Štakore obučavaju da otkriju tuberkulozu i pronalaze mine

Da malenom Claudiju Nobertu iz Dar es Salaama divovski podsaharski štakori nisu u slini namirisali klicu tuberkuloze, on i njegova mama Rehema vjerojatno nikad nikome ne bi mogli ništa pričati o čudesnom iscjeljenju kojeg im je omogućio fantastičan njuh ovih omraženih glodavaca. Naime, Claudi se bio jako loše osjećao i u lokalnoj bolnici nikako nisu uspijevali dijagnosticirati bolest. Claudi živi s roditeljima i šestero braće i sestara u tri sobe skromne kućice u najvećem tanzanijskom gradu. Godinu dana prije nego što se razbolio, pakao su prošli njegovi roditelji i jedna od sestara. Njima su u bolnici dijagnosticirali tuberkulozu. Vrlo brzo poslije njih i Claudi je počeo jako kašljati, dobio je visoku temperaturu i počeo se osjećati vrlo umorno. Roditelji su ga odveli u bolnicu na testiranje za tuberkulozu. Međutim, testovi su bili negativni.

- Užasno smo se preplašili jer nam nitko pouzdano nije mogao reći o čemu se radi. Claudi je postao preslab za ustati iz kreveta i ići u školu, propustio je mnoge nastavne sate, a nakon nekog vremena i sam je počeo gubiti nadu da će se ponovo družiti sa svojim školskim prijateljima i igrati nogomet. I onda, kao grom iz vedra neba, nazvali su me iz nevladine udruge oboljelih od tuberkuloze i javili da je Claudi pozitivan na tuberkulozu. Pritom su dodali da je onaj isti uzorak sline ovaj put testirao štakor iz udruge APOPO, o kome sam dotad znala samo iz medija u kojima su te životinje zvali 'Herojski štakori'. Bili smo u najmanju ruku iznenađeni. Naša dotadašnja predodžba o štakorima bila je da su to prljave štetočine. Ali, zahvaljujući baš njima moj sin je nakon dužeg vremena neizvjesnosti, koja je mogla završiti kobnim posljedicama, konačno mogao započeti liječenje tuberkuloze te vrlo brzo nakon toga vratiti se u školu i ponovo s prijateljima zaigrati nogomet - ispričala nam je Rehema.

Zbog siromaštva bolest se vrlo lako prenosi

Salapion Emmanuel Mutagwaba je liječnik koji radi u dvije državne bolnice u Dar es Salaamu – Vingungutiju i Kiwalaniju. Prema vlastitom svjedočenju, on svaki dan susreće ljude koji su toliko slabi da se ne mogu baviti nikakvim aktivnostima: majke koje ne mogu skrbiti o svojoj djeci, mlade koji ne mogu raditi, očeve koji ne mogu biti očevi, djecu koja ne mogu ići u školu. 

- U megalopolisima, kakav je i višemilijunski Dar es Salaam, ljudi žive doslovno zbijeni u velikom siromaštvu, tako da je tuberkulozu vrlo lako prenositi, a sve automatski utječe na tisuće i tisuće drugih ljudi. No, svi koji su zaraženi tuberkulozom ne nalaze put u naše DOTS (Directly Observed Treatment, Short-course) centre ili, pak, ne prepoznaju simptome misleći da je u pitanje tek ozbiljnija gripa. Neki jednostavno ne znaju da u DOTS centrima mogu dobiti besplatnu terapiju, dok si većina ne može priskrbiti slobodne dane ili troškove za putovanje doći do naših centara. Postoji i velik broj ljudi koji se nevoljko testiraju na tuberkulozu zbog stigme kojom se označavaju oboljeli od te bolesti, a takav stav je potaknut visokim postotkom TBC ili HIV zaraženih u Tanzaniji - priča Salapion Emmanuel Mutagwaba.

S mogućnošću divovskih podsaharskih štakora Salapion Emmanuel Mutagwaba se prvi put upoznao 2011. radeći u Amani, bolnici koja je bila u partnerskim odnosima s udrugom APOPO koja je stubokom počela kod šire javnosti mijenjati percepciju o ovim glodavcima. Toliko je bio zadivljen njihovom učinkovitošću da je u bolnici Vingunguti, gdje je prešao raditi 2013. godine, prvo organizirao da se bolnička uprava poveže s udrugom APOPO i uvede štakore u rad laboratorija u kojem se provjeravaju uzorci sline. Zahvaljujući štakorima u godinu dana je otkrivanje tuberkuloze poraslo za više od 40 posto! 

