News

Komentari 19

'Sina tražimo još od rata, a sad nam je ovaj potres uništio kuću'

'Sina tražimo još od rata, a sad nam je ovaj potres uništio kuću'

Kuća obitelji Brleković ima žutu naljepnicu. Izvana nije pretrpjela znatna oštećenja, ali opasna je za kretanje i boravak. Potres im je vratio ona ružna vremena za vrijeme rata u Banovini...

Do četiri stupnja po Richteru još nekako i podnosimo, ali sve iznad toga ruši i trese. Suprug Ivan i ja smo već oboljeli nakon nestanka našeg sina Mladena 1995. godine, ali ovi potresi su nas dotukli, kroz suze govori Ankica Brleković (69) iz Bresta Pokupskog.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Do četvrtka, dok im nije stigao kontejner, s Ivanom (77) spavala je u autu. Skučen je, ali oni su zadovoljni. Bitno im je da su kraj svoje kuće i da mogu hraniti svoje životinje.

Kuća Brlekovićevih izvana nije pretrpjela znatna oštećenja. No unutra je, kaže Ankica, sve porazbijano i dobili su žutu naljepnicu s napomenom da se unutra opasno kretati.

- U onom jakom potresu od 6,2 najviše su uništeni unutarnji zidovi, namještaj... Razbili su se svi tanjuri i čaše od tog silnog drmanja i trešnje. Tu je bilo toliko toga razbijenog i polomljenog da smo lopatama trpali u kante i odnosili u kontejner. Sjećam se da sam tog dana kuhala pileći saft. Kad je taj potres udario, sve se razletjelo posvuda, a ja se ukipila i nisam se mogla pomaknuti. Muž me doslovno iznio - prisjeća se Ankica. Strah ju je potpuno prožeo.

Spavali u autu danima

Vratio je u ona ružna vremena, kad je rat počeo bjesniti Banovinom i kad je ostala bez Mladena, kako kaže, zjenice oka svoga. Četnici preodjeveni u maskirne vojne odore HV-a zarobili su 1. lipnja 1995. tad 21-godišnjeg pripadnika 12. domobranske pukovnije, Usred bijela dana, u blizini njegove kuće u kojoj su ga iščekivali roditelji, jednogodišnji sin Mario i trudna supruga Jasenka. Iako godinama pokušavaju saznati što se zbilo s njihovim Mladenom koji je trebao biti razmijenjen, još tapkaju u mraku. Imaju oni još jednog sina koji je roditelje želio smjestiti u svoju kuću na petrinjskom području, no oni su željeli biti kraj svojih životinja i svoje kuće. Ispoštovao je njihovu želju.

- Sin nas je zvao da dođemo kod njega, ali nisam htjela ići. Suprugu sam rekla da ide, a ja ću spavati u autu. Na kraju je i on ostao sa mnom. Nije udobno u autu, bilo je teško. On je onkološki bolesnik, ja sam operirala kuk, ali neka smo mi kraj svoje kuće. Sad mi je srce na mjestu. Kontejnerom sam zadovoljna, imamo dvije grijalice, suprug spava na kauču, a ja na dva madraca na podu - kaže nam Ankica i dodaje da tlo non-stop podrhtava i osjeti svaki potres. Po nekoliko puta dnevno. I noću. Sa sobom je u kontejner ponijela torbicu s lijekovima. U njoj je i uokvirena Mladenova slika koja je u potresu pala na pod i ostala čitava. Ankica to smatra čudom.

Sinova slika ostala čitava

- Sinova slika bila je u srednjoj prostoriji. Sve se razbilo, a ona je pala na pod i ostala čitava. Rekla sam mužu: ‘Ivo, pa to je čudo neviđeno!’. Mi našeg Mladena iznad svega volimo, makar ga nemamo i nije s nama - gorko je zaplakala Ankica. Kroz te suze potekao je cijeli njezin život, ratna 1991., rovovi, okupacija, nestanak sina o kojemu već dva desetljeća ne stižu nikakve vijesti.

I sad taj potres koji joj je cijelo tijelo prožeo silnim strahom. Obriše suze, pomiluje sinovu sliku. Pitamo je imaju li dovoljno hrane. Imaju, kaže, svaki dan dostavljaju im topli obrok.

- Dođe nam ručak svaki dan u podne. Često je nešto na žlicu i jako nam odgovara pojesti nešto toplo. Dobili smo i dosta vode i mlijeka. Pa ujutro deda i ja popijemo mlijeko, a za večeru napravim žgance s mlijekom - kaže Ankica te skromno dodaje kako ipak nisu toliko stradali kao ljudi na području Gline i Majske Poljane. Kuća će se obnoviti i popraviti, život će se vratiti u normalu. Ali nakupljeni strah, tuga i bol ove će ljude razdirati zauvijek.

Najčitaniji članci