Sve sam bio. Sad sam nitko i ništa. Ostale su samo uspomene

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Zaplakao je kad sam otvorio kovčeg od violine. Kao da ga je zabolio pogled na stari instrument. Kao nož u leđa.

Otvorili su prozor. Ne vrata, prozor. Iz okna trošne kuće u Donjem Taborištu ženski je glas pozvao unutra. Do sobe i kreveta na kojem leže Ivan i Dara Kaurić. Ljubazna žena sjela je u kolica i pružila ruku. Pružio ju je i mršavi muškarac. Zaboravio sam pitati kakva je ono izvitoperena Lada u dvorištu.

- E da je zdravlja... Ovakav sam već trideset četiri godine. Na štakama. Od osamdeset osme, kad sam izboden. Jedva sam... Da nije bilo bolnice u Draškovićevoj... Spasili su mi život. Jedva sam ostao živ. Jedva. I otišao u invalidsku mirovinu.

Ubo me... Imao sam prvu ženu. Dara mi je druga. Njen polubratić me ubo zbog ljubomore. Prva žena bila je ljubomorna jer sam oženio nju i tražila da me se... Da me uništi do kraja. Ali eto, spasio sam život. I onda je došao rat. Putovao sam po tuđim podrumima, spašavao se... Sad sam u osamdeset šestoj godini. Sad preživljavam. Treba mi pomoć. Platio bih nekome, ali nemam kome dati. Treba mi pomoć, da okrečimo, da... Nema majstora. Ne mogu... Nema nikoga oko mene. Pustinja. Nema nikoga. Ovo je pustinja.

Ivan sjedi na rubu kreveta. Ljubazna Dara blago se smješka.

- Tako je, nemam nogu. Tromboza. Jednog dana je zaboljela...

Opet se blago smiješi. Na krevetu pored Ivana razbacane su novine. Svjedoci vanjskog svijeta.

- Teško mi je. Ležim već tri tjedna, gotovo nepokretan. Imam psa, moram mu dati jesti, nema tko. Nema tko nacijepati drva, nema tko očistiti, skuhati hranu... Dobro je, barem ovi iz Adrije donose za jesti. To je lijepo. I patronažna sestra, ona isto dođe. Jednom tjedno.

Kuća je žuta. Ima žutu naljepnicu, tako je. Dimnjaci nisu popravljeni, a kuća mi je jedan kroz jedan. Legalizirana. Papiri su jedan kroz jedan. Sve kako treba. Sad je devastirana. Krov šeta. Otišao je. Treba ga skinuti i zamijeniti. Dobili smo taj kontejner, bili smo u njemu, ali smo se vratili u kuću. Zbog zime.

Ali preko ljeta smo tamo. Dara je stalno u njemu jer joj je lakše izaći s kolicima. Ne želim da mi ga oduzmu. Kupio bih ga, bilo kako, preko općine, preko bilo koga, da mi neka udruga pomogne, ako se može. Bilo kako. Da ga zadržim, da ga ne odvezu. Na bilo koji način.

Dara se ljubazno smiješi na drugom rubu kreveta. Ivan grabi štake. Odustaje.

- Ja sam svjetski čovjek. Prošao sam cijelu Jugoslaviju, vanjske zemlje, prešao Italiju, sve. Imam više zanata... Ja sam VKV automehaničar i šofer. Inače sam i kovač, limar, sve. Vidjeli ste onu Ladu vani, od nje sam napravio prikolicu. Muzičar sam isto. Sve sam bio. A sad sam nitko i ništa. Ostao sam u pustinji. Zaraslo je. Ove staze... Pustinja. Sve je pusto. Nema oranice, nema livade, nema životinja. Nema svraka, nema vrana, ne vidim ništa osim jastreba. Da nije bilo rata...

Primjećujem prašnjavi kovčežić na ormaru. Pitam smijem li. Šarke zveckaju.

- Da. To je violina. Da. Ima više od sto godina. Gudalo je istrunulo od starosti. Zadnji put sam je svirao prije nego što sam završio u bolnici. Prije trideset četiri godine. Otad ništa. Četiri štima sam svirao, talijanski, ruski... Bio sam muzičar, kapelnik muzike... Sad nema ništa. Nula. Tko si bio, što si bio, ne vrijedi. Propalo je sve. Ostale su samo uspomene.

Donje Taborište, 8. prosinca 2022.