Svi su zastupnici postali kasta dobro plaćenih dizača ruku

Već pet godina Hrvatska je u slobodnom padu, kojemu se kraj - što je najgore - niti ne nazire. Kriza je neopazice prerasla u depresiju, nastavlja se kao “neverending story”, a loše prognoze iz dana u dan smjenjuju one još gore i beznadnije...

Gotovo svi građani ove zemlje plaćaju cijenu te - budimo brutalno iskreni - propasti, do koje su nas dovele loše i neodgovorne politike. Građevina je devastirana, prerađivačke industrije su uništene, poljoprivreda izgleda kao da je vode neprijatelji, po tri mljekarske farme nestaju u ovoj zemlji svakog dana, a strani nas investitori, svih fela, zaobilaze u najširem luku.

Broj siromašnih narastao je na zapanjujućih 1,3 milijuna, kao u državama trećeg svijeta. Zemlju čeka novi masovni egzodus stručnjaka većine profila koji manjkaju u Europskoj uniji. Naciju su posve obuzeli pesimizam i malodušje kakve smo u ovom opsegu vidjeli malokad u povijesti.

Pa ipak, neki ljudi u ovoj zemlji - paradoksalno, baš oni nominalno najodgovorniji - žive pod staklenim zvonom, uživajući cijelo vrijeme kolektivne kalvarije u ptičjemu mlijeku.

To su svi saborski zastupnici, čije krezovske privilegije ne bi, kako se čini, mogao dovesti u pitanje ni potop biblijskih razmjera premda su baš oni ona posebna, izdvojena skupina koja simbolizira odgovornost za stanje zemlje i iznad kojih, kako se nekoć govorilo, “stoji samo Bog”. 

Hrvatski sabor je, naime, nositelj hrvatskog suvereniteta, on je ono tijelo u kojemu se donose zakoni prema kojima živimo i radimo, uspinjemo se ili propadamo, napredujemo ili stagniramo. 

Sabor kontrolira Vladu, ima nadzor nad njom, sabornici se uključuju u svaki segment države i društva preuzimajući odgovornost za cjelinu zajednice, no osim parada zvučnih fraza, mi o toj “odgovornosti” i “dijeljenju sudbine s vlastitim narodom” nemamo nikakvih dokaza. Naprotiv.

Nema argumenta kojeg se naši zastupnici neće sjetiti kako bi opravdali visoke, gotovo ministarske plaće, koje primaju za ritualno i unaprijed dogovoreno dizanje ruku u Sabornici.

Jedni kažu da je to težak posao, koji mora biti adekvatno plaćen. To zna biti istina ako govorimo o nekim zastupnicima koji rade kao mravi. No koliko je takvih? Drugi kažu da zastupnik ne može raditi paralelno na dva mjesta jer to više nije kao nekoć, kad se moglo. Kažu da je sad saborski posao visoko profesionaliziran i da zahtijeva cijelog čovjeka. No kako onda mogu biti, primjerice, i saborski zastupnici i gradonačelnici? Imamo za primjer Željka Keruma. Obnaša dvije važne, odgovorne dužnosti - gradonačelnik je Splita i saborski zastupnik - ali nitko ne zna viđaju li ga ljudi rjeđe u Saboru ili u Banovini. Zakon, dakle, pokazuje da zakonodavac nije ni jednu ni drugu ulogu smatrao prezahtjevnom, čim nije onemogućio njihovo spajanje. Dodatni argument saborskih zastupnika za visoke plaće jest tvrdnja kako se na taj način sprečava korupcija. No ako je tako, zašto je onda vladajuća stranka, SDP, svojim parlamentarcima u EU naredila da novac od plaće u parlamentu EU daju u humanitarne svrhe? Zar je u Bruxellesu korupcijski rizik manji?

Ovdje bi se lako moglo postaviti pitanje je li takav sustav - u kojemu zastupnici uživaju samo privilegije, bez ikakve odgovornosti - moguće promijeniti. Može li se saborske zastupnike koji svojom indolencijom vrijeđaju sve građane ove zemlje kazniti i natjerati da rade svoj posao?

Odgovor je jasan. Može se, ali se neće, i to nije slučajno.

U nekim državama, recimo, izostanak s parlamentarne sjednice kažnjava se visokom novčanom kaznom; ponegdje je to stvar visoke kolektivne etike parlamentaraca, pa njemački Reichstag ili engleski parlament nikad nećete vidjeti prazan poput našeg Sabora. No što se Hrvatske tiče, “u tom ludilu ima sustava”, kako bi rekao Shakespeare. I to je sustavno ludilo štetno za sve nas. Parlamentarni su zastupnici, naime, visoko plaćeni i lišeni obveze prema bilo kakvoj ozbiljnosti s jasnim ciljem - kako bi bili poslušni. Kako bi uvijek dignuli ruku za odluku koju dogovori vrh stranke ili, što je još češće, vođa osobno. Imali smo primjer Ive Sanadera.

Ono što je on zamislio, vrh HDZ-a nije se usudio ni na koji način staviti pod znak pitanja, a Sabor je bez poteškoća izglasavao. Dobro plaćeni, lišeni odgovornosti, saborski će zastupnici pet puta razmisliti prije nego što se odluče na neku kritiku koja bi štitila interese društva, ali dovodila u pitanje njihovu lukrativnu poziciju. Mnogi su sabornici, dakle, “potkupljeni” time što su preplaćeni.

Ako bi pozicija saborskih zastupnika bila dovedena u vezu s postignućem - što je temelj svake zdrave tržišne utakmice, onda bi se iz temelja morala protresti cijela hrvatska politička zgrada, koja je konstruirana uglavnom po načelu “ruka ruku mije”.

Ako bismo, naime, položaj i povlastice sabornika doveli u vezu s općim ekonomskim položajem i mogućnostima zemlje, ako bismo njihovu brojnost i učinkovitost izložili strogim metodama provjere, onda bismo to isto morali učiniti i sa svim drugim institucijama koje žive na proračunu. Morali bismo propitati broj naših općina i gradova, brojnost i smisao naših županija, a i to se moglo promijeniti saborskom odlukom.

Sve one žive uglavnom od naših poreza i od zaduživanja zemlje. Kako porezi, najblaže rečeno, stagniraju - ove godine državna je blagajna uvelike podbacila - jasno je da se cijela ta struktura može hraniti samo iz javnog zaduživanja zemlje.

A taj ćemo dug, nastao zbog luksuznog i neodgovornog života vladajuće kaste, vraćati tako da ćemo prodavati komad po komad preostale nacionalne imovine. Zato bi smanjenje plaća sabornicima bio dobra početak pozivnih promjena.     

Dolazak pojedinih zastupnika na sjednice Sabora ravan je čudu

Gradonačelnik Splita Željko Kerum godinu i pol nije bio ni blizu Saboru. Nije dolazio na sjednice, a kamoli da je pokazivao ikakvu drugu aktivnost koju bi trebao ispunjavati saborski zastupnik. Za njegov odnos se zna, no koliko je anonimnih zastupnika koji samo sjede i dižu ruke, a ako ih i nema, nitko ni ne primijeti. Možda su na terenu, možda rade nešto drugo. No to nitko ne zna.

Dužnosnici, prema Zakonu, nemaju obveze i sankcije

Zakon o pravima i obvezama državnih dužnosnika ne sadrži baš niti jednu obvezu. Ostala su samo prava. Nijedan izabrani političar i najviši dužnosnik nema ni etički kodeks niti instituciju koja bi ih nadzirala.

Potpuno nelogično, načela djelovanja dužnosnika su prebačena u Zakon o sprečavanju sukoba interesa. Pa se tamo kaže da moraju biti časni, pošteni i savjesni i čuvati povjerenje građana. Nema sankcija za kršenje niti ova načela moraju biti sukob interesa. U biti su nedodirljivi. Kako “obični” službenici za mnogo manju plaću imaju i etičko povjerenstvo i etički kodeks, sindikat je napravio parodiju za svoje šefove. “Neka promijene ime Zakona da ne dovode ljude u zabludu. Nemaju nikakve obveze po njemu, samo prava i dodatna prava”, kaže Siniša Kuhar, tajnik Sindikata službenika.

POGLEDAJTE KOLIKE PLAĆE IMAJU ZASTUPNICI