Štakori su mu spasili život

Abdulrahman Salum se može smatrati sretnikom kojem su štakori spasili život. Kad mu je supruga bila pri kraju s trudnoćom, počeo se osjećati vrlo loše. Imao je upalu zglobova, rapidno je gubio na težini i imao bolove u prsima. Bolest ga je toliko iscrpila da je prestao raditi. Abdulrahman je radio kao mehaničar i vozač kamiona u susjedne zemlje i posao mu je omogućavao pristojan život i izdržavanje cijele obitelji. Bolest je sve dovela u pitanje. Otišao je u bolnicu testirati se na tuberkulozu, no rezultati su bili negativni. Nije više znao što raditi. A posebno je brinuo kako će se njegovo sve lošije stanje odraziti na djevojčicu koja samo što se nije rodila. Strahujući da nije zaražen nekom nepoznatom bolešću, odselio je od trudne supruge iz kuće u blizini tržnice Tandale u Dar es Salaamu u kuću svojeg oca. Tamo ga je i zatekao telefonski poziv iz nevladine udruge oboljelih od tuberkuloze MKUTA.

- Nazvali su me i rekli da su mi neki štakori namirisali klicu tuberkuloze u mom uzorku sline. Štakori! Nije bilo vremena za čuđenje, jer se smjesta krenulo s terapijom. A i poboljšanje je uslijedilo već za nekoliko dana. Kad je sve prošlo kako je prošlo, mogu biti samo zahvalan tim glodavcima koji su mi spasili život, ali i održali obitelj na okupu - priča Abdulrahman koji je i na poslu morao proći čitavu dramu zbog nerazumijevanja kolega prema bolestima o kojima ništa ne znaju.

Štakori tuberkulozu otkrivaju sa 100 posto učinkovitosti

Naime, kako mu se stanje bilo pogoršavalo, kolege su postajale sve nervoznije jer su mislili da bi bolest mogla prijeći i na njih. Neki su strahovali da je Abdulrahman HIV pozitivan, a u Tanzaniji je razumijevanje tuberkuloze ili AIDS-a nikakvo. Za veliku većinu stanovništva obje bolesti se gleda kao na smrtnu kaznu, a oboljele se diskriminira do te mjere da im je s tom dijagnozom nemoguće opstati i ostati na poslu. 

- Priču o štakorima koji svojim fascinantnim njuhom korigiraju nedostatke suvremenih laboratorijskih uređaja ispričala mi je mlada Ragna Frans kojoj nije bilo teško zaputiti se iz rodne Belgije u daleku Tanzaniju te u mjestu Morogoro, udaljenom oko 200 kilometara od Dar es Salaama, zaposliti se u udruzi APOPO, koja tamo, u suradnji s lokalnim sveučilištem, usavršava program obuke štakora koji u deset minuta mogu procijeniti više uzoraka sline nego laboratorijski tehničar u jednom danu. I s jednom velikom prednošću - učinkovitost štakora u otkrivanju tuberkuloze je stopostotna. 

U Morogoru je dosad obučeno 40 štakora za rad na otkrivanju tuberkuloze. Oni su od 2007. godine, otkako je APOPO počeo raditi sa štakorima, iz 24 klinike koje se bave ovom zaraznom bolešću pregledali 250.000 uzoraka sline i identificirali oko 6.500 ljudi zaraženih tuberkulozom.

Tanzanija je zemlja u kojoj je tuberkuloza, poslije malarije i AIDS-a, najčešći uzročnik smrti. 

Štakori su često metafora modernog društva

Ne mogu za sebe reći da sam neki baš ljubitelj štakora. Čak se nikad nisam htio ni potruditi nešto više saznati o njima, nastojao sam ih percipirati na način da ih ne bi želio vidjeti kako izlaze iz nekog kanalizacijskog otvora u blizini mjesta gdje se nalazim. To malo što sam znao svodilo se na podatak da bakterija yesinia pestis, koja je izazivač kuge, živi u buhama parazita crnog štakora. O štakorima sam mogao u prenesenom smislu saznati iz filma Izbavitelj kojim je Krsto Papić, redatelj ove ekranizacije djela Stanislawa Lema, poručio da je čovjek čovjeku vrlo često - štakor. I Živojin Pavlović se u svom remek djelu Buđenje pacova poigrao štakorima kao metaforom suvremenog društva. 

