Obavijesti

News

Komentari 27

Siniša je prikovan za krevet 10 mjeseci: 'Zašto mi se uskraćuju kolica, i ja želim bolji život!'

Siniša je prikovan za krevet 10 mjeseci: 'Zašto mi se uskraćuju kolica, i ja želim bolji život!'
4
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Siniša Lepešić je deset mjeseci u krevetu jer ne može dobiti adekvatna kolica, kojima bi sam mogao upravljati. Ne može na sunce, k prijateljima...Boluje od mišićne amiotrofije od djetinjstva

Nemam li i ja pravo u kolicima izaći na sunce, nisam bio vani deset mjeseci - toliko dugo sam prikovan za krevet, pita se Siniša Lepešić (61), Samoborac koji od djetinjstva boluje od spinalne amiotrofije, teške progresivne bolesti zbog koje u potpunosti ovisi o tuđoj pomoći, napredovala je toliko da sad može pomicati tek glavom. Obolio je s tri godine, dijagnoza mu je postavljena s deset, od devete je godine u kolicima, a od četrnaeste ovisan o tuđoj pomoći.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

Siniša je prikovan za krevet 10 mjeseci: 'Zašto mi se uskraćuju kolica, i ja želim bolji život!' VIDEO

 Unatrag jedanaest godina živi u Domu za starije Sveti Josip u Zagrebu, gdje smo ga posjetili. Sinišin život, ali ponajviše snaga duha, trebao bi biti putokaz svima onima koji kukaju bez razloga, koji su stalno ogorčeni ljuti, prgavi... Jer, Siniša ne skida osmijeh s lica, čak ni onda kad zaplače. Čovjek je koji odmah postaje prijatelj.

Krajem prošle godine je dobio tešku upalu pluća, zbog koje je bio u bolnici, operiran je, i otad prikopčan na kisik, respirator, ali i prikovan za krevet. Zbog novonastalog mu stanja trebaju posebna kolica na kojima će moći imati i respirator, ali i kojima će moći upravljati bradom, budući da mu je ruka, kojom je prije mogao upravljati, sad zbog progresije bolesti potpuno oduzeta. Siniša govori polako, ali jako razgovjetno, lijepo, smireno. Sam ne može popiti vodu, jesti, ništa, za sve mu je potrebna pomoć. Ima mobitel koji pokreće glasom, pa tako može nazvati recepciju doma ako mu nešto zatreba, medicinsku sestru, svoju sestru Elizabetu Lepešić, koja mu dolazi pomoći svaki dan.

Silno bi želio kolica kojima bi mogao sam upravljati bradom, da može izaći na hodnik doma, u zajedničke prostorije, podružiti se s ljudima, da može izaći na sunce. HZZO je odbio njegov zahtjev za kolicima, u srpnju.

- Odbijen sam, makar ne znam zašto, rješenje nisam dobio, samo odbijenicu. Da bih dobio rješenje, na temelju kojeg se onda mogu i žaliti, moram ispuniti formular. Nisu li kolica, zahvaljujući kojima bih mogao ustati iz kreveta nakon deset mjeseci, civilizacijski minimum, minimum dostojanstva u 21. stoljeću? Iako sam teško bolestan, živ sam, ovdje sam, želim minimum od života koji mi je dan... govori Siniša. Jedna kolica ima, ali zbog pogoršanja njegova stanja ona više nisu adekvatna, ne može njima upravljati.

- Imam dobrog prijatelja nekoliko soba dalje ovdje u domu, ali on ne može do mene niti ja mogu do njega, čujemo se samo... Dolazio mi je prije, znao mi pomoći, lijepo smo uvijek razgovarali. Blizu sam, a toliko daleko, nastavlja Siniša. Ta, postojeća kolica mu je prije pet, šest godina dodijelio HZZO, ali samo u osnovnom dijelu, veći dio su nadoplatili njegovi prijatelji, oko 40 tisuća kuna.

- Imam puno divnih prijatelja, koji mi pomažu, dolaze mi u posjet... Vidite ovaj crtež na zidu? To je nacrtala kći mog nekadašnjeg asistenta, s kojim sam ostao prijatelj, imala je tad šest godina, danas joj je 13. Nacrtala me kako zajedno trčimo po livadi, s loptom, a kad joj je mama rekla da ja ne mogu trčati, odgovorila je: 'pa sigurno bi to želio!', sa suzama u očima nam je ispričao Siniša. Sa suzom u oku i o njemu pričaju drugi, njegovi prijatelji.

- On nije duša od čovjeka, on je duša duše... Nema plemenitijeg ni boljeg, nema većeg prijatelja... govori o Sinišin prijatelj Goran, koji nam je prvi priču o Siniši i ispričao. U djetinjstvu su bili susjedi, sate i sate su provodili u igri na prvim kompjutorskim igricama. Goran ne želi da mu se ističe prezime, ovo je, veli, priča o Siniši...

- Ako su kolica koja trebam potrebnija nekom djetetu, ja ću ih se odreći, uvijek ću se odreći nečeg na što pravo ima i dijete, ali zar se danas itko od nas treba odricati kolica kao minimuma, pita se Siniša. Njegov je pogled s domskog malog balkona na Zagreb prekrasan, ali iz kreveta nedokučiv. Dani mu protiču u gledanju televizije, slušanju audio knjiga, posjetima... Jako mu nedostaju kulturna događanja u domu, na koja ne može.

