To je kao da ti netko ponovno ubija člana obitelji. Zadnje trenutke života koje je htio podijeliti s obitelji netko prodaje i zarađuje na tuđoj tuzi, govori nam Vladimira
'KAO DA IH PONOVNO UBIJAJU'
Šokirane obitelji: 'Na eBayu prodaju pisma naših rođaka ubijenih u logoru Jasenovac'
Mili moji! Paket primio, cigarete nisam. Šalji papuče, hrane, kruha. Ima li novosti? Šalji malo cigareta, pozdrav svima, ljubim sineka, mamicu.
Ovo je tekst jedne od dopisnica iz Jasenovca. Napisao ju je Antun Maloseja iz grupe “Kožari” 1943. godine i nikad nije poslana. Našli smo ju na eBayu, gdje se prodaje za 115 dolara. Nečije zadnje misli, zadnje riječi, sad hladno stoje u nekoj kutiji i čekaju osobu koja će ih kupiti. I to nije jedina. Isti prodavač prodaje sedam dopisnica, ustašku uniformu, znakovlje, domovnicu i vojnu knjižicu.
Ne znamo odakle mu to jer nam nije odgovorio na poruke.
Naime, eBay ne provjerava sve što se prodaje, a Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koje su imale logore a nema zakon o zabrani negiranja holokausta i prodaji artefakata iz tog doba. No vratimo se na dopisnicu s početka priče.
Autor je Antun Tonček Maloseja, zagrebački Židov, koji je u logoru završio s 37 godina. U Zagrebu je iza sebe ostavio ženu Katicu i sinčića.
Pokušali smo pronaći Malosejine potomke i pronašli njegovog živućeg rođaka, koji s njim dijeli i ime i prezime.
- To je u našoj kući bio tabu. Djed je umro vrlo rano, a baka, koja je sve znala, o tome nije razgovarala s nama. Znam ono što smo čuli kao djeca kad smo prisluškivali - počinje Antun Maloseja, umjetnik iz Zagreba.
- Mi smo živjeli na Kanalu, kraj Autobusnoga kolodvora. Nije Antun jedini koji je stradao, jednog Maloseju su objesili u Zlataru...
Nakon što su ga pokupili na ulici početkom Drugog svjetskog rata, Antuna Maloseju, čiji je nadimak bio Tonček, odveli su u Jasenovac. Jedini način komunikacije s obitelji bile su dopisnice, kratka pisma od 20 riječi koje su zatočenici u logoru Jasenovac smjeli slati obiteljima. Smjele su biti pisane na njemačkom i hrvatskom jeziku, a svaku dopisnicu temeljito bi pregledali ustaški vojnici kako netko ne bi slučajno napisao što se zapravo događa. Antun je 26. rujna 1942. napisao jednu riječ previše, pa nikad nije poslana na Novu ves, njegovoj ženi Katici. Još joj je dva puta neuspješno pisao, 20. srpnja 1943. na Novu ves i 30. listopada 1943. u Dubovačku ulicu. Ubrzo nakon toga je ubijen.
Antun Maloseja mlađi sjeća se pisama i fotografija, ali to je sve izgubljeno.
- Antun, moj imenjak i prezimenjak, stradao u Jasenovcu, bio je iz Poznanovca. Moja baka je bila u kontaktu s njima i viđala se s Katicom, kojoj on iz Jasenovca šalje ova pisma - priča nam zagrebački umjetnik:
- Na tom imanju živjelo je još njezinih sestrični. Moja baka je svake godine išla s njima u Mariju Bistricu, jednom sam i ja išao tamo. Bio sam vrlo mali, ali sjećam se jednog djedice. To je bio Antunov tata...
Mučili su ga i palili žaračem
Njegova je obitelj tijekom rata bila rastrgana, neke su unovačili ustaše, neke domobrani, a većina ih je surađivala s partizanima.
- Baka je vjerovala u dobru stvar, pa je pomagala pokretu otpora. Morala je prodavati robu iz dućana i ustašama da je ne ubiju, ali je pomagala pokretu otpora. Takav je bio i Antun. S druge strane, bakin brat bio je ravnatelj gimnazije u Križanićevoj, a nije bio član nikakvog udruženja, imao je zvanje i pokušavao preživjeti. On je na kraju završio na Križnom putu, ubili su ga oko Bjelovara - priča nam Antun.
U odgoju petero djece veliku ulogu imala je, kaže, baka Slavka. Bili su imućni. Imali su nekoliko kuća u Zagrebu koje su sagradili i iznajmljivali, a njihovo je bilo i zemljište na kojem su danas Vukovarska, Slavonska, Ljubljanska i Zagrebačka. Nakon svakog rata uzimali su im dio po dio dok nisu ostali bez svega. U sjećanje mu se urezala i priča o tome kako je Antun zvani Tonček skončao.
- Kod njega su našli nekakve letke koji su govorili protiv NDH i poslali su ga u Jasenovac. Tamo su ga mučili, palili su ga žaračem i tako je i umro. Sjećam se te priče jer smo mi kao klinci, kad smo to čuli, kriomice proučavali žarač koji smo imali doma. Nije nam bilo jasno kako su ga time palili - prisjeća se Antun mlađi.
I stvarno, u iskazima istaknutog člana KPH Ivice Gretića iz 1972. godine stoji:
“Kožarskog radnika Tončeka Maloseju palili su užarenim željezom. Na pitanje tko mu je dao tiskani materijal što su ga kod njega našli, stalno bi odgovarao: ‘Nitko mi ga nije dao’.”
- Baka je pričala o Maloseji koji je završio u Jasenovcu. Naše prezime je vrlo rijetko danas, nažalost. Stvarno bih volio znati je li možda živ njegov sin, kojeg spominje u dopisnici, možda ima svoju djecu, možda bismo se mogli ponovno povezati - objašnjava nam Antun stariji.
