Škola na otoku Ižu svakih pet mjeseci traži nastavnike

Beslinda, Besjeta, Floart, Ana, Tinaishe i Marko, imena su ekipe u punom sastavu područne škole Iž, koja pripada osnovnoj školi "Zadarski otoci" na malenome otoku u zadarskom arhipelagu. Iako su ovo svi učenici od prvog do osmog razreda, škola na Ižu radi, za razliku od onih na Premudi, Istu I Molatu, za koje zasad nema šansi za otvorenje.

- Nama je ovdje super, svi smo u istoj prostoriji, ali u različitim razredima. Idem u prvi, a moje starije sestre idu u treći i četvrti razred - kazuje Floart Hyseni čija je obitelj došla s Kosova i "napunila" prva četiri razreda osnovne škole. Uz obitelj Hyseni sjedi i Ana, četvrtašica plavih očiju koja je na otok također došla s obitelji i super se snašla. Konačno, ima i prijateljice, pa je razred, zapravo i međunarodni, što je za otok koji demografski polako odumire, ravno čudu.

Drugi dio osnovne škole, one starije razrede, drže dva dječaka, Tinaishe i Marko. Najbolji su prijatelji, iako je Tinaishe pohađa peti, a Marko osmi razred. Marko je došao iz Dubrovnika, a Tinaishe iz Maribora. U rekordnom roku je savladao jezik i s kolegom Markom dijeli klupu, a njih dvojica čine i najbolji tim na lokalnom košarkaškom igralištu, kad zaigraju jedan na jedan. Marko nam kaže kako se još nije odlučio u koju će srednju školu, razmišlja o tehničkoj.

- Ali znam već sad da ću putovati svaki dan sa svog otoka u Zadar. Nije mi to teško, jednostavno meni je ovdje dobro - objašnjava Marko dok mu vrsni košarkaš Tinaishe dodaje loptu na igralištu tik uz more.

Online kad je vjetar

A kako putuju đaci u srednju, tako putuju i nastavnici u ovu malu otočku školu. Veliko jugo sredinom je listopada zatvorilo je gotovo sve morske prilaze otocima. Kad se brodske linije zaustave u lukama, i škola na Ižu ne otvara vrata.

- Onda smo prisiljeni raditi online nastavu - govori Davor Barić, već više od deset godina ravnatelj škole koja pod sobom ima i šest područnih na otocima. Ipak samo polovina njih aktivna, a ova iška ima najviše učenika od svih.

Aktivne škole na preostalim otocima broje još manje učenika, ali sve je manje i nastavnika za njih. Nesigurni poslovi, mala satnica, teškoće života na otoku, glavni su problemi, pa se tako na natječaje ne javlja nitko od struke. Ravnatelj Barić još od ljeta drži otvoreno barem desetak natječaja za nastavnike u svim predmetima.

Jedna nastavnica predaje dva predmeta

- Sve su to nestručni ljudi, pa tako fiziku, glazbeni, likovni, tehnički i matematiku predaju ljudi koji u temeljno imaju diplome iz pedagoške predmeta, ali nemaju struku. Primjerice, fiziku i matematiku predaje profesorica kemije, pa tako i skuplja satnicu jer mora imati 40 sati tjedno - tumači Barić dok nas vodi u posjet svojoj otočkoj školi.

A u školi koja je osnovana prije više od 150 godina, najmanje je đaka ikad u povijesti. I da nije ljudi koji su otok odabrali kao životni izbor, otvorene škole ne bi ni bilo. Jedino je učiteljica razredne nastave ovdje oduvijek. Imala je sreće, kaže nam, da na posao na mora dolaziti brodskom linijom i ne mora se brinuti za smještaj.

- Ovdje sam od 1994. godine, a otočanka sam i tu radim. Djeca su mi krasna, ovo je zaista mjesto iz snova za posao, ako imate gdje biti - kazuje nam Ines Rokov, učiteljica razredne nastave koja je ima četvero učenika u nižim razredima osnovne škole.

Na devet natječaja javi se troje

No, za razliku od Ines koja je na otoku, zapravo kod kuće, svi drugi na posao moraju brodom. I tu nastaju problemi.

- Prije deset godina na jedno radno mjesto se javilo 83 kandidata, a sad u 9 natječaja brojim troje ljudi. Nastava ne pati, uvijek se snađemo, ali trajno rješenje nismo našli, svakih pet mjeseci se natječaj obnovi, jednostavno ljudi zainteresiranih za rad nema - kazuje ravnatelj Barić.

Ljudi jednostavno traže posao na kopnu, ako je ikako moguće, dodaje. Ne pomažu ni rijetke brodske linije koje su otegotna okolnost kad se slažu rasporedi. Teško je i zimi.

- Ako profesore zahvati loše vrijeme, zamolimo nekog od domaćih na otoku da ih primi za noć, a prošle godine je profesor fizike spavao na trajektu - kazuje Barić dok smišlja kako će se situacija odvijati u sljedećim mjesecima. Radna mjesta sada su popunjena, ali u pravilu se ljudi ne zadržavaju iako su baš otoci poznati po prvim školama još sredinom 19. stoljeća. Tako je na Silbi postojala i srednja škola, a otok Molat je imao tri osnovne, danas ne radi ni jedna. Škola koja se zatvori, u pravilu se ne otvara.

- Zvali su me neki Slovenci koji su htjeli doći živjeti na Sestrunj, ali tamo je škola ruševina jer je zatvorena još sredinom sedamdesetih godina. Ako ne dođu ljudi s djecom, nitko ovdje neće posla ni imati, to je jednostavno tako. Da nema ljudi koji su na otok došli sudbinom, a ne rođenjem, ni ova škola ne bi radila. Naravno, ne treba reći koliko to nama svima znači - zaključuje ravnatelj dok čeka katamaran po olujnom jugu koji će ga vratiti u pedeset minuta vožnje udaljeni Zadar.

Učenici na otoku ostaju, iako im glazbenu kulturu predaje profesorica tjelesnog koja je kao dijete išla u glazbenu školu. Mali otočni međunarodni tim ne žali se ni na što, sretni su i razlike u godinama ne prave. Nabrojali su nam i dobre strane otočne škole.

- Profesori nam sve objasne što nam treba jer su fokusirani na nas - kaže Tinaishe čija mlađa sestrica će sljedeće godine u prvi osnovne.

Marko, najstariji učenik, kroz smijeh dodaje kako ne može prepisivati jer je jedini osmaš u generaciji.

- Mi smo obitelj - kažu nam Hyseniji, koji još se navikavaju na hrvatske sistem škole, no ništa im nije teško. Jednostavno su živjeti i raditi na otoku, a djeca su sretna i uporna iako im jezik zadaje muke. Obećavaju da će do proljeća sve biti puno bolje dok se rastaju od prijatelja i odlaze svojoj novoj kući.

Školska godina se već zahuktala, no tek treba vidjeti tko će od profesora opstati u uvjetima kad skupljaju satnicu po svim mogućim vremenskim uvjetima i to za manje od 1000 eura plaće za početnike.