Štakore je u nazivu svojeg svojedobno vrlo popularnog benda Boomtown Rats imao Bob Geldof, a njihova uspješnica iz 1979. godine, I don't like Mondays, vjerojatno je najviše doprinijela "popularnosti" tih životinja. E da, štakore koji otkrivaju tuberkulozu, ali i razminiravaju područja od mina, išao sam gledati baš u – ponedjeljak!

A vrlo lako se moglo dogoditi da do ove priče nikada ni ne dođe. Kad sam se na autobusnom terminalu Ubundo u Dar es Salaamu ukrcao u autobus za Morogoro i, nakon jednosatnog čekanja, dočekao da i posljednje mjesto u autobusu bude popunjeno, vozač je vrlo sporo krenuo na put koji je sljedećih nekoliko sati trebao biti ubitačna jurnjava. Taman sam se upoznao sa svojim suputnikom, profesorom etike sa Sveučilišta Jordan iz Morogora, i saznao da je u bliskim odnosima s nekim fratrima iz Međugorja, kad je autobus stao. Došli smo do raskrižja na kojem je policajac bezuspješno pokušavao regulirati promet i napravio još veću gužvu. Nitko ga nije slušao, svi su vozili po svome, a pravilo je da prvi prolazi onaj tko se ne obazire na druge. Naš autobus je stajao na tom raskrižju sigurno sat vremena, a u autobusu pored našeg, gledao sam kroz prozor, putnici su se opustili i pretvorili svoja sjedišta u plesni podij. Vozač im je izašao u susret i pojačao glazbu do daske. I onda, kad smo se konačno pomaknuli, prednost nam je velikom brzinom oduzeo motociklist. Vozio je toliko brzo da nije uspio zakočiti te se zabio u auto u svojoj prometnoj traci koji je u gužvi stajao stajao i čekao na red da se pomakne.

Eksplozija je bila vrlo jaka, a gotovo istodobno u nebo se napuhnuo golemi crni balon. Motocikl je bio u plamenu, auto u kojeg se zabio je također gorio, a motociklist je vrištao dok ga je vatra proždirala. U minuti se tu sjatilo nekoliko tisuća ljudi premda je prijetila opasnost od širenja vatre. Svi su napustili svoja vozila, svi su htjeli vidjeti što se događa, ali – nitko nije ni pokušao pomoći nesretniku. Tek kad je bilo jasno da je umro u najvećim mukama netko se sjetio nakon desetak minuta pozvati hitnu pomoć. Vatrogasce nitko nije ni zovnuo. Moj suputnik, profesor etike, ni kriv ni dužan svjedočio je događaju o kojem će zasigurno raspravljati sa svojim studentima. 

Kad sam s Ragnom Frans dogovarao dolazak u Morogoro, rekla mi je da se taj put od Dar es Salaama prelazi za 4-5 sati. Vjerojatno je mislila na prometovanje osobnim automobilom jer se autobusima ta razdaljina prelazi za 2,5-3 sata. Autobusi su u Tanzaniji najbrže prometno sredstvo, još mi se nije dogodilo da je neki automobil pretekao autobus u kojem sam se vozio! Zvuči stravično, ali Tanzanijci više cijene brzu nego sigurniju vožnju. Njihova izreka glasi: "Mungu akipenda, tutafika" (Ako Bog želi, mi ćemo stići). 

Štakori - čovjekov najpouzdaniji i najjeftiniji partner 

Moja "štakorska priča" započela je već u 6 sati ujutro, kad sam morao biti spreman za druženje s glodavcima koji su od kućnih ljubimaca Belgijca Barta Weetjensa postali čovjekov najpouzdaniji, najjeftiniji i najotporniji na tropske bolesti partner u razminiravanju nasljeđa bezbrojnih krvavih sukoba diljem svijeta.

Bart voli reći da je oduvijek osjećao jake poveznice s glodavcima. Kad nam je opisivao početke ljubavi prema štakorima, pričao nam je da ih je znao u školu nositi ispod majice te da je već tada upoznao mogućnosti njihova fascinantnog njuha, ispričala mi je Ragna dodajući da su Bartu kao djetetu, osim štakora, društvo pravili hrčci, skočimiši, vjeverice, obični miševi... 