U Jasenovcu završio pred Božić
Ono što smo uspjeli saznati o Katici i njihovu sinu jest da su bar godinu i pol dana živjeli na Novoj vesi 37. Iz Nove vesi Katica Maloseja i njezin sin sele se u Dubovačku 10 na Trešnjevci. I tu im se gubi svaki trag...
Uz tri Antunove dopisnice, na eBayu su i one koje su slali pokojni Konstantin Josipović svojoj ženi Zdenki i Lavoslav Pollak svojoj supruzi Zlati u Varaždin te sestri u Zagreb.
Sve su na prodaju, kao da je riječ o dijelovima za auto a ne o tuđoj patnji.
Vladimira, baš kao i Antun, slaže mozaik svoje obitelji. Nosi ime svog djeda, kojeg nikad nije upoznala. Ona i njena kći Sara Lea već godinama traže posljednje ostatke člana svoje obitelji koji je ubijen u Jasenovcu. Pronaći sat, prsten ili dopisnicu kakve prodaju na internetu za njih bi bilo ispunjenje sna, nekakav zaključak koji bi popunio rupu njihove obiteljske priče. Vladimir Herman Braun rođen je u Vukovaru 1889. Borio se u Prvom svjetskom ratu na Soči, gdje je i ranjen. Pred Božić 1941. završio je u koncentracijskom logoru Jasenovac.
Već u proljeće 1942. obitelj je doznala da je ubijen i kremiran. Sve što je joj ostalo od njega nekoliko je fotografija i ljubavna pisma koja je slao njezinoj baki, još prije rata, dok je bio poštovani trgovački putnik za tvornice Pelikan te Friedheim i sin. Prodavao je uredski materijal i školski pribor.
- Ja imam neka pisma koja je djed pisao baki. To su pisma s njegovih poslovnih putovanja, u kojima bi pisao što je radio, kakvo je vrijeme, koga je sreo, da je voli... Na temelju toga zapravo rekonstruiramo kakva je on bio osoba, kakva je to ljubav bila. Ta pisma datiraju još iz 1938. Našla sam ih na tavanu moje tete u Slavoniji. Nešto smo preslagivale, prolazile smo kroz stvari moje bake, razvrstavale uspomene. Teta nije ni znala da se taj svežanj pisama nalazi gore, nije znala ni da to postoji. Obje smo bile u šoku kad sam to našla. Kasnije sam se sjetila da se baka znala zatvoriti u sobu, premetati nekakve papire i plakati. Tad nam je postalo jasno da je ona u sobi čitala ta ljubavna pisma, to je sve što joj je ostalo od muža - priča nam Vladimira.
Vladimira Hermana Brauna jednostavno su jedan dan pokupili na kolodvoru u Novoj Gradiški. Njegov “grijeh” je bio to što je bio Židov. Njegovu ženu, katolkinju, nisu dirali jer je njezin brat bio u ustašama te je on i prijavio da je Braun Židov.
- Baka je ostala sama s njih dvije: moja majka tad je imala tri a tetka jednu godinu. Moj djed nije imao lagan život. Prva žena mu je umrla mlada, a sin se utopio u Dravi. Cijela obitelj mu je bila izbrisana. Kasnije je upoznao moju baku u Zagrebu, to je bila velika ljubav. Dobili su dvije kćeri i baš kad se činilo da je dobio drugu šansu za obitelj i sreću, završio je u logoru - kaže Vladimira.
Ona i njezina kći Sara Lea pokušavaju složiti obiteljsku slagalicu.
- Baka mi je pričala da je na putu za školu, kad je imala samo šest godina, prolazila pored mrtvih tijela koje su ustaše vješale po stablima. Moja prabaka, Vladimirova žena, dva puta je išla na vrata logora s paketom. Oba puta su je ustaše potjerale. Nije uspjela poslati ni paket ni pismo. Kasnije ju je brijač iz Jasenovca koji je šišao i brijao ustaše upozorio da više ne traži svog muža. Čuo je ustaše kako komentiraju da će i nju strpati u logor ako još jednom dođe, da ne bude luda i da ode doma djeci - kaže Sara Lea.
Vladimiru je jako pogodilo kad je čula da netko prodaje dopisnice iz Jasenovca.
- To je kao da ti netko ponovno ubija člana obitelji. Nešto stravično. Zadnje trenutke svog života koje je htio podijeliti s obitelji netko prodaje i zarađuje na tuđoj tuzi - kaže i dodaje:
- Nešto što bi ljudi trebali imati kao uspomenu na svoje, da na takav perfidan način netko zarađuje na tome. Najgnjusnije. Zgrožena sam činjenicom da se takve stvari prodaju. Ima li osoba koja to prodaje na eBayu uopće osjećaja, može li se staviti u našu kožu?
Profesorica Ana Lebl i prije se susretala s ovakvim stvarima. Apelira na sve koji dođu u posjed ovih predmeta, da ih predaju Židovskim zajednicama ili muzejima jer su to predmeti bitni za istraživanje povijesti jednog naroda koji je pretrpio zločine protiv čovječnosti.
- Ne mislim da je ovo pitanje samo za Židove, ni samo za Drugi svjetski rat, ni za Holokaust, ni za Jasenovac, ni samo za one kojima je netko iz obitelji stradao u Jasenovcu. Dapače, možda suprotno, pitanje o važnosti i značenju ovih dopisnica i ostavštine treba postavljati upravo onim drugima. U protivnom, ovo postaje kao nova dodatna faza tih istih zločina. Pitanje je tko su ti koji to prodaju i kako dolaze do tih dopisnica, a zanimljivo može biti i tko to otkupljuje - zaključuje Lebl.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
