Sin Tome Buzova, Čovjeka koji nije mogao šutjeti: 'Rekao je tom djetetu da sjedne i ustao...' | 24sata
Obavijesti

News

Komentari 31

Sin Tome Buzova, Čovjeka koji nije mogao šutjeti: 'Rekao je tom djetetu da sjedne i ustao...'

Sin Tome Buzova, Čovjeka koji nije mogao šutjeti: 'Rekao je tom djetetu da sjedne i ustao...'
9

Razgovarali smo s Darkom Buzovom, sinom časnika koji je ubijen jer nije htio prešutjeti nepravdu. Priča o njemu osvojila je Zlatnu palmu u Cannesu

VIDEO

Prije 31 godinu, u vlak 671 na ruti od Beograda do Bara ukrcala se grupa muškaraca. Paravojna postrojba, četnici, nazivali su sebe Osvetnicima. Na čelu im je bio Milan Lukić, ratni zločinac i ljudska gnjida koja sada truli iza rešetaka u Estoniji, gdje služi doživotnu kaznu zbog ubojstava, mučenja i paljenja živih ljudi.

Ali ovo nije priča o njemu. Ova priča je o čovjeku koji mu se našao na putu i nije se htio pomaknuti.

Tomo Buzov je bio umirovljeni časnik Jugoslavenske narodne armije. Otišao je u penziju prije rata. Te veljače devedeset treće, rođeni Kaštelanin s beogradskom adresom sjedio je u jednom od kupea vlaka 671 i putovao prema Podgorici, gdje je njegov sin Darko služio vojsku. Htio ga je posjetiti. Vlak je stao u Štrpcima, malenoj stanici u Bosni i Hercegovini, na samoj granici sa Srbijom. Psi rata hodali su među vagonima, prozivali i postrojavali muslimanska prezimena. Od petstotinjak putnika u kompoziciji, Tomo i njih još 19, nisu završili putovanje. Od njih petstotinjak, Buzov jedini nije mogao prešutjeti.

Tako se i zove film, Čovjek koji nije mogao šutjeti, redatelja Nebojše Slijepčevića, koji je osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Film priča priču o čovjeku koji se suprotstavio paravojsci koja je te veljače iz vagona izvodila i ubijala putnike s krivim prezimenima.

Goran Bogdan o Zlatnoj palmi za 24sata: 'Ovo je ogromna stvar, svi smo presretni sad!'
Goran Bogdan o Zlatnoj palmi za 24sata: 'Ovo je ogromna stvar, svi smo presretni sad!'

Razgovarali smo s Darkom Buzovom, njegovim sinom koji je iste te veljače uzalud čekao da otac siđe s vlaka u Podgorici.

- Ova nagrada... Upućen sam u sve oko filma, još od početka. Čuo sam se sa Slijepčevićem. Bitno je da se ne zaboravi da se tako nešto dogodilo. Svaki vid takve priče mora biti pozitivan, za neke buduće naraštaje, da se ne gleda tko je odakle nego kakav je tko čovjek - kaže Darko. Nije puno govorio o ovome, tek nekolicini novinara. Tijelo njegovog oca nikad nije pronađeno. On i pokojna majka Koviljka su proveli desetljeća u potrazi i potezanju rukava, od najviših institucija do suputnika iz očevog kupea. Pa čak i onog kojem je spasio život.

- U suštini je priča ispričana više puta. Dođe se do istog zaključka. Što god da se sad dogodi, ništa ne mijenja što se dogodilo. Ostaje neko žaljenje što nitko od nas ne može otići na njegov grob i zapaliti svijeću. To nas tišti. Ali, kako da kažem... kad netko učini nešto dobro, čovjek se pomiri da je tako moralo biti.

Što se dogodilo?

- Tog dana je vlak kasnio u startu. Jedno četiri ili pet sati. On se čuo s mojom majkom sa stanice u Beogradu i nije se htio vratiti kući. Htio se vidjeti sa mnom. Služio sam tada vojsku u Podgorici. Tada je bilo ratno stanje, bilo je puno uniformiranih lica, puno vojske, puno paravojnih formacija. Po polasku iz Beograda, kondukter je u pratnji policije radio popis imena i prezimena ljudi koji sjede u određenom vagonu i u određenim kupeima. Upisivali su njihova imena na poleđini voznih karata. Moj otac nije bio popisan. Znali su gdje tko sjedi. Kako? Ne znam. Po priči putnika, u vlak je u jednom trenutku ušla jedna veća formacija. U cilju im je bilo pokupiti određen broj ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Učinili su to, pred sam ulazak u stanicu Štrbci. Prozvali su neke osobe. Jedan od vojnika je naredio da prozvane osobe ustanu. Moj otac ih je pitao čija su vojska. Zašto rade ovo? Ja sam kapetan prve klase u penziji, rekao im je. Oni su mu rekli da sjedi, da šuti i da to nije njegova briga. Prozvali su i jednog momka, maloljetnog. Dijete. Sjedio je kraj mog oca. Kad je, po svjedočenju jedne žene i jednog čovjeka iz kupea, moj otac vidio da izvode te momke vani, rekao je tom djetetu da sjedne i on je ustao umjesto njega. I onda su njega pokupili, umjesto djeteta. Mali je imao sedamnaestak godina, nije bio punoljetan. Ostao je u vlaku, preživio je. Moja majka je bila u kontaktu s njim, vidjeli su se u Baru nakon dvije godine. Nismo mogli tada pričati o tome. Kod nas je još bilo takvo stanje da se nije smjelo izaći u medije olako. Kao sad. I dalje je bio rat. Majka se dugo vremena čula s njim i njegovom obitelji, sve do 2019. godine. Umrla je sljedeće godine. To mi znamo i ovo što vam pričam stoji i u sudskom spisu - naglašava Darko.