Barth je glodavce pritom imenovao, uzgajao i, na kraju, prodavao ih pet centrima. Kući su ga često posjećivali afrički studenti, a on je, slušajući njihove priče i učeći o njihovom podrijetlu, postupno postajao zaljubljenik u Afriku. Negdje je jednom rekao da je na njega utjecala pokojna princeza Diana koja je bila izjavila da su najveća prepreka bilo kakvom razvoju – mine. S obzirom da se taman zaposlio kao inženjer na razvoju tehnologija koje se bave razminiravanjem, dao je otkaz i odlučio se na svoj put u toj borbi protiv mina – uzgajanju štakora koje je on doživljavao kao vrlo druželjubiva stvorenja. Sve poslije takve odluke postalo je povijest. Poglavito u zemljama u kojima je uporaba štakora u razminiravanju područja zagađenih minama spasila tisuće i tisuće ljudskih života...

Svaki štakor ima svoje ime

Po dolasku do kampa za obuku štakora u podnožju planine Uluguru, na prostoru kojeg je tamošnji Poljoprivredni fakultet Sokoine ustupio udruzi APOPO, zapravo je fascinantno koliko se već u ranu zoru osjeti pozitivan naboj kod ljudi koji su sa štakorima s kojima će boraviti sljedećih nekoliko sati - prst i nokat. Pripremaju se obližnja polja za trening, kamion s kućicama u kojima su štakori već je pristigao i izgleda kao mobilna košnica za pčele. Na svakoj kutiji je velikim slovima napisano koji štakori su unutra. Da, svaki štakor ima svoje ime: Lifani, Dolph, Mabula, Marcous, Janihwa, Ron, Ngwea, Herry, Ruben, Kompany, Adson, Havard, Lukaku, Wifred, Fecon, Godiva, Bundi, Janet, Chavez, Chiara, Fredrick, Double, Admila, Issac, Irine, Ozil, Merry... No, ta imena služe samo za njihovu evidenciju, jer u komunikaciji ljudi sa štakorima ne postoji prozivanje po imenu. 

- Naravno da mi ne pričamo s njima, ali zato imamo 'kliker', što je standardna metoda u dresiranju životinja. Ovaj 'kliker' proizvodi određeni zvuk kojim možete pojačati određene sheme ponašanja. Mi smo u našim treninzima povezali zvuk 'klikera' s nagradom, a to su gnječena banana i kikiriki u šprici - priča Ragna Frans.

Treniranje štakora je jeftinije od treniranja pasa

Psiholozi bi rekli da se konstantnom obukom, u kojoj se klik poistovjećuje s hranom, kod štakora razvija Pavlovljev refleks. Bart je samo do savršenstva iskoristio njihovo čulo mirisa i upregnuo ih u kočiju spašavanja ljudskih života.

Nakon što treneri iz kućica izvedu štakore, nježno ih držeći u naručju kao svoju djecu, te ih vežu za povodac i lagano spuste na polje oivičeno zaštitnom trakom koja označuje prostor zagađen minama, trening može početi. Polje je veličine 400 četvornih metara, u njemu su mine postavljene nasumično, a cilj treninga, koji se ponavlja tjednima i mjesecima – štakor i ljudi moraju pronaći sve mete. Kad štakor naiđe na minu, grebe po površini i brzo se vraća po hranu kao nagradu za to što je napravio. Testiranje i akreditiranje štakora za rad u minskim poljima provodi se prema Međunarodnom standardu za razminiravanje, baš kao što se isti testovi rade i sa psima. 

Ima jedna "mala" razlika – štakori se mogu pripremiti i izdresirati za razminiravanje za peti dio cijene po kojoj se pripremaju psi za rad u minskim poljima, tvrdi Ragna Frans.

U 30 minuta štakor provjeri 200 'kvadrata' 

Zahvaljujući štakorima, Bart i njegova udruga APOPO su u Mozambiku smanjili cijenu razminiravanja četvornog metra minski zagađenih područja za 60 posto! Odnosno, troškovi su smanjeni s dva dolara na 1,18 dolara. Ako bi u razminiravanju u Mozambiku uključili još više štakora, cijena bi mogla još više pasti. I još više bi se povećala učinkovitost!

Primjerice, jedan štakor u 30 minuta provjeri čak 200 četvornih metara, što je ekvivalent dvodnevnog angažmana čovjeka koji radi na razminiravanju.

