'Šušku sam prodavao uniforme, vidio sam i pijacu roblja u BiH'

Pit, i to je Amerika, poznata je Azrina pjesma za koju Mile Rupčić kaže da je simbol hrvatskih iseljenika. Zna on to najbolje jer, osim što je domaju zamijenio Amerikom, napisao je tekst ove poznate pjesme, za koju mnogi pogrešno misle da ju je napisao Johnny Štulić, još jedan poznati hrvatski iseljenik. Možda su i drugovali jedno vrijeme, ali velika je razlika među njima. Jer Johnnyja u Hrvatskoj nema pa nema, a Mile Rupčić svaki put kad se vrati, a to je nekoliko puta godišnje, da domaćoj publici neki komad sebe: sada dnevničke zapise s mirovne misije u Bosni u zagrebačkom Kerempuhu. I svaki put kad se vrati, opsjedaju ga znanci, prijatelji, kolege… Vuku za rukav ne bi li prozborili koju s njim. Zato je bila sva sreća što smo uspjeli uloviti sat vremena razgovora, a da ga nije nitko “ulovio” na zagrebačkoj špici. Često ne znam što bih prvo pitala Rupčića jer svaki put kad razgovaramo, on otkrije nekoliko intriga iz život i preleti preko njih govoreći “duga je to priča”. Harao je sedamdesetih i osamdesetih po sceni snimajući s Radom Šerbedžijom, Ivicom Vidovićem, Evom Ras…

- Nisam trebao doći na akademiju jer je moj otac govorio da je to magla, a imao je pravo - smije se Rupčić.

- Govorio je da trebam imati normalan posao, tako da sam ja mjesec dana prije upisa na Akademiju položio ispit iz ugostiteljstva i otvorili smo malu birtiju u našoj kući na Kustošiji, koja se zvala Buffet kod Rođe - dodao je.

Tek mu je onda otac dopustio da ide na prijamni. Dobro je prošao jer je bilo oko 120 kandidata, a primljeno ih je devet. Jedino je Vlasta Knezović bila žena, svi ostali bili su muški.

- U to vrijeme nitko na Akademiji osim rektora Koste Spajića nije imao auto, a njegov je bio bež Jaguar. Kad smo posudili novac za bačvu i buffet, biznis je tako dobro krenuo. Bio sam prvi privatni najmlađi ugostitelj u Zagrebu 1967.. Nismo imali ni espresso aparat, samo 20-ak čaša. Plaćali smo 60% kamate, ali vratili smo ih za tri mjeseca. Stari mi je kupio Fiat 850 kupe. Zvao se bezobrazno – jebolovac - prisjetio se.

Ovaj svestrani “homo universalis” ne libi se piknuti u najveće “bezobraštine” svoje mladosti. I kad vidimo sad sve te silne velikane hrvatskoga glumišta, doajene, ne usudimo se i pomisliti kako su veseo i razuzdan život vodili. Priznaje Rupčić da su mu bili i pomalo zavidni jer, osim njega, jedino je Spajić imao taj Jaguar koji je parkirao ispred Akademije i znao ga je rastaviti i sastaviti. A Mile Rupčić imao je love od birtije za džeparac, benzin, trodijelno odijelo. Sve to možete zamisliti u Zagrebu 1967., kad su njegovi kolege Darko Ćurdo, Mladen Budiščak, Branko Supek, Jelčić, Potočnjak… Već prije Akademije obilazili su zagrebačke gostionice, verali se po stolovima punim bokala i recitirali poeziju.

"Ćurdo je bio za poeziju. Imao je dugu kosu i dugački kaput koji nikad nije skidao. Cure su ga strašno voljele, a što je bio zamazaniji, to su ga više htjele", prisjeća se glumac svoje mladosti u punom naponu, “ja nikad prije nisam bio u kazalištu, ja sam seljak iz Like“. Da, jedan mali Ličanin koji je daleko dogurao, zahvaljujući djedu Petru, koji ga je poslao u školu i obećao mu da, ako bude dobar, možda dođe preko “velike bare”.

Spominje mi Mile, koji, shvaćamo sad, nije tek samo glumac koji je odavno napustio karijeru i počeo od pozicije pomoćnoga konobara u Americi, da je imao i doticaj s Modrom lastom. Poslao im je, priča mi, jednu malu priču.

“Tad sam čitao Karla Maya kao lud, obožavao sam Winnetoua i njegovu sestru Nšo-ši. Jednom sam se namazao ratnim bojama, kao Apaši, i skrio se na tavanu čekajući Nenu, prijateljicu iz dvorišta. Međutim, kad me mama uhvatila tako namazanog, prebila me”.

Još dok je bio u srednjoj školi, igrao je u jednom antiratnom komadu, protiv rata u Vijetnamu, u dvorani “Vinko Jeđut”. Mile Rupčić tad je glumio generala Rogersa i otud je zaradio nadimak Rođo. Tako je i njihova obiteljska gostionica dobila ime. Svi su dolazili “kod Rođe“, a kad je sa snimanja “Kuda idu divlje svinje” na Grmoščici došao Ljubiša Samardžić, piće je bilo besplatno. Tamo se recitiralo, pilo, svraćalo u svako doba dana i noći. Nema sumnje da su se “kod Rođe“ prijateljstva sklapala i razbijala, ali neka prijateljstva otišla su jako daleko. Kao, primjerice, s Radom Šerbedžijom i pokojnim Ivicom Vidovićem.

- Rade je bio dvije godine ispred mene na Akademiji, a ja sam onda vikao: ‘Ma tko je taj Šerbedžija uopće?!’. Ali onda smo se slizali. Priključio nam se i Ivica Vidović, koji je bio deset godina stariji od nas. Čak smo jedno vrijeme razmišljali da zasnujemo neki kazališni trio, ali bili smo prezaposleni - prisjeća se Mile svega onoga što je ostavio u prošlosti.

Sjeća se dalje kako je u jednoj gostionici s Boškom Petrovićem komentirao kako je zabavna glazba zamorna ako su dosadni tekstovi, a Boško se uzjogunio i komentirao kako ti mladi znaju “samo srati”. Kad je konobarica donijela račun, Rupčić je na poleđini napisao tekst za pjesmu. Nakon dva dana zove ga Boško i govori kako mu je pjesma prošla na Zagrebački festival. Bila je to godina 1972., Josipa Lisac odnijela je pobjedu u kategoriji zabavne glazbe, Mile Rupčić pehar za šansonu i to za pjesmu s računa – “Kako sam volio Liču”. Tih dana u novinskim naslovima govorilo se o Rupčiću kao pioniru – prvi je u zabavnoj glazbi koristio tradicionalne gusle. Spominje mi Rupčić kako je Akademija uvijek bila na glasu kao liberalna i nije bila opasna jer nitko nije shvaćao ozbiljno glumce – nisu bili branša od novca. Sjeća se Ranka Marinkovića.

“Pamtim kao ga povučenog i mirnog, bio je stariji. Ali kad sam kasnije dolazio u Hrvatsku, u restoranu MUO-a igrao sam s Marinkovićem šah, a on je volio igrati šah sa mnom. Jer me uvijek pobjeđivao”.

Kaže da mu je jedan profesor predložio da se upiše u Partiju, a mladi Rupčić će mu na to: "Ali ja već jesam u jednom udruženju. U karate klubu Tempo”. Smije se vlastitoj vrckavosti, koja ga nije dosad napustila jer kroz razgovor tu i tamo ubaci pokoji stih iz glave. Odmahuje mi rukom, “1968. mi smo se bavili curama, a ne politikom”. Da, cure, poezija, Fiat kupe bezobraznog imena… Ali onda je 1972. Mile ušao u jugoslavensku kinematografiju. Snimalo se “Poslijepodne jednog fazana”, a dok je Mile glumio fotografa u svojoj prvoj filmskoj ulozi, prvu i jedinu ulogu na filmu ostvario je i Mate Mišo Kovač. Čudni su putovi glumačko-pjevački! Inače, priča prati nekoliko voajerski raspoloženih persona oko obale rijeke koji nabasaju na mladi par koji je baš tu, u šipražju, odlučio voditi ljubav. Redatelj Marijan Arhanić pokorio se trendu kinky komedija onodobne filmske scene.

“Rekli su mi: ‘Ti se samo skoncentriraj i opusti, ali pazi, ostalo nam je samo još deset metara filmske trake’”, a to je bila rečenica koja se vjerojatno često čula sedamdesetih na filmskim setovima. Zatim ga je dopala uloga u “Kužiš, stari moj“, prema slavnome Majdaku, i tu mi je Rupčić posebno dočarao scenu s Ivicom Vidovićem: pjevaju pjesmu u ritmu kreveta koji škripi iz druge sobe jer tamo Božidar Boban ševi Evu Ras.

Sve to vrijeme žario je i palio po kazalištu: Shakespeare - “Na Tri kralja” u Komediji, Brecht - “Man is man”, glavna uloga. Igrao je policajca u “Slučajnoj smrti jednog anarhista“ Darija Foa u ITD-u. U Gavelli “Saved” Edwarda Bonda, “Kraljevo”, “Dantonova smrt”. Kod Koste Spajića “Pavlimira” u Dubrovniku.

- Dario Fo nam je bio došao na izvedbu, u tome ‘mraku’ koji sad tako zovu… U ITD-u je masa stvari prvi put igrala, bile su svjetske praizvedbe, sve u tome ‘mraku’ - ironičan je glumac.

Ima i anegdotu sa slavnim talijanskim nobelovcem. Bio je u New Yorku i čitao u novinama da je Fo dobio Nobelovu nagradu. Rekao je klincima i da se slikao s njim, ali djeca su mu se smijala: što jedan pomoćni konobar trkelja?

“Zadnji put sam ga vidio u blizini Orvietta u Italiji. Imali su malu izložbu Rafaela, koji je rođen u blizini. Došli smo na izložbu, a predgovor je držao Dario Fo, koji je ispričao fenomenalan uvod”.

S 26 godina prvi put je Rupčić otišao posjetiti djeda Petea u Chicago.

- Izgubio sam se tamo s jednim koferčićem. Djed je u emigrantskim novinama čitao o meni kad sam postao slavan i poslao mi novac da dođem. Stojim na aerodromu, gledam tu masu ljudi oko sebe, kad ono tamo stoji neki mali ćelavi i nosi natpis s mojim imenom. Vozimo se cestom, vidim sve oko mene piše ‘mile’, ‘mile’, ‘mile’ (milja). Mislim si, pa ovdje svi znaju za mene - smijemo se i Mile Rupčić i ja.

Prije nego što se zauvijek preselio u Ameriku, trebao je s tadašnjim KPGT-om igrati u “Karamazovima” Dušana Jovanovića, predstavi koja tematizira Goli otok. “Staromodan sam, obećao sam supruzi Lindi da ću se vratiti, a ja se držim obećanja. Ljubiša Ristić je poludio na moje odustajanje od predstave, ali ja sam mu rekao da sam već našao zamjenu. Ma kakvu zamjenu, ludio je on, a zamjena je bila Vladimir Rubčić, advokat i moj dobar prijatelj. Zanimljivo je to da je njegov otac ne samo bio na Golom otoku nego je bio i šef Titove propagande. Ljubiša i on proveli su noć za stolom čelo uz čelo.”

I tu nekako gubimo glumačku liniju razgranatog Rupčićeva života. Kad je došao u Ameriku, postao je pomoćni konobar pa polako rastao. Djelovao je u Hrvatskoj bratskoj zajednici, pisao za “Glas Amerike”, organizirao koncerte nakon što je kupio udio u velikoj dvorani u New Jerseyu i ondje dovodio hrvatsku estradnu scenu. Zapravo, pokušavam od njega izvući začetak ideje da otvori American shop u Zagrebu. “Te koncerte i događanja organizirao sam non-stop, radio sam 18 sati dnevno. Sve dok mi iz vrtića u koji je išao moj petogodišnji sin nisu poslali pismo da imaju problema s mojim sinom. Radio je gluposti i htio skočiti kroz prozor, a kad su ga pitali zašto, rekao je: ‘Ja imam tatu, ali ga nikad ne vidim’”, i tu je prelomio.

Tadašnji ministar kulture i njegov bivši profesor Vlatko Pavletić pozvao ga je da nešto otvori u Hrvatskoj, da će sve riješiti. I tako je Rupčić odlučio prodavati američke uniforme u American shopu. “I zaista, u tjedan dana sam dobio papire. Na otvorenje je došao i Gojko Šušak. Jedini sam prodavao američke uniforme. One su bile najunosnije. Pazite, svi organiziraju vojske, a nitko nema uniforme. Oblačili su se kod mene i vojska i policija, dolazili bi mi iz Vukovara u dva ujutro, ja im otvarao radnju…”, i tako je krenula biznis priča. Ali kaže da su mu dobro išle i kape Chicago Bullsa. Baš je tad bila era Michaela Jordana, a Rupčić je u trgovini imao dvadeset modela kapa samo Bullsa, a gdje drugih američkih sportova.

- Ali zaprepastim se danas kad ove koji nikad nisu bili u vojsci, a zbrojili si neke dane i sad još ne smiju pasti ni na jednom natječaju… Ima ih pola lažnjaka - razočarano će.

Razočaran je Mile i odnosom prema njemu, ali shvatio je da za Hrvatsku nema pomoći. Prije im je bio fora, slali su ga da izvodi svoju monodramu u Ameriku jer im je bio unosan. Sada kada pozove na promociju knjige, nitko se ne pojavi.
“Ako nisi u Crkvi i ako nisi u HDZ-u, tebe nema. Mene nema na popisu u konzulatu u SAD-u. Dovodio sam sve hrvatske pjevače, promovirao Hrvatsku, ali to nije dovoljno“. Pitam ga onda kako se slaže s dijasporom u Americi? Danas mase ljudi napuštaju Hrvatsku…

- Stvar je jednostavna. Tamo su odlazili ljudi koji nisu protjerani i ovi koji su imali razloga da pobjegnu, ali neću ulaziti u njihove razloge. Ali oni su s Crkvom, koja je bila prva kad treba napraviti sranje. Najgora optužba je bila da si Srbin ili Jugoslaven. Oni kultiviraju taj trend mržnje. Sad nema Srba, sad se mrze svi drugi. Tu je non-stop mržnja koju oni potiču. Crkva je bila malo obezglavljena u jednom trenutku pa nisu imali koga mrziti. Ja kad sam došao New York, pisalo je u podzemnoj da se ovdje govori 250 jezika. Nije li to bratstvo i jedinstvo? Ako ti to ne želiš, onda ni Amerika nije za tebe, za tebe je onda neka rupa - odrješit je Mile, ali u njegovu glasu nema gorčine.

“Ima nas koji smo i pismeni, ali za nas se ne zna. Dosta ih je priklonjeno Crkvi i desnici. Crkvi je svejedno koliko će se njih iseliti. Zato nam Bozanić kaže: ‘Ne vjerujte onima koji nam obećavaju Raj na zemlji’, pa jer oni imaju raj. Ako ti dobivaš 900 milijuna godišnje koji ti padnu s neba i ne plaćaš porez… Ja nemam ništa protiv vjere, jedne, druge i treće, svatko ima pravo vjerovati. U zlatno tele, ovo, Duha Svetoga, ali ovo je najbolje jer je nedokazivo. Tko hoće neka sluša. Ja sam se načitao knjiga kako se stvarala dogma i kako se kopirala od Grka, kako su pojednostavili Zeusa i majstore. To je biznis, da se razumijemo. Netko vjeruje u Coca-Colu”.

Ipak, Miletu Rupčiću u bijelom svijetu i u Velikoj jabuci nije trebala ni crkvena suknja ni izvikivanje domoljubnih parola na sve strane. On je imao svog djeda Petea, koji mu je dokazao i pokazao kako se u Americi uspijeva. I Miletova djeca, ima ih četvero, slijede očev put jer su redom svi uspješni i slijede svoje zacrtane trase. Sin je diplomirao povijest pa pravo, ali na kraju se odlučio baviti glazbom.

- Sam je naučio svirati klavir i gitaru, ima hard rock bend i izvodi na Hunter Collegeu Verdija i Mozarta, klasike. To sam ja isto radio po Grmoščici, pa neka radi što hoće - liberalan je Mile otac. Marta je diplomirala oceanografiju i specijalizirala se za koraljne grebene; Sonja je na doktoratu, “valjda će studirati cijelog života”, šali se Mile. Tri godine je bila s US Peace Corp u plemenu Wenda u Južnoj Africi i osnovala prvi ured protiv nasilja za žene. Janja je završila filozofiju, govori ruski, njemački, talijanski i bacila se u ekonomiju. A i Rupčić se u 50 i nekoj godini nije libio učenja i stjecanja novih iskustava. Ovih dana promovirao je svoju knjigu “Bosanski dnevnik”, zapravo dnevničke zapise iz perioda provedenog u BiH između 2000. i 2005., kad je radio kao prevoditelj za američke mirovne snage.

“Znao sam napamet Daytonski sporazum. Izašao sam iz misije s 21 bilježnicom, svaka po 200 stranica, radio sam s osam generala. Ti ljudi su znali o meni više nego ja sam o sebi”, ali sve to detaljno se može vidjeti u knjizi. Ipak, Mile Rupčić je Ameriku, zemlju blagostanja, zamijenio razrušenom Bosnom i Hercegovinom. Nema sumnje da je u tih pet godina vidio svašta, ne samo drugarsko vojnikovanje. “Nešto nezaboravno i ružno je bilo kad sam vidio prve masovne grobnice. Pa u mrtvačnici u Tuzli, kad je bilo samo 3000 DNK u ‘profilingu’, a to se popelo na 8000 jer su Srbi po noći pomicali groblja. Znali su da su Ameri snimili satelitima područje jer su vidjeli da je zemlja bila rahla, raskopana. Te stvari se ne zaboravljaju, tu ima masa detalja o ljudima. Svi ti ljudi, na bilo kojoj strani, su nastradali“. Prisjeća se Mile i čuvene tržnice Arizona, na kojoj se nisu prodavale samo plastične tuš-zavjese i traperice u svim veličinama. “Tamo svatko donese plijen, bio Hrvat ili Srbin, dijelile su se cure iz Moldavije, zatočili bi ih i pretukli pa slali na Kosovo i u BiH. Čak su unproforci kupovali za 1000 maraka na mjesec dana curu od 17 godina…”

Nekako smo u tužnom raspoloženju dovršili ovaj rezime Miletova života, ali da odagnamo mračni oblak koji se nakostriješio nad nama, Mile mi je iz rukava bacio još pokoji stih iz svoje riznice i tako smo se rastali. Veselo, kako i treba.