'Sjećam se svega. Na uho mi je šapnuo da mog tate više nema'

Stjepan Grgac bio je mlad čovjek sa sela, izrastao od vojnika dragovoljca do zapovjednika brigade. Bio je neizmjerno hrabar, odan, kao vihor nosio brigadu i išao ispred svojih ljudi. On je očit primjer da samo takvi mogu izdržati i voditi Domovinski rat. Te riječi koje je u svojoj knjizi napisao general zbora Janko Bobetko posebno su drage Stjepanovom sinu Goranu (32). Bio je tek desetogodišnji dječak kada mu je otac poginuo u napadu na neprijateljske položaje u Kotor Šumi kraj Petrinje 4. kolovoza 1995. godine u 12.30 sati.

Tog kobnog dana sjeća se i dan danas, do najsitnijeg detalja.

- Moj otac bio je zapovjednik 57. brigade, bojnik po činu. Tog jutra probudili su nas topovi. Majka, sestra Maja i ja sklonili smo se u dio kuće koji je bio najsigurniji. Nešto iza 13 sati čuli smo strinu kako plače na ulici. Na vrata nam je došao Ivica Dominić, čovjek iz sela koji je tuda prolazio, a tata ga je poslao da nas obiđe. Oko 20.30 sati došao je čovjek iz Žažine. Kako sam kasnije saznao, došao nam je izraziti sućut, ali je odustao vidjevši da mi ne znamo da je tata poginuo. A onda, oko 22 sata, počele su pristizati kolone vozila. Vidio sam kroz prozor da majka i baka plaču. Ništa mi nije bilo jasno dok do mene nije došao Štef Kolarec, brigadni zapovjednik za PD i na uho mi šapnuo da sam ostao bez tate - prisjeća se Goran tog mučnog trenutka.

'Mislio sam da će se tata vratiti...'

Šokiran, uplašen, u nevjerici, Goran je gledao kako njegovim domom prolazi hrpa vojnika. Kaže, u jednom je trenutku bio čitav vod vojske. 

- Prespavao sam tu noć, ujutro se probudio s mišlju da će se tata vratiti, ali nikada se nije vratio. Od malih nogu vrijeme sam provodio s njim. Vodio me skelom u Sunju, nabavio mi je malenu vojnu uniformu i u njoj me vodio sa sobom na teren. Od kada je poginuo, uvijek nedostaje, iako se mama maksimalno trudila da sestra i ja normalno odrastamo. I bili smo sretni, ali one trenutke kada očevi djecu vode na nogomet, a mene vodi mama ili idem sam, nikada neću zaboraviti. E, tu je tata falio do maksimuma - pripovijeda Goran.

U odrastanju su mu, kaže, pomagali kumovi i prijatelji, pokušavajući zamijeniti očevu figuru. Djelomice su i uspjeli, no Goran se čitavo odrastanje trudio, želio i postao čovjek kakav je njegov otac želio da bude - pošten i pravičan.

Činjenicu da ga nema je prihvatio, ali brižno čuva uspomene na oca. U dnevnom boravku napravio je spomen kutak u kojem je pažljivo rasporedio tatine osobne i drage predmete, te osobno naoružanje - Magnum 357 s kojim je prošao cijeli rat, PHP koji je 1994. godine dobio od Janka Bobetka kao najbolji diplomac 3. naraštaja na Hrvatskom vojnom učilištu, te samokres koji mu je Bobetko poklonio 1992. godine. Čitavim prostorom dominira bista koju je izradio Mladen Mikulin iz Vukovine.

Gipsanu bistu izlio je u bronci i postavio na Stjepanov grob, a gipsani kalup bilo mu je žao uništiti te ga je poklonio obitelji Grgac.

Dok nam s ponosom pokazuje očeva odličja i spomenice, Goranu pogled bježi na futrolu za pištolj, kutiju sa Ray Ban naočalama i dalekozor. Povjerava nam kako su to osobni tatini predmeti koje je uz sebe imao u trenutku pogibije. Kad su pokosili njegovog oca, pogodili su i dalekozor koji je imao oko vrata i na kojem se i sada vide oštećenja.

'Oluju želim preskočiti. Svi slave, ali ja sam tužan...'

- Moj tata  bio je specifičan, bio je kao dijete i majka je često znala reći da je gori nego ja. Suborci ga opisuju kao vojnika u punom smislu te riječi. Imam neke fotografije s njim prije rata, ali gotovo niti jednu kada je rat započeo. Govorio mi je da se boji slikati sa obitelji, jer ako neprijatelj prijeđe Kupu i nađe fotografije, svi ćemo biti u opasnosti - govori Goran.

Pitamo ga što mu znači Oluja. Zamisli se, zagleda prema tatinoj bisti i kaže:

- Ja se ne veselim Oluji. To je dan koji samo želim preskočiti. Svi slave pobjedu, ali ja sam tužan što moj tata nije mogao uživati u toj pobjedi, a stvarno je zaslužio. Poginuo je sa činom bojnika, iako je već imao rješenje o činu pukovnika, ali ne na papiru. Sjećam se da se 23. lipnja 1995. godine vratio kući i pitao sam ga: Tata, jesi li postao pukovnik? A on mi je tada odgovorio: Sine, ja ću ti prije postati pokojnik nego pukovnik. I eto, poginuo je mjesec i pol dana kasnije. Godinama nisam znao istinu o njegovoj pogibiji i doznao sam je tek lani. I tek tada mogao sam zatvoriti to poglavlje života i naći svoj mir – govori Goran koji sa suprugom živi u kući u Petrovcu kraj Lekenika.

Završio je srednju ekonomsku školu, a radi u željezničkom transportu sisačke Rafinerije. Unatoč gubitku i nedaćama, izrastao je u ponosnog i sposobnog mladog čovjeka koji optimistično gleda u budućnost i zahvaljuje što je ipak bio dovoljno velik da se oca sjeća i što sa njim ima pregršt zajedničkih uspomena.