Srpska paravojska natjerala ih 'brati grožđe' u minskom polju. Uhvatili su se za ruke i krenuli...

Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg  dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu. Leševi civila, mještana malenog srijemskog sela Lovas. Čak 21 osoba ubijena je u 'hodu smrti' po minskom polju, a 14 ih je ranjeno. Njihovo selo je okupirano i spaljeno, a oni su ubijani i mučeni i na najokrutnije načine.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991., dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije, okupirali i spalili Lovas. I tada su krenula brutalna ubojstva civila, mještana Lovasa.

Svakodnevno mučenje i premlaćivanje

Nakon okupacije Hrvati su morali nositi bijelu traku kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim toga na svim hrvatskim kućama morale su visiti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja.

Na današnji dan 1991. godine započeo je krvavi pir. Svjedoci s kojima smo svojedobno razgovarali, a koji su uspjeli preživjeti taj dan prisjetili su se svog 'hoda u smrt' kojeg su samo čudom preživjeli.

Ivan Mujić teško je ranjen, ali je uspio preživjeti  hod po minskom polju. Lovre Gestner (62) bio je također jedan od 51 mještanina Lovasa koji je preživio je mučenje, zlostavljanje i 'krvavu berbu grožđa' u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio. 

Sve do 17.listopada morali su raditi razne poslove koje su im dali, a taj dan su dali proglas da svi muškarci od 18-55 godina dođu pred zadrugu u 16 h. Skupilo se preko 60 ljudi, a oni su ih strpali u dvorište mehaničke radione poljoprivredne zadruge. Tu su prenoćili sjedeći na klupama, a cijelo vrijeme držali su ih na nišanu. Tijekom noći su ih popisali, a nekoliko osoba su odvodili i pretukli.

Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu

Ujutro, 18. listopada, donijeli su bilježnicu i počeli ih prozivati.

- Kako su koga prozvali da izađe pred njih, skočilo bih njih nekoliko i mlatili bi ga palicama, bokserima te boli noževima. Ljudi su padali, gubili svijest. I ja sam prozvan i dobio svoju porciju batina. Krvi je bilo posvuda. Negdje malo prije podne vojnici u maskirnim kombinezonima i šljemovima ušli su u dvorište i kazali ovima što su nas mučili da nas vode brati grožđe. A ako neko naleti na minu da nije važno, jer mi ionako znamo gdje smo ih postavili - prisjetio se prije nekoliko godina u razgovoru Ivan Mujić koji je preminuo u prosincu prošle godine u 67 godini života. 

Lovre Gerstner kazao je da su ih toliko tukli da je cijelo dvorište bilo krvavo

- Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima.U međuvremenu je došlo naređenje da idemo »brati grožđe«. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu - ispričao nam je Lovro.

Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik, objašnjava Lovro, gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih. 

- Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene - prisjetio se Lovro Gerstner.

- Oni su ostali na uzvišenjima iza nas i držali nas na nišanu. Morali smo ići naprijed i nogama kao 'kositi' - kazao je Mujić.

Nastavak ovakvog stravičnog iživljavanja zaustavio je jedan časnik JNA. On se dovezao do lokacije gdje su ih mučili te psujući srpsku paravojsku zaustavio daljnje mučenje i smrt. 

RANE KOJE NE ZACJELJUJU 'Sinovi su mi ubijeni, srela sam četnika koji ih je odveo u smrt'

 - Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio: 'Ustaše su bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje.' A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja - prisjetio se Lovro.

Naredio je da se ranjeni izvuku i odvezu do Šida na zdravstveni pregled. No tamo im je osoblje dalo samo nužnu njegu u isto vrijeme psujući ih i vrijeđajući.

