Situacija političkih sila u svijetu je takva da nitko ne bi prstom mrdnuo da je Srebrenica danas

Film “Quo vadis, Aida” bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić svjetsku premijeru imao je u natjecateljskom programu 77. Filmskog festivala u Veneciji.

Nakon Venecije film o genocidu u Srebrenici prikazan je i u službenom programu Toronto film festivala. Riječ je o prvom dugometražnom igranom ostvarenju posvećenom najmučnijoj temi stradanja nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe.

Film je koštao četiri milijuna eura, što ga u bosanskohercegovačkim uvjetima čini visokobudžetnim, a rezultat je koprodukcije devet europskih zemalja. Na snimanju je bilo angažirano 6000 statista uz 53 govorne uloge. Za njegov nastanak, osim umjetničkih preduvjeta, bila je neophodna spremnost na velike rizike u zemlji apsurda kakva je Bosna i Hercegovina.

U nadi da epidemiološke prilike neće poremetiti planove, domaća premijera trebala bi biti organizirana 10. listopada u Potočarima, kad će film “Quo vadis, Aida” pogledati mladi iz Srebrenice i regije. Potom će se film prikazivati u sarajevskim kinima.

U planu je i da na dan premijere film bude dostupan u regiji putem streaming platforme.

Express: Jednom mi je Leon Lučev rekao kako je tijekom festivala u Cannesu razmišljao o tome je li itko od ljudi koji ga okružuju prošao barem dio onoga što je on do 27. godine. Leon je mislio na privatna iskustva, a ja sam se toga sjetila vidjevši vas u istom terminu s Pedrom Almodóvarom na crvenom tepihu Mostre. Pitala sam se, uz duboko uvažavanje njegova opusa, bi li se nalazio ondje da je prošao dio onoga što ste vi prošli tijekom priprema i snimanja filma. Pomislite li vi nešto slično i kako uopće iz lične perspektive izgleda trenutak u kojem biste svi u takmičarskom programu trebali biti ravnopravni/e, a činjenica je da se nijedno europsko i svjetsko iskustvo ne može usporediti s iskustvom snimanja filma u bosanskohercegovačkim uvjetima.

Srela sam Almodovara u hotelu dok smo čekali početak protokola. Oboje nas je pucala trema i pričali smo o tome kako smo nervozni pred premijeru. On, veliki redatelj čije filmove obožavam, izgledao je uplašeno, a kad je bio na crvenom tepihu, ništa se od onog straha iz lobija nije vidjelo. To ‘ništa se nije vidjelo’ je zanimljivo. Nitko ne vidi kako smo napravili film nego samo ono što je na platnu. Brutalno, ali je tako. Moj producent je veliki nogometni fan. Kad kukam da ne mogu više i kad mi je teško, on hladno kaže – postoji prva liga, postoji druga liga, postoji i treća liga i klupa. Možeš sjediti na klupi ili izaći na teren i igrati. Da li si iz siromašne zemlje, da li si dijete bogataša… ništa se ne pika, samo kako izlaziš na taj teren i u kojoj ligi želiš da igraš.

Express: Vaš Zlatnim medvjedom nagrađeni film ‘Grbavica’ pomogao je priznavanju statusa civilnih žrtava rata ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. Ako bi se animiranjem svjetske javnosti nakon prikazivanja filma ‘Quo vadis, Aida’ dogodio pritisak na domaće institucije i konačno donio zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, da li bi to bila jedna od najvećih satisfakcija nakon vrlo zahtjevnog procesa nastanka filma?

Bilo bi dobro da u BiH postoji zabrana negiranja genocida. Moja želja bi bila da film vide mladi ljudi iz BiH i regije, da razgovaramo nakon projekcije, jer čini mi se jako važnim da nove generacije ne nose teret zločina koji su počinili očevi. Ako je moguće filmom pomoći da se komunicira, da se ne izbjegavaju ‘teške’ teme, kako nove generacije ne bi morale živjeti sa zločinima i zločincima.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 2. listopada