'Duboko me potresa činjenica da tijekom svih godina mojeg života nije skinut veo tajne i nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni naši ljudi na tom putu i zakopani, poručio je kardinal
MISA I U SISKU
Kardinal Puljić: Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo isto poštovanje
- Humana kultura, bila kršćanska ili poganska, oduvijek je gajila posebno poštovanje prema pokojnicima i njihovim grobovima. Nažalost, tamo gdje je zavladala mržnja, izgubio se taj osjećaj poštovanja. Mi ne možemo zaboraviti svoje pokojne, bilo da su prirodnom smrću umrli, a pogotovo ako ih je mržnja ubila. Posebno ne možemo zaboraviti one koji su završili svoj zemaljski život u tako teškim prilikama, bili mučeni, i kojima je na nečovječan način oduzet život. Tko izgubi poštivanje prema takvim žrtvama, pitamo se koje i kakve vrijednosti u sebi nosi? Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni gaziti po tuđim svetinjama!, riječi su vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića u sarajevskoj katedrali na 75. obljetnicu stradanja na Blajburškom polju za sve bleiburške žrtve.
- Duboko me potresa činjenica da tijekom svih godina mojega dosadašnjega života – a rođen sam u godini ove tragedije našega naroda – nije skinut veo tajne i nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni naši ljudi na tom putu i zakopani, bolje reći zatrpani, a negdje i zabetonirani. Kada sam se rodio tada se ta nemila sudbina izljeva mržnje pod krinkom pobjede događala bez suda i samovoljom onih koji su kipjeli od mržnje. Rastao sam u ozračju kada se o tome samo šaptalo, ali se nije smjelo naglas govoriti, niti bilo što zapisati. Tek bi se tu i tamo u svibnju i lipnju pojavile svijeće na njivama gdje se nalaze grobnice – ta stratišta gdje su se zločini događali. Sada su pomrli skoro svi oni koji to pamte, te nema više ni svijeća na njivama i šumama na spomen žrtvama mržnje, kazao je Puljić na misi pred dvadesetak ljudi, dok su ulicama Sarajeva bili prosvjedi, naglasio je kako se ''danas spominjemo svih koji stradaše u logorima, planinama, dolinama i poljima od Bleiburškog polja preko Dravograda i Maribora, Ogulina i Gospića, Jazovke i maceljskih šuma, Jasenovca i Gline, Kozare i Podgradaca, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice i Sarajeva, Foče i Zenice, Širokog Brijega i Mostara''.
- U svoju molitvu uključujemo i sve stradalnike iz drugih gradova i sela bilo da znamo ili ne znamo gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci, kazao je kardinal upitavši se ''kada će se dići šutnja s tih grobova'', što ''velikim dijelom ovisi i o današnjim nositeljima vlasti!''
Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić kazao je kako treba stvarati ''klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanja povjerenja. Ali te važne životne postavke izgradnje mira počivaju na temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja, bez nutarnje katarze, koja se oslanja na riječi iz Evanđelja: «Istina će vas osloboditi».
- Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina. To jednako vrijedi i za pojedinca i za zajednicu. Zločinom se zločin ne liječi! U tom smislu, kad je sv. Ivan Pavao II. 1997. godine bio ovdje u Sarajevu izgovorio je ove riječi: "Oproštenje je, u svojemu najistinskijemu i najuzviše-nijemu obliku, čin čiste ljubavi", kao što je to bilo i pomirenje koje je Bog ponudio čovjeku po križu i smrti svojega utjelovljenog Sina, jedinoga Pravednika. Sigurno, "praštanje je daleko od toga da isključuje istinu; ono je traži", jer "bitna pretpostavka praštanja i pomirenja jest pravda". Trajna je pak istina da "tražiti oproštenje i oprostiti jest put posve dostojan čovjeka", kazao je kardinal prenoseći riječi danas svetog Ivana Pavla II.
- Sada se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije huškačka mašinerija, kakva je bila pred Domovinski rat iz ’90-tih godina, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva koje treba gajiti ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava. Danas, obilježavajući 75. obljetnicu bleiburških žrtava, koje su bile žrtve mržnje i nasilja, želimo dići dostojanstveno glas poruke da se zaustavi manipuliranje žrtvama, kazao je kardinal Puljić i pojasnio kako se povijest ''ne gradi politizacijom i manipulacijom, nego na temelju činjenica uvažavajući uzroke i posljedice''.
Svoju propovijed kardinal je zaključio riječima pape Franje kako "Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe".
Vrhbosanski nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić na kraju misnog slavlja uputio je riječi zahvale podsjetivši kako su biskupi Biskupske konferencije BiH povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, pod predsjedanjem kardinala Vinka Puljića, 3. svibnja 1995. uputili Pismo crkvenoj i društvenoj javnosti.
- I danas, četvrt stoljeća kasnije, na kraju ove Svete Mise, čini se prikladnim i aktualnim podsjetiti na neke misli iz toga Pisma o molitvi za sve žrtve ratova i poraća, koje imaju trajnu poruku i vrijednost: ''Ne molimo – pišu biskupi – samo za Hrvate katolike – biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora… Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena nevinu čovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Zato spominjanje tih žrtava ne smije biti izazivanje novih rana'', kazao je mons. Vukšić.
Misa zadušnica za žrtve Bleiburga i Križnog puta
Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu, 16. svibnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za sve žrtve Bleiburga i Križnog puta, a povodom 75. obljetnice ove najveće tragedije hrvatskog naroda. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, kancelar Janko Lulić, dekan Sisačko-katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić i preč. Milan Begić, a služili su đakon Milan Danijel Jurić i Tomislav Vojvodić. Uz brojne vjernike slavlju su nazočili i predstavnici Sisačko-moslavačke županije te članovi Udruge Hrvatski domobran i drugih braniteljski udruga s područja Grada Siska.
U homiliji biskup je podsjetio kako se danas obilježava 75 godina od najveće tragedije hrvatskoga naroda – stradanje Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu. „Dana 15.svibnja 1945. na bleiburškom se polju saveznicima predala hrvatska vojska koju su slijedili brojni civili, žene i djeca u strahu pred partizanima koji su tjedan dana prije ušli i u napušteni Zagreb gdje su pobili tisuće Zagrepčana. Britanci su zapisali da je na tom polju bilo pola milijuna ljudi, a stručne analize govore da je vojnika bilo oko 200 tisuća, dakle većina su bila civili. No, kada su se vojnici predali, oni su bili razoružani i trebali su uživati zaštitu po Ženevskim konvencijama koje su zabranjivale ubijanje bez suda, te predaju onoj vojsci koja ih je progonila. To Englezi nisu poštovali nego su na prijevaru Hrvