Spašavanje redatelja Matanića na Festivalu laži i licemjerja

Sablasna je ovih dana bila šutnja skupine ljudi o Matanićevu slučaju. To je bila šutnja onih koji su ranije znali vrlo glasno tražiti ženska prava kada im je takva akcija osiguravala medijski i javni probitak. U međuvremenu je izrečeno i da 'Matanić nije hrvatski Weinstein'. Valjda se pri tom mislilo na činjenicu da optužbe protiv njega nisu tako monstruozne kao u slučaju 11 silovanja za koja se tereti američki producent (što je nedvojbeno), Matanić možda nije bio ni svemoćan poput Weinsteina, ali može se čuti i da su na Matanićevim projektima 'nesuradljive' glumice znale nenadano ostajati bez angažmana.

Redatelj Matanić je javno priznao da je počinio kazneno djelo spolnog uznemiravanja, djelo za koje je prema Kaznenom zakonu propisana kazna do tri godine zatvora. Usprkos tome, jedna glumica javno poziva novinare da ne istražuju Matanića i da ne zovu njegove žrtve, dok druga, skrivena iza svoje promo-aktivističke udruge za prava žena, nevoljko priznaje da Mataniću ipak "teško može aplaudirati". Reakcija prevelikog dijela ljudi iz filmske i marketinške industrije na optužbe o zlostavljanju djevojaka pravi je festival oklijevanja, taktiziranja, laži i licemjerja. A Matanić je u toj industriji bio silno moćan lik, doista ne tako moćan poput Weinsteina, ali posve sigurno uključen u najveće i najskuplje produkcije na ovim prostorima, u projekte s kojima je mnogima mogao osiguravati isto tako zahvalne angažmane.

Šutnja odabranih bila je sablasna, no aplauzi, pa čak i glasna solidarizacija nekih drugih s Matanićem i njegovim jeftinim opravdanjem, zapravo i nisu odveć iznenađujući. Dio naše kulturne scene odavno su okupirali prijetvorni karakteri kojima je uskogrudni karijerni interes na prvome mjestu, ideologiju i moralne istine do kojih drže lako prilagođavaju novonastalim okolnostima, a aktivizam neiskreno nose i pronose tek kao modnu parolu, poput svoje brendirane odjeće i preskupih torbica.