Splitski kipar u Berlinu: 'Uzeo sam čekić i krenuo rušiti zid!'

Malo kad su se država, politika i svijet promijenili jednim događajem kao što su se promijenili tog 9. studenog 1989. godine u Berlinu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:43

Prošlo je 30 godina od rušenja simbola podjele Njemačke i svijeta: Berlinski zid je čuvalo 7000 graničara, pucali su po onima koji su željeli prijeći | Video: 24sata/pixsell

Taj dan politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) dopustio je emigriranje stanovnika Istočnog Berlina u zapadni dio grada. Već isti dan ljudi su se na ulicama pojavili s macolama, lopatama i ostalim alatom te počeli rušiti zid koji je isti narod dijelio 28 godina. A zašto je uopće postavljen? Ukratko, režim Istočne Njemačke bio je u krizi. Komunistička ideologija počela je gubiti značaj, a nakon Drugog svjetskog rata više od dva milijuna ljudi odlučilo je napustiti zemlju i živjeti u Zapadnoj Njemačkoj.

Vlasti Istočne Njemačke željele su tome stati na kraj. Na tom zidu život su od 1961., kad je sagrađen, do 1989. ostavile tisuće ljudi. Uspješnih bjegunaca preko zida bilo je nešto više od 5000, a od toga je bilo oko 500 vojnika koji su imali zadatak čuvati zid.

Na zapad bježali i vojnici

Prva postavljena verzija zida bila je samo žica, potom su postavili drugu ogradu, ali 91 metar udaljenu od prve verzije kako bi stražari mogli imati čisto vidno polje u slučaju da netko pokuša pobjeći.

Ta zona je bila prekrivena i pijeskom kako bi vidjeli otiske eventualnih prebjega. Zadatak je bio - pucati u svakoga tko proba prijeći zid. Tek 1965. vlasti su počele s gradnjom betonskog zida. Napravili su ga od 45.000 odvojenih sekcija pojačanog betona. Svaka je visoka oko 3,6 metara, a široka 1,2 metra. Pojačali su ga još i mrežastom ogradom, psima i tornjevima za nadziranje. Zid koji je dijelio Istočni i Zapadni Berlin bio je dugačak 43,1 kilometar, a onaj koji je išao oko zapadnog Berlina oko 155 kilometara. No bježanje iz istočnog dijela nije se zaustavilo. Narod je pronašao nove načine.

U Čehoslovačku i Mađarsku pristizalo je sve više izbjeglica.

- Zid će tu stajati stotinu godina, on našu Republiku štiti od razbojnika i fašista - rekao je još u siječnju 1989. godine generalni sekretar SED-a Erich Honecker. Time je poručio da ne planira dopustiti odlazak.

'Želimo van!'

No demonstracije su bile sve veće. Honecker je otišao s vlasti, došao je Egon Kranz, promijenjena je čitava struktura kako bi se koliko-toliko spasili sama vlast i opstanak Istočne Njemačke. Međutim, nije pomoglo. Dana 4. studenog uslijedio je najmasovniji prosvjed. Oko pola milijuna ljudi skupilo se na Alexanderplatzu. Uzvikivali su “Wir wollen raus!” (Želimo van!). U danima nakon toga prosvjedi su nastavljeni, a onda je 9. studenog Politbiro donio odluku o dopuštanju emigriranja na Zapad. Odluka je trebala biti provedena sutradan, ali je predstavnik Politbiroa Günter Schabowski nespretno najavio da odluka stupa na snagu odmah. Bio je to kraj Berlinskog zida. Tisuće i tisuće ljudi iz Istočnog Berlina došle su do zida, a stražari nisu mogli ništa drugo nego pustiti ljude da prođu. Mnogi su se popeli na zid, a s druge strane dočekale su ih ruke ljudi iz Zapadnog Berlina kako bi se lakše spustili. Plešući su ih dočekali s cvijećem i šampanjcem. Grad je nakon 28 godina opet bio ujedinjen.

Vijest o padu Berlinskog zida s oprezom su dočekali u SSSR-u, koji je također tih godina bio u krizi, ali i u Jugoslaviji, gdje su se tih dana održavali i masovni prosvjedi na Kosovu.

Splitski kipar u Berlinu

Što se tiče zemalja sa Zapada, za njih je rušenje Berlinskog zida označilo konačan kraj Hladnog rata. Svijet je zakoračio u novo doba. Doba demokracije, integracije i prosperiteta. Pad Berlinskog zida označio je i rušenje komunizma diljem Europe, ali i put prema ujedinjenju čitave Njemačke. Međutim, iako su stanovnici Istočne Njemačke mogli bez problema nakon pada zida odlaziti na Zapad, zapadnonjemačkim državljanima sve do 23. studenog nije bio odobren ulazak u istočni Berlin.