Zašto je Tomo Buzov ustao, pitamo ga.

- Moj otac je mogao istrpjeti sve. Samo nije mogao istrpjeti nepravdu. Nepravda i laž su bile dvije stvari koje nije mogao podnijeti i uvijek je to morao izgurati do kraja. U kupeu se nalazilo dijete koje je imalo manje od 18 godina i on je, da bi ga nekako zaštitio, ustao umjesto njega. Njega, mog oca, nisu prozvali, htjeli su pokupiti ljude muslimanske vjeroispovijesti. Nikakav problem nije bio što je u osobnoj iskaznici mog oca pisalo da je rođen u Splitu. Ali nije htio dopustiti da nastrada jedan mladi život - kaže nam Tomin sin. Kroz godine je rekonstruirao većinu događaja.

- Znamo gotovo sve detalje, ali imena i prezimena ne mogu otkrivati, svjedoci su zaštićeni u sudu. Proces je bio u Bijelom Polju, protiv osuđenika za to kazneno djelo i protiv sudionika koji su bili u jedinici, ali nisu sudjelovali. Stjecajem okolnosti, dvije, tri godine nakon događaja, sreli smo se s ocem jednog od njih. Sjedili smo i pričali. Nikad ime i prezime tog čovjeka nije izašlo u medije, niti će, zbog njegove sigurnosti - rezolutno odgovara.

Kad ste saznali da otac nije izašao iz vlaka?

- Čekao sam ga u Podgorici. Vlak je dugo kasnio, ali čekao sam. Čekaš, pitaš koliko kasni vlak pa se vratiš na stanicu... I onda je vlak došao sa sedam sati zakašnjenja. On nije izašao. Zvao sam majku da pitam je li se uopće ukrcao. Rekla je da jest. Ujutro smo saznali što se dogodilo. Otmica. Nešto smo naslućivali, ali nismo znali. Vidjelo se kad su ljudi stigli s vlakom da nešto nije bilo u redu. Ujutro je došao Rifat Rastodoer, vaš kolega novinar iz Podgorice i naš prijatelj. Njemu je brat otet u vlaku. Ujutro je došao u garnizon u Podgorici da mi javi što se dogodilo - priča Buzov.

Znali ste da je otet, ali niste znali što je bilo s njim...

- U prve dvije godine smo čuli tisuću verzija. Da su zarobljeni, da su u nekom rudniku, u nekom selu... To su bile priče, ali znate da čovjek kad je u nevolji sasluša svaku priču i nada se. Mi smo od jednog dobrog prijatelja iz Višegrada dobili informaciju da je većina putnika likvidirana odmah, prvi dan nakon otmice iz vlaka. Kasnije smo u procesu doznali da je otac ubijen odmah na stanici i da je njegovo tijelo ubačeno u kamion. Gdje su zakopali ili bacili tijelo, to nitko ne zna.

Ali cijeli svijet sad zna ime vašeg oca. Kako to da posljednju 31 godinu ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini nije dobio zasluženo priznanje?

Gledajte, ne mogu lagati. Ja sam potpuno apolitična osoba. U početku, kad se sve dogodilo, imali smo podršku Slobodana Miloševića. Ne mogu lagati o tome. U jednom intervjuu je rekao da je iz Bosne dobivao pogrešne informacije od ljudi zaduženih za taj slučaj. Postojao je nekakav trud, ali znate kako je to bilo, u to vrijeme... Majka i ja smo prvih deset godina odbijali sve što je išlo u smjeru politike. A sve je tada išlo u tom smjeru, znate? Nitko nije htio ništa napraviti, a da ga ne izreklamiraš. I onda shvatiš da ne rade to iz dobre namjere nego zbog reklame. Mi na taj način nismo htjeli raditi. Tek prije nekoliko godina sam izašao javno s tom pričom, s jednim vašim kolegom. Bilo je i inicijative da se određene ulice nazovu po mom ocu, ali nismo to htjeli. I bivši i aktualni beogradski gradonačelnici su prije nekoliko godina, na ulazu gdje sam odrastao i gdje mi je otac imao stan, stavili spomen ploču. Bilo je inicijativa, ali nismo htjeli ulaziti u političke vode. Shvaćate?