Od 2004. godine, kad su štakori prvi put uključeni u razminiravanje provincija Maputo, Manica, Tete i Sofala u Mozambiku, očišćeno je i vraćeno ljudima na korištenje područje veće od 11 milijuna četvornih metara. Pritom je uništeno 13.273 mine. Trenutno su u Mozambiku angažirana 32 štakora. A posljednjih 12 godina tamo, te u Angolu, iz trening centra u Morogoru u Tanzaniji poslano je 300 štakora. 

U posljednje vrijeme sve više azijskih zemalja pokazuje zanimanje za štakorima iz Morogora. Na problem zagađenosti minama poglavito ukazao je i UN-ov veleposlanik, proslavljeni Daniel Craig. Ovaj popularni glumac je izjavio je da se s problemom mina susreo tijekom snimanja jednog od filmova iz serijala o Jamesu Bondu u Kambodži. Kad mu se glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban-Ki Moon u sjedištu te organizacije u New Yorku zahvaljivao za aktivnosti koje je imao sa ciljem ukazivanja na problem mina, rekao mu je: "Kao tajni agent 007, obučen si da ubijaš. Od danas, obučen si da spašavaš!" Aluzija je bila i više nego jasna i odnosila se na djelovanje sve većeg broja štakora iz Morogora istreniranih za otkrivanje mina i u tom dijelu svijeta o kojem je Craig pričao. 

Trening štakora u centru za obuku traje svaki dan oko pola sata. Nakon devet mjeseci štakori dobivaju svoje putovnice i upućuje ih se tamo gdje se za njima ukazuje potreba. Cjelokupni troškovi obuke ne prelaze 8.000 dolara.

Inače, za razminiravanje se pripremaju gambijski torbasti štakori koji obično teže između 1 i 1,4 kilograma. Imaju vrlo slab vid i gotovo su u potpunosti ovisni o čulima mirisa i sluha. Njihova obuka se obavlja isključivo u ranim jutarnjim satima, jer su ovi glodavci nalik hrčcima vrlo osjetljivi na rak kože. Životna dob im je 6-8 godina, a radni vijek oko pet godina.

Dolazak štakora na trening u neko od 13 "minskih polja" Poljoprivrednog fakulteta u Morogoru je u stvari posljednja faza njihove pripreme za stvarno razminiravanje u Mozambiku, Angoli, Tajlandu, Kambodži ili Vijetnamu. Nakon dolaska na svijet, prvo ih se socijalizira i privikava na druženje s ljudima. Odbije ih se od majčine sise i uči zvukovima okoline. Kad navrše šest tjedana, počinje "klik" obuka – štakore se uči povezati "klik" zvuk s hranom koju dobiju za nagradu.

U dosadašnjoj praksi rada u minskim poljima, važno je naglasiti, nijedan štakor nije ni najmanje stradao od aktiviranja mine. I svako pravo minsko polje temeljito "pročešljaju" najmanje dva štakora. 

Kako stvari stoje, udruga APOPO neće stati samo na obuci gambijskih torbastih štakora za razminiravanje ili otkrivanje tuberkuloze. Ponukani sjajnim rezultatima već ih se priprema za otkrivanje nelegalnih stvari u kontejnerima, što bi bilo od pomoći carinicima. Ili, opremiti ih s kamerom s kojom bi se zavlačili ispod ruševina na područjima stradalim od potresa u potrazi za preživjelima.

Koliko god ova priča s pravom veličala mogućnosti naših štakora-heroja, kako ih volimo nazivati, ipak su ovdje u prvom planu ljudi. APOPO je obukom štakora za otkrivanje tuberkuloze ili razminiravanje minski sumnjivih područja jednostavno podigla svijest u lokalnoj zajednici da humanitarno djelovanje nužno ne mora biti skupo i nedostupno, zaključila je Ragna Frans.

A ni ja nisam mogao odoljeti na deset sekundi staviti "malenog" Kompanyja na rame, makar za uspomenu sa štakorima koje nisam prije mogao ni zamisliti u svom vidokrugu. Brrrrr, i sad pretrnem kad se sjetim kako su mu bile oštre kandže koje je zario u moje rame. Kompany se tako htio održati na terenu koji mu je bio potpuno nov i visoko iznad zemlje. Nije ni pokušao ugristi me, tek je svoj 30-ak centimetara dugačak rep, kao dodatni osigurač, omotao oko mog vrata.