Bez obzira na to, stanovnici Berlina, ovaj put ujedinjeni, nastavili su s rušenjem zida. Dan nakon povijesne odluke o dopuštanju emigriranja, na ulicama se tisuće ljudi pojavilo s macolama i lopatama te su počeli s rušenjem zida. Tih dana se prisjetila i Hrvatica Aleksandra Brnetić, koja već gotovo 50 godina živi u Berlinu. Sjeća se kako je tad zapadni dio grada pružio ruku istoku te je grad opet bio sjedinjen.

- Ako ste u zapadni Berlin došli avionom, našli ste se usred velegrada koji je besprijekorno funkcionirao i gdje ste se odmah dobro osjećali. Ako ste u Berlin pak putovali autom, vozili ste se tzv. koridorom kroz Istočnu Njemačku, prošli ste dva granična prijelaza i dva puta strahovali hoće li vas pustiti dalje. Ušli ste potom u grad opasan zidom - prisjetila se Aleksandra svojih prvih dojmova “podijeljenoga grada” kad je stigla tamo 1978.

U Berlin je došla nakon sloma Hrvatskog proljeća. Tad je njezin dečko ostao bez novinarske iskaznice te su ga premjestili iz redakcije. Odlučili su napustiti Jugoslaviju i otići u Njemačku. I Aleksandra je bila novinarka. Radila je na radiostanici Sender Freies Berlin u emisiji za jugoslavenske gastarbajtere. U svojem poslu posjetila je i Istočni Berlin.

- Znalo se kakav je život u Istočnoj Njemačkoj. Strani novinari su redovito izvještavali o tome, gledali smo emisije istočnonjemačke državne televizije. Vijesti o ubijenima na granici su se za čas proširile. No odlazila sam tamo jer sam htjela posjetiti sve kulturne institucije koje su više-manje sve ostale u istočnom dijelu grada. Nijemci koji su živjeli u Zapadnom Berlinu uglavnom nisu odlazili u istočni dio. Stranci u zapadnom dijelu grada smjeli su koristiti dva granična prijelaza - željeznički kolodvor u Friedrichstraße i slavni Checkpoint Charlie - priča Aleksandra.

Prisjetila se i dana kad je pao Berlinski zid, kad je grad postao jedno.

Komad zida od 2,5 tona

- Čim ste u te prve dane nakon pada zida izašli na ulicu, naišli ste na nekoga iz Istočnog Berlina. Prepoznavali smo ih po odjeći i obući. Njihovi pogledi sve su govorili. Od tada su gotovo sve rane zacijelile. Oduševljenje i olakšanje bilo je tih prvih godina - zaključila je Aleksandra.

U rušenju zida sudjelovao je i pokojni splitski kipar Boris Žuro, koji se još 2009. za Deutsche Welle prisjetio tih dana. Našao se među masom Berlinčana iz istočnog i zapadnog dijela koji su slavili na ulicama te počeli čekićima rušiti zid.

- Kad sam vidio kako se oni muče, uzeo sam svoj ruksak i alat te došao na zid. Kad sam ga počeo razbijati, komadi su bili i po 30 centimetara veliki, a ljudi su dolazili pa sakupljali komade. Taj prvi dan to nisu dopustili, čak nas je i zapadna policija pokušavala spriječiti da razbijamo zid. Ali to su bile mase, tko može zaustaviti narod - ispričao je tad Boris. Mnogi su svojim kućama odnijeli komade Berlinskog zida kao uspomenu, a ostatak zida uklonile su vlasti. Danas su njegovi ostaci vidljivi na nekoliko mjesta u glavnom gradu Njemačke, a izuzetna su turistička atrakcija koju godišnje posjete milijuni ljudi. Međutim, stariji stanovnici Berlina, poput Aleksandre, još se sjećaju točno gdje je bio zid, iako ga danas na tim lokacijama više nema. Malo je poznato da se Berlinski zid može vidjeti i u Zagrebu. Doduše, samo dio. Povodom 20. obljetnice rušenja Berlinskog zida jedan komad je stigao u Hrvatsku.

Ispred njemačkog veleposlanstva u Ulici grada Vukovara otkrili su ga tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i bivši gradonačelnik Berlina Eberhard Diepgen. Taj komad je visok 3,2 metra, širok 1,2 metra te težak dvije i pol tone. Komad zida oslikali su grafiteri Gordan Orešić i Krešimir Golubić.

-Taj zvuk pada Berlinskog zida osjetio se i kod nas jer smo bili u procesu demokratizacije i pluralizacije. Bio je to kraj, ali i početak. Bio je to kraj rastakanja i urušavanja socijalističkog modela te početak dubinskih promjena u kojima će ostatak Istočne Europe, s više ili manje sreće, krenuti putem tranzicije - rekao je tad Mesić.