Mujić je jedva ostao živ

- Tamo je umro Josip Turkalj, a nama su četnici koji su nas pratili uzeli osobne dokumente i oteli sve novce te nam donijeli jednu posudu sa vodom i krpu da brišemo krv sa poda koja je lila iz nas. Vratili su nas nazad u Lovas u ambulantu gdje nam je dr. Kačar pružio pomoć i koliko je mogao pomogao. Ja sam bio najteže ranjen, nastradalo mi je tanko i debelo crijevo, geleri su mi bili u plućima i još puno gelera po tijelu te mi je bilo sve lošije pa sam se pred jutro počeo gubiti. Došlo je vojno vozilo i doktor je rekao da ja i još dvojica ranjenih idemo u bolnicu. Odvezeni smo u Srijemsku Mitrovicu i samo znam da su neke sestre škarama rezale odjeću sa mene. Sljedećeg jutra sam se probudio u šok sobi. Oporavak je bio težak, ali ostao sam živ- prisjeća se Mujić.

Nakon toga je završio u srijemskom selu Stari Slankamen u Srbiji gdje je ležao u užasnim uvjetima pod prijetnjama smrću. Zatim su ga prebacili u grad Inđiju na ispitivanju gdje su ga ispitivali stvari poput: Koliko je srpske djece ubio i prijetili da će mu oči izvaditi.. Potom je opet završio u Mitrovici, pa u Lovasu. I dok nije uspio pronaći ženu i djecu u Lovasu svašta je proživio. Nekako su ipak uspjeli preko Šida, Bijeljine i Tuzle stići do Zagreba krajem prosinca 1991. No u glavnom gradu je Mujić ubrzo hospitaliziran te je proveo tri mjeseca u bolnici. Operiran je dva puta, a 1995. je otišao u mirovinu.

- Kuća mi je ostala. Bila je useljena, ali je bila dosta devastirana. Obnovili smo je i 1999. se vratili.

Ostao invalid za cijeli život

Lovre Gerstner je rekao da su ga nakon što je preživio hod po minskom polju u šidskoj ambulanti previli.

- Došao je neki kapetan koji nam je naredio da očistimo svoju krv s poda. To smo činili onako ranjeni i izmučeni. Oficir je vikao i na medicinske sestre koje su nas previjale govoreći: Oni svoje kuće neće vidjeti.

Pobacali su ih u kamion i dok su se vozili kroz Šid zaustavila ih je vojna policija koja je naredila da ih odvezu u Lovas u ambulantu. No kad su tamo stigli pojavili su se četnici.

- Pojavila se grupa četnika koji su nas htjeli dokrajčiti pa je lovaski doktor zatražio iz Komande deset vojnika rezervista da nas čuvaju. Konačno nam je bilo malo lakše. No, doktor nam po naređenju nije smio dati ništa jesti. Bili smo tako četiri dana bez hrane, iskrvareni i izmučeni. Peti dan su nas, teže ranjenike, prebacili u Mitrovicu u bolnicu - priča Gerstner koji je tada završio u sobi sa srpskim ranjenicima

- Stavili su me u sobu s njihovim ranjenicima. Trpio sam prijetnje smrću svaki dan i noć. Osam dana bilo je kao osam godina. Deveti dan došao je iz Lovasa doktor Kačar po nas četvoricu. Izvukao nas je iz bolnice i odvezao u Lovas. U to vrijeme u selu se stanje malo smirilo. Ostali su rezervisti jugovojske. Nisu nam ni oni bili naklonjeni, ali nije više bilo četnika. A onda je došla naredba da svi moramo napustiti selo. 

A UBOJICE NA SLOBODI 'Ubili su mi starog oca kao psa, presjekli su ga rafalom na ulici'

Kada je Lovro Gerstner 5. prosinca 1991. godine ugledao Zagreb sve je, kaže, bilo ljepše i lakše. No odmah s autobusa morao je u bolnicu jer mu je noga bila otečena i crna.

- Uslijedila je operacija, a poslije operacije dvije godine liječenja u toplicama. Ostao sam invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Dvije godine kasnije morao sam otići u invalidsku mirovinu - kazao je Lovre. I danas šepa dok hoda. No, sretan je jer je živ i djed šestero unučadi.