Kakav je bio vaš otac? Po čemu ga pamtite?

- Pamtio sam ga i pamtit ću ga kao strašno strogog, ali strašno pravednog čovjeka. U vrijeme kad muškarac odrasta, treba mu roditelj kakav je on bio. Nije bio samo za mene takav, bio je za cijelo susjedstvo. Momci mojih godina iz starog kvarta ga se istog takvog sjećaju. Uvijek je bio pravedan, strog i smiren. Staložen.

S ovim odmakom, jesu li vas njegov život i njegova smrt odredili kao osobu?

- Znam da ne mogu biti ni blizu toga što je on bio. On je čovjek koji je odrastao s majkom, otac mu je stradao u Drugom svjetskom ratu, sve je sam u životu postigao. Meni... meni je sve bilo gotovo. Pokušavam odgajati svoje dijete onako kako je on odgajao mene. Da uvijek kaže što misli, pa i po cijenu života. Mislim da tako treba živjeti. Da barem ljudi znaju na čemu su s tobom. Odgajao sam ga tako godinama i odgajat ću ga tako i dalje. Dao sam mu ime Tomo, po njemu.

Jeste li vi ikada išta prešutjeli?

- Vrlo rijetko. Šutio sam jedino pred majkom oko nekih teških rasprava. Ne volim šutjeti. Kažem što mislim pa gdje puklo da puklo. Zato sam i toliko poslova promijenio u životu.

Majka vam je umrla prije četiri godine. Kako je ona izdržala ova desetljeća?

- Uspjela je stoički sve iznijeti. Tražila je odgovore, tražila ih po Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, sve je prošla. A onda, kad se završio sudski proces u Bijelom polju, valjda ju je sve sustiglo. Ujutro je imala moždani udar, a navečer infarkt. U isti dan. Jedva je preživjela. Njih dvoje, moji roditelji, oni su bili jako vezani. Prvo su bili prijatelji pa tek onda sve ostalo. Nikad nije mogla nadoknaditi tu prazninu. Znate, planirali su bili, kad se jednom vratim iz vojske, da odu negdje na selo, da uživaju. To joj se nikad nije ostvarilo. Kad je trebala uživati u životu, dogodilo se to. Sve je palo u vodu - kaže nam Darko.

Polako privodimo razgovor kraju. Ćaskamo o Splitu, o očevim Kaštelima. Nije ih odavno posjetio.

- Znao sam posjećivati Split, upoznat sam sa starim gradom. Pa Kaštela, iznad njih ima selo Buzovi, to mi je sve rod. Teta mi je sahranjena u Trogiru. Dolazio sam u Dalmaciju svakog ljeta. Zadnji put sam bio u rujnu 1991. Pokušavamo dogovoriti opet sastanak, bilo je već priča da dođemo opet. Imam i obitelji u Vinkovcima. Trebali smo doći više puta, ali nikako da se uhvatimo. Veliko dijete, žena, ja. Ali planiram sad doći, otvorili su se letovi, već se dogovaramo - nasmiješeno priča sin Tome Buzova.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 31

VIDEO

VIDEO Instruktor vožnje objavio šokantnu snimku prijetnje u Zagrebu: 'Odvalit ću ti šamar'
UČENICI SU UZNEMIRENI

VIDEO Instruktor vožnje objavio šokantnu snimku prijetnje u Zagrebu: 'Odvalit ću ti šamar'

Zagrebački instruktor vožnje podijelio je snimku na kojem se vidi kako čovjek prilazi autu i izgovara uvrede i prijetnje: ' Kad ti zviznem šamarčinu majmune jedan '. Prijetnje je prijavio policiji

'Sad će ustaša iz Varaždina sve objasnit': Širi se video Bujanca i čovjeka koji je vozio Bartulicu
VIDEO: 'VRATIT ĆEMO BOSNU'

'Sad će ustaša iz Varaždina sve objasnit': Širi se video Bujanca i čovjeka koji je vozio Bartulicu

Mi smo TikTokeri, Ivko i Bujo! Ovo mora izaći u javnost, govori Bujanec i poteže iz boce na jako bizarnoj snimci na kojoj s čovjekom koji je vozio Bartulicu tvrdi da će vratiti Bosnu Hrvatskoj
Strava u Zagrebu: Hodao gol po ulici i sjekirom razbijao aute, u kući mu pronašli tijelo žene
POD NADZOROM POLICIJE JE

Strava u Zagrebu: Hodao gol po ulici i sjekirom razbijao aute, u kući mu pronašli tijelo žene

U kući u kojoj prebiva, pronađeno je tijelo najvjerojatnije starije članice obitelji, za koje u ovom trenutku nije moguće utvrditi uzrok smrti s obzirom na zatečeno stanje tijela, priopćili su iz PU zagrebačke