu kompetentni ljudi, a o tome uopće ne razmišljam - zaključuje trenutačno najvažniji Istranin. Nije zaslužio tekst u novinama, čudi se, pa ima puno važnijih stvari...