- Obožavam naše koncerte ovdje, nastupe glumaca... Na sve sam redovno išao prije upale pluća i respiratora, u kolicima, život mi je bio potpuno drukčiji. Sad je to nemoguće, zaključuje.

Zašto je nemoguće, pitali smo HZZO. Pitali smo i koja je alternativa za Sinišu, ako kolica ne može dobiti - što mu se još nudi, osim kreveta. Po Sinišinoj procjeni, kolica kojma bi mogao upravljati bradom koštaju oko 13, 14 tisuća eura.

"Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) nije ovlašten dostaviti odgovore na pitanje koje ste zatražili s obzirom na to da bi spomenuti odgovori obuhvaćali izlaganje osobnih podataka o zdravlju osigurane osobe, koji u skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka predstavljaju posebnu kategoriju osobnih podataka i posebno se štite", glasi odgovor HZZO- a na naš upit. Kako dodaju, "u HZZO-u smo uvijek spremni izravno savjetovati naše osigurane osobe ili njihove zakonske zastupnike ili opunomoćenike o načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja".

- Trebam li čitati između redaka njihove odbijenice pa pročitati da sam prestar, da neću još dugo živjeti, da mi se ne isplati dati kolica, pita se Siniša. A onda, u svom šaljivom tonu dodaje: "Eto, omogućili su mi da svakog, baš svakog dana imam doručak u krevetu, pa to malo tko ima..."

- Prijatelji mi kažu da gledam život kroz ružičaste naočale. Ne, ja samo gledam život kroz drukčiju prizmu. Ali ja život i jako volim, bez obzira na sve. Dan mi je, i ja ga želim živjeti najbolje što mogu. Ovako, u krevetu nipošto nije najbolje, može biti puno bolje. Jedna mi kolica mgu omogućiti bolji, kvalitetniji život - da sam odem do prijatelja, do sestre. I nek' mi nadležni sad kažu zašto je meni to uskraćeno, pita se Siniša. "Život treba živjeti unutar vlastitih mogućnosti, a meni mogućnost odbijaju", zaključuje.

- Nije rješenje moj ostanak u krevetu. Kako da prihvatim tu činjenicu, ne želim ju prihvatiti, kad znam da postoji, i može bolje..., napominje.

Čitav je život o njemu brinula majka Mihela. Kako u to vrijeme nije bilo statusa roditelja njegovatelja, majka je i radila svoj svakodnevni posao, i brinula o sinu. Osnovnu je školu završio u Oštrom kod Kraljevice, gdje su se školovale osobe s njegovom, i sličnim bolestima. Morski zrak mu je izliječio i bronhitis koji je imao, ali mu je kao sedmogodišnjem djetetu bilo jako teško otići od mame, tate i brata. Sestru Elizabetu dobio je kao desetogodišnjak.

- Sjećam se doba kad je harala variola vera, velike boginje, pa su neko vrijeme bile zabranjene posjete vikendom. Nije mi bilo lako. Kasnije se rodila sestra pa je mama uzela porodiljski dopust i ja sam u četvrti razred krenuo opet u Samobor, prisjeća se Siniša. U Krapinskim Toplicama je završio redovno osnovno školovanje, a Srednju upravnu školu u Dubravi u Centru za obrazovanje djece i omladine - bio je prva generacija teško pokretnih osoba kojima je bila potrebna pomoć druge osobe kod obavljanja svakodnevnih stvari. Ali to je bilo vrijeme, prisjeća se, kad je još mogao pisati na ploči, puno toga...

Prvih devet godina se kretao na štakama, onda dobio kolica na ručni pogon, kasnije elektromotorna kolica s posebnim sjedalom koja su mu pridržavala trup i sprečavala nastanak rana. U tim je kolicima provodio i po 12, do čak 14 sati dnevno. Sad je sve vrijeme u krevetu, a kako je u ustanovi, nema pravo na asistenta.

- Ujutro si preko mobitela pustim instrumentalnu glazbu, volim jazz, blues, svašta... Slušam knjige, gledam filmove, no nedostaje mi odlazak među ljude, i sunce, stvari koje se zdravima podrazumijevaju. Nisam ni na koga ljubomoran, samo bih želio i ja bolji život. Kad su me sanitetom nedavno vozili na pregled, i vratili u dom, bio je prekrasan dan, i zamolio sam ljude iz saniteta da me barem nakratko, koliko je vrijeme to njima dopuštalo, puste vani na nosilima, da me sunce malo poškaklja po nosu. Kakav predivan osjećaj...", na kraju će Siniša, čovjek s najsretnijim osmijehom na svijetu.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 27
HOROR U ZAGREBU Pronašli mrtvog muškarca u apartmanu. Izboli ga nožem. Priveli dvoje
KRVAVA NOĆ

HOROR U ZAGREBU Pronašli mrtvog muškarca u apartmanu. Izboli ga nožem. Priveli dvoje

Policija je oko 00.20 sati zaprimila dojavu te u apartmanu u Savskoj cesti pronašla tijelo muškarca. Dvije osobe su pod nadzorom policije
VIDEO Kristianova sestra: Da nije ubijen, trebao je danas slaviti mamin rođendan...
NA TRGU U ZAGREBU

VIDEO Kristianova sestra: Da nije ubijen, trebao je danas slaviti mamin rođendan...

Na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu održana je komemoracija za Kristiana Josipa Periša, mladića čija je tragična smrt u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na Jankomiru potresla Hrvatsku. Komemoraciju je organizirala njegova obitelj...