Ujutro, 18. studenog 2006. godine, naslovnice britanskih medija okupiralo je lice čovjeka koji je sada teško bolestan ležao u bolnici. O njemu se nije znalo mnogo toga osim da je žestok kritičar Vladimira Putina i da je jako bolestan. Bio je to Aleksandar Litvinjenko, čovjek koji je nekoliko proteklih godina proveo u Britaniji kao novinar i spisatelj i to nakon što je iz Ukrajine preko Turske pobjegao u London. 

Dolazak Vladimira Putina na čelo Rusije 2000. godine za njega je značio početak borbe za goli život, iako je cijelu karijeru proveo kao pripadnik ruskih tajnih službi. Već 2001. godine Britanci su mu odobrili azil, a onda je dobio i državljanstvo. 

Točno pet dana nakon što je svjetska javnost doznala za njegovu bolest, Litvinjenko je preminuo 23. studenog, točno na današnji dan prije 10 godina. Još početkom mjeseca, on je bio savršeno zdrav čovjek, a rezultati istrage koja će uslijediti šokirati će svijet, izazvati diplomatski incident i zahladiti odnose između Velike Britanije i Rusije. 

No, krenimo od početka. Još sredinom listopada u London su doputovala dva Rusa sa vrlo osjetljivim zadatkom. Bili su to Andrey Lugovoy i Dmitry Kovtun, ljudi koji su došli s namjerom da ubiju Litvinjenka, nekadašnjeg pripadnika ruske tajne službe FSB. On je na zapadu bio najglasniji kritičar Vladimira Putina, a radio je za britansku tajnu službu MI6 kao stručnjak za rusku mafiju, što će biti obznanjeno tek kasnije. 

Krajem 2006. godine Litvinjenko je za mnoge postao neizdrživi trn u oku jer je MI6 i španjolske tajne službe opskrbljivao informacijama o funkcioniranju ruske mafije u Španjolskoj koja je imala potporu ruskih političkih elita i s kojom je kroz 90-e godine usko surađivao i sam Putin, koji je tada bio pomoćnik gradonačelnika Sankt-Peterburga. 

U studenom je Litvinjenko trebao svjedočiti pred španjolskim tužiteljstvom i Kremlinu je lagano gorjelo pod nogama. Litvinjenko je što prije morao nestati s lica zemlje.  

Prvi pokušaj ubojstva i priprema drugog 

Lugovoy i Kovtun s Litvinjenkom su ugovorili poslovni sastanak, a sa sobom su donijeli, rekao je Kovtun prijatelju, 'vrlo skup otrov' o kojemu sam nije znao gotovo ništa. Istraga je pokazala da je to bio polonij-210, radioaktivni izotop čija je konzumacija bila fatalna. 

No, piše The Guardian, Lugovoy i Kovtun bili su poprilično loši ubojice nedostojni kadra kojim je KGB raspolagao u vrijeme SSSR-a. Polonij-210 stavili su mu u piće koje ovaj nikada nije okusio. Pritisnuti od strane Moskve, znali su da drugi pokušaj mora biti uspješan. Zato će s Litvinjenkom dogovoriti još jedan sastanak koji se 1. studenog održao u hotelu Millennium. 

Nadzorne kamere u hotelu su večer prije snimile Lugovoya koji je bio na recepciji sa svoje dvije kćeri. S njima je bio i Vyacheslav Sokolenko, njegov kolega i prijatelj koji, pokazat će istraga, nije bio umiješan u ubojstvo. Lugovoy je osim njih u London poveo i ženu te osmogodišnjeg sina s kojima je planirao odlazak na utakmicu između CSKA i Arsenala. 

Iako je sljedećeg dana u hotelu radila 41 kamera, sastanak se održao u baru koji je bio svojevrsna 'crna rupa' i u kojem nadzorne kamere nikada nisu postavljene. Ipak, na ulazu je snimljen Kotovun. Lugovoy je već bio unutra jer je u hotelu prenoćio. Oboje su neposredno prije sastanka bili u WC-u hotela gdje je kasnije zabilježena ogromna alfa-radioaktivnost. 

Još 1917. godine Lenjin je naredio otvaranje laboratorija koji će osmišljavati otrove i nove metode za ubijanje protivnika revolucije. Ponekad brutalna, a ponekad tiha ubojstva sovjetske i ruske tajne službe izvršavala su sve do vladavine Borisa Jeljcina. No, za vrijeme Putina vratila su se na mala vrata. Počeli su nestajati novinari, borci za ljudska prava i svi oni koji su smetali financijskim interesa Vladimira Putina i njegovih prijatelja, mahom bivših KGB-ovaca. 

Minutu prije 16h u hotel stiže i Litvinjenko. Vadi mobilni telefon i zove Lugovoya, javlja mu da je stigao. Litvinjenko je kasnije istražiteljima ispričao da mu je tada prišao Lugovoy i poveo ga do stola gdje je sjedio. Lugovoy si je već naručio piće i sjedio je leđima okrenut prema zidu. Litvinjenko je sve upamtio i praktički je vodio istragu vlastitog trovanja s obzirom na set vještina koje je stekao kao agent tajnih službi - pamtio je razgovore do u riječ, ali i detalje poput izraza lica, pokreta ruku, nakita, odjeće. 

