Poziv Vilija Beroša građanima da prijavljuju susjede zbog ilegalnih okupljanja zvuči bezobrazno kad dolazi od člana stranke koja živi od omerte. Šuti o korupciji i kriminalu, ratnim zločinima, obiteljskom nasilju...
Predsjednik Republike posegnuo je za najtežim kvalifikacijama. Nazvao je Žarka Puhovskog "drukerom" i "ništarijom" zbog toga što je svjedočio na suđenju hrvatskim "proljećarima" 1972. godine i zato što je samoinicijativno otišao u Haag gdje se "udružio s tužiteljstvom kako bi Hrvatskoj natovarili najveću moguću bijedu".
Poruka Zorana Milanovića bila je jasna: "Ostaješ kući, praviš se lud, ne sudjeluješ, ne kolaboriraš". Jer, suradnja s tužiteljima i vlastima je "kolaboracija".
Pa makar se radilo o ratnim zločinima i makar bi tvoje svjedočenje, kako je izjavio odvjetnik Žarka Puhovskog, okrivljenike oslobodilo krivnje. Ali bolje je "praviti se lud". Biti "domobran".
Može li se danas ta poruka primijeniti na poziv ministra Vilija Beroša da "svi koji žele dobro hrvatskim građanima prijave okupljanja", a sve u cilju "spriječavanja širenja koronavirusa"?
Treba li biti "druker" ili se naprosti treba "praviti lud" i "ne kolaborirati" s policijom?
Drukeri u susjedstvu
Jer, ako se svjedoke i suradnike tužiteljstva naziva "drukerima i ništarijama", kako bi se nazivalo one koji bi surađivali s policijom i cinkali susjede koji imaju zabavu?
Još zanimljivije, poziv na prijavljivanje kućnih zabava šalje član stranke čiji su istaknuti dužnosnici, članovi, ministri šutjeli - i još uvijek šute - na korupciju, kriminal, krađu, prevaru, nepotizam, na pljačkanje državne imovine, na varanje institucija i građana.
Ministri su šutjeli na intervencije, na pritiske, na nuđenje mita. Nisu htjeli biti drukeri. Još manje ništarije. Premda su morali znati da bi svojim prijavama činili uslugu hrvatskim građanima i "spriječavali širenje korupcije i kriminala".
Šutnja je zlato
U HDZ-ovoj kulturi omerte šutnja je oduvijek bila zlato. Šutnja na suđenju, šutnja kad nosiš torbu punu ukradenih milijuna, šutnja pred istražiteljima, šutnja kod skrivanja bjegunaca od policije i suda, šutnja o tome gdje su se i uz čiju pomoć skrivali ti bjegunci...
Najveća zvijezda hrvatskog nogometa, Luka Modrić, poštivao je pravila omerte kad je došao na suđenje Zdravku Mamiću. Njegov kolega Dejan Lovren također.
Šute i suradnici Milana Bandića koji već desetljećima upravo na bazi zakona šutnje pretvara Zagreb u leglo kriminala i korupcije.
Šuti se i na obiteljsko nasilje. Jedan saborski zastupnik požalio se ovih dana zbog vlastite traume dok je bio prisiljen slušati obiteljsko nasilje u domu svojih susjeda. Nije zvao policiju. Nije htio biti druker.
Drukerica iz banke
I nije li Ankica Lepej, bankovna službenica koja je u interesu javnosti otkrila tajni bankovni račun Franje Tuđmana, ostala bez posla, žigosana i obilježena kao "drukerica"? Dok su Tuđmanu digli spomenik.
A napada se i izlaže kritici medicinsko osoblje koje upozorava na katastrofalno stanje u Covid bolnicama.
No zato sada HDZ-ov ministar računa na to da obični građani prijavljuju susjede zbog korona zabava.
Ministri u klubu
Ipak, je li Berošev kolega Tomislav Ćorić prijavio ilegalno okupljanje u Klubu Dragana Kovačevića u Slovenskoj, tijekom prvog "lockdowna"? Znamo da to Milanović ne bi učinio, jer nije on "druker i ništarija", ali HDZ-ov ministar bi to trebao učiniti. Ako "želi dobro hrvatskim građanima".
Vili Beroš, dakle, očekuje od građana suradnju i solidarnost, svaljujući na njihovu grbaču odgovornost u borbi protiv korone. Oni su ti koji moraju voditi računa o javnom dobru. Ministri, predsjednik države i ostali velikani mogu se slobodno okupljati u privatnom klubu tijekom karantene. Da počiste ostatke.
"Pravi se lud"
Beroš može na naslovnicama davati rukoljube pjevačkim divama koje su bile u kontaktu sa zaraženim osobama, premijer ih može tapšati po ramenima, državni vrh može pozirati u vukovarskim kolonama.
Berošev apel imao bi smisla u nekoj drugoj državi, gdje se s predsjedničke razine ne govori o "drukerima, cinkerima i ništarijama", gdje ne dominira omerta, gdje se ne ubijaju svjedoci ratnih zločina, gdje se varanje i laganje ne smatraju vrlinom.
Ali ako vladajući ne cinkaju svoje stranačke prijatelje, zašto bi građani cinkali svoje susjede?
Lakše je "ostati kući, praviti se lud, ne sudjelovati, ne kolaborirati". Naročito s vlastima koje nas uče drugačije i ponašaju se drugačije. Jer prije svega žele dobro sebi, a ne građanima.
