Tajne školskog muzeja: Šibe su bile za dečke, kao i gimnazije...

Učiteljice su uglavnom bile gospođice. Na prijelazu iz 19. u 20. st. smjele su službovati dok se ne udaju, a ulaskom u brak napuštale su posao.

Zato je tad postojala plejada poznatih učiteljica koje se odabrale karijeru umjesto obitelji. One su se bavile i književnošću, socijalnim radom, prevođenjem i drugim poslovima, priča kustosica Hrvatskog školskog muzeja Štefka Batinić.

Povodom 116. rođendana Hrvatskog školskog muzeja, obišli smo ih i vidjeli koliko je današnje školstvo napredovalo. I danas se u hrvatskim školama piše kredom po tabli, dok su pametne table odavno razvijene. Borimo se oko toga treba li se informatika uvesti kao obvezni predmet u škole, kurikularna reforma čeka na ostvarenje, a jedino je sigurno da u školi više nema kažnjavanja šibom.

- Muzej se nalazi u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma, koja je sagrađena prinosima učitelja i njihovih udruga. Učitelji su tada doista mnogo ulagali u svoju struku - govori Batinić. Muzej krije pregršt povijesnih priča o školstvu.

Djevojčice i dječaci, kad god je bilo moguće, bili su u odvojenim školama. Samo su u manjim mjestima s jednom školom bili mješoviti razredi.

Najvažniji inventar školske torbe, ako su je imali, bila je školska pločica. Tu se vježbala fina motorika, koja je bila važna za krasopis, koji je bio poseban i važan predmet.

Djevojčice su u školi učile raditi ručni rad kao pripremu za udaju

Hrvatski školski muzej otvoren je 19. kolovoza 1901., usred ljeta, jer su učitelji u to doba imali vremena za bavljenje drugim aktivnostima. U muzeju se nalaze udžbenici iz svih predmeta koji su se izučavali u osnovnoj školi krajem 19. stoljeću. Klasični jezici, računstvo (matematika), prirodopis, lučba i siloslovlje (kemija i fizika) povijest i zemljopis.

Djeca su tad, što su god naučila, naučila u školi. Škola je bila važno mjesto učenja, a učitelj važna figura.

- Vjeronauk je uvijek bio važan predmet u školi. Čak i nakon Mažuranićeve reforme školstva 1874. godine, kad je školstvo postalo svjetovno, vjeronauk su zadržali. I dalje je prva zadaća škole da djecu ćudoredno i moralno odgoji - objašnjava kustosica.

Učitelji su svojim pozivom uglavnom bili okupirani u potpunosti. Oni su se rado zanimali pisanjem i čitanjem stručnih časopisa, kojih je prije 150 godina bilo gotovo jednako koliko i danas, a dječju su književnost najčešće pisali upravo učitelji. U muzeju je izloženo više muških i ženskih ručnih radova.

- Ženski su ručni radovi uglavnom pripremali djevojke za njihovu buduću ulogu kućanice, majke, domaćice, nekoga tko je zadužen za dom, za privatnu sferu. Muškarci su bili zaduženi za javnu sferu, pribavljanje sredstava za život, a žene su trebale dom učiniti ugodnijim i lijepim mjestom uz pomoć ručnog rada - govori kustosica.

Žene su se morale mnogo boriti da bi došle u položaj koji imaju danas. Tijekom školovanja bolje su prolazile jedino kod šibanja, odnosno nisu bile šibane zbog sramote.

- Na katedri je uvijek bila šiba. Prema drugom školskom zakonu bilo je dopušteno, ako učitelj nikako drukčije ne može disciplinirati učenike, uporabiti i to sredstvo. To je jedino u čemu su djevojčice malo bolje prošle. Gimnazije, kao elitne škole, u 19. stoljeću bile su muške škole. Kad se reklo “gimnazija”, znalo se da je muška škola i znalo se da je klasična. To je škola koja je pripremala za sveučilište - govori Batinić.

Najviši stupanj obrazovanja za žene bio je učiteljska škola, a kad je otvorena gimnazija za žene, nije se smjela zvati tako nego je nosila naziv licej.

Sramotna i počasna knjiga

U skladu s Disciplinarnim propisom u Crnu, tj. sramotnu knjigu, bilježili su imena onih učenika koji su se ogriješili o propis, čak i izvan škole. U Crvenoj ili počasnoj knjizi bili su uzorni učenici.