Fatalna dva gutljaja neukusnog čaja

U jednom trenutku, ispričao je istražiteljima, prišao im konobar i upitao Litvinjenka hoće li išta popiti. Ovaj je odbio, a Logovoy mu je rekao da donese praznu šalicu kako bi se Litvinjenko poslužio ostatkom čaja koji je ostao u čajniku koji je poslužen Lugovoyu. 

Litvinjenko se poslužio čajem. Šalicu je napunio do polovice, koliko ga je i ostalo. No, on nije popio ni toliko, uzeo je jedan ili dva gutljaja jer u čaju nije bilo šećera, a već je bio i hladan. Uskoro im se pridružio i Kovtun prema kojem je Litvinjenko osjetio veliku odbojnost. Uz to mu se učinilo da je ovaj depresivan, a ponašao se, prisjetio se otrovani Rus, poput ovisnika o alkoholu ili drogama. Raspravljali su o poslu koji su sklopili s jednom tvrtkom koja je planirala ulaganja u Rusiju, a za koju su trebali raditi određene procjene. 

Kasnije je istražiteljima rekao da je cijelo vrijeme imao neobičan osjećaj, čak i kad je napustio hotel. 

- Na neki sam način, čini mi se, osjetio da me žele ubiti, rekao je. 

Istraga je pokazala da su šalica, čajnik, pa čak i stol bili radioaktivni. Iako je popio samo dva gutljaja čaja, Litvinjenko je u sebe unio nekoliko puta veću dozu od smrtonosne. 

Zračenje je detektirano i u sobi u kojoj je odsjeo Lugovoy pa je izložen bio i on sam, ali i njegova cijela obitelj čega on, čini se, uopće nije bio svjestan. Netko mu je to namjerno prešutio. Lugovoy će kasnije biti i sam hospitaliziran zbog izloženosti radijaciji. 

Istražitelje je sam vodio kroz istragu

Litvinjenku pak više nije bio pomoći. U trenutku kada je popio čaj zapravo je počeo umirati, a spasiti ga nisu mogli na najbolji liječnici svijeta. Stanje mu se naglo pogoršalo, a sedam dana kasnije završio je u bolnici. Liječnici su bili zbunjeni i pretpostavljali su da je otrovan talijem. 

Do svoje smrti 23. studenog Litvinjenko je s istražiteljima obavio 18 razgovora koji su ukupno trajali nešto više od 8 sati. Njihovi transkripti objavljeni su tek 2015. godine. Sve do zadnjeg dana ostao je priseban. Istražitelje je vodio kroz istragu kao vrlo iskusni detektiv i u to nije uključivao emocije. 

- Sve upućuje na njih, ali ja ih ne mogu optužiti jer nemam fizičke dokaze, rekao je istražiteljima nekoliko dana prije smrti. 

Na vlastitu listu osumnjičenika je osim Lugovoya i Kovtuna stavio i talijana Maria Scaramellu. Raspričao se i o smrti svoje drage prijateljice i novinarke Anne Politkovskaye koja mu je u listopadu rekla da se 'jako, jako boji'. On joj je savjetovao da pobjegne iz Rusije. Nekoliko dana kasnije ustrijeljena je ispred svog stana u Moskvi. 

Nakon pet sati intervjua glavni osumnjičeni u slučaju postao je Lugvoy kojeg je Litvinjenko smatrao poslovnim partnerom, 'nikako prijateljem'. Tek je treći dan istražiteljima natuknuo da je radio za britanski MI6, ali i o prijetnjama koje godinama dobiva iz Moskve. 

Bio je siguran da iza svega stoji glavom i bradom - Putin

- Ne postoji nikakva dvojba o tome tko me otrovao. Bile su to ruske tajne službe. S obzirom da se radi u ubijanju ruskog državljanina na stranom teritoriju, naređenje za to mogao je dati samo jedan čovjek, rekao je Litvinjeno istražiteljima. 

Na pitanje o kome se radi, Litvinjenko je bio i više nego jasan. 

- Ta osoba je predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin. 

Svoj posljednji razgovor s istražiteljima Litvinjenko je obavio 20. studenog. Tada je premješten na intenzivnu njegu. Počeli su mu otkazivati organi. Liječnici su počeli sumnjati u svoju teoriju da je Rus otrovan talijem. Neki se simptomi jednostavno nisu uklapali. 

Dan kasnije potpisao je svoju posmrtnu izjavu, tekst koji će biti odaslan medijima u slučaju njegove smrti. 

- Možda ste uspjeli u ušutkavanju jednog čovjeka, ali zvuk protesta diljem svijeta, gospodine Putine, odzvanjat će vam u ušima do kraja života, stajalo je u zaključku izjave. 

Dan kasnije, 22. studenog liječnici su odustali od svoje dijagnoze, sada su bili sigurni da Rus nije otrovan talijem. Tu je večer uz njega provela supruga Marina. 

- U jednom sam trenutku morala otići. Rekla sam mu to i osjećala se vrlo krivom jer ga napuštam, a on se samo tužno nasmijao i rekao mi: 'Volim te'. 

'Pacijent je kontaminiran'

Kada se vratila sljedeće jutro, njen je suprug već bio u komi. Cijeli je dan provela uz njega, a u stan se vratila oko 20 sati. Sat kasnije zvali su je da se hitno vrati. Kada je došla u bolnicu dočekale su je najgore vijesti - njen suprug kojeg je od milja zvala 'Saša' je preminuo. 

Sada se znali i zašto. Šest sati prije smrti stigli su najnoviji rezultati kemijske analize Litvinjenkove mokraće. U njima je stajalo da je pacijent 'vrlo kontaminiran' - polonijem-210. 

Obdukcija njegovog tijela i danas se, zbog radioaktivnosti, smatra 'najopasnijom u povijesti', a nikada prije ili kasnije više nije zabilježen ni jedan jedini slučaj trovanjem izotopom polonija-210. 

Istraga dovršena tek početkom ove godine

Velika Britanija zatražila je izručenje osumnjičenog Lugovoja, no Rusi su to odbili zbog čega je Britanija protjerala četvoricu ruskih diplomata. Međudržavni odnosi dvije zemlje nakratko su zahladili, a onda su u potpunosti obnovljeni. Zahtjev za izručenjem Lugovoja još uvijek je važeći, a on za trovanje Litvinjenka krivi MI6 ili - rusku mafiju. 

Suđenje krivcima za ubojstvo Litvinjenka tako najvjerojatnije nikada neće biti održano. Andrej Lugovoi je pak u međuvremenu postao uspješan poduzetnik, pa i parlamentarni zastupnik Liberalno-demokratske partije Rusije u ruskoj Dumi. 

Istraga o smrti Litvinjenka dovršena je tek u siječnju ove godine, a u njenim zaključcima, piše BBC, stoji da je ubojstvo ruskog špijuna 'najvjerojatnije odobrio Vladmir Putin'. 

Zašto je Litvinjenko smetao Putinu?

Samo kritika Vladimira Putina nije, dakako, bio dovoljan razlog da se ubije Litvinjenka. On je sadašnjem ruskom predsjedniku 'na žulj stao' još 1994. godine. Tada je naime postavljen na čelo istrage o pokušaju ubojstva milijardera i Jeljcinovog suradnika Borisa Berezovskog. Nakon što je istraga provedena, on je javno izjavio kako iza svega stoji FSB na čijem je čelu donedavno bio Putin, čovjek čije političke ambicije nisu bile nikakva tajna. 

On se naime predsjedničke pozicije, tvrdio je kasnije Litvinjenko, pokušao dokopati ubojstvima brojnih utjecajnih Rusa i izazivanjem predratnog stanja. Kada to nije upalilo, objasnio je otrovani Rus, tajne su službe počele ubijati civile postavljanjem eksploziva u stambene zgrade. 

Tako su 9. rujna 1999. godine u ulici Gurjanov poginule 94 osobe, 13. rujna poginulo je 118 ljudi u Kaširskoj Šosi, a u stambenom bloku u Volgodonsku poginulo je 18 ljudi.

Za sve eksplozije optuženi su čečenski separatisti, a premijeru Putinu je to bio jako dobar povod da krajem rujna 1999. godine 'povuče okidač' i naredi bombardiranje Čečenije i pokretanje ofenzive. Točno 31. prosinca 1999. godine Boris Jeljcin podnosi ostavku, a na njegovo mjesto dolazi, pogađate, Vladimir Putin. Samo tri mjeseca kasnije Putin uvjerljivo pobjeđuje na predsjedničkim izborima. 

Nakon suđenja i nekoliko pritvaranja Litvinjenko je na kraju uspio pobjeći iz Rusije, ali te sreće nisu bili ljudi koji su predvodili istragu o postavljanju eksploziva u civilne zgrade. Dvojica su ubijena, a jedan je prvo pretučen, a kasnije je poginuo u teškoj prometnoj nesreći. 

Teorija zavjere

Ipak, valja biti oprezan i jasno naglasiti da teorija o Putinovoj upletenosti u ubijanje civila spada u domenu teorija zavjera jer istrage, kakve god bile, nikada nisu jasno pokazale tko je stajao iza bombardiranja. Ipak, brojni ruski i inozemni stručnjaci tvrde da je Kremlin morao biti na neki način umiješan, jer čečenski separatisti jednostavno nisu bili u stanju izvesti takve napade. 

Osim onih koji prstom upiru u Putina i onih koji kažu da s napadima nije imao nikakve veze, postoji i treća, neutrala strana. Oni pak ne prozivaju nikoga, ali kažu da je vrlo jasno da je Kremlin objeručke prigrlio nastali kaos kako bi opravdali napad na Čečeniju. Jedan od optuženih za postavljanje eksploziva, Adam Dekkushev, tvrdi da iza svega nije stajao FSB, već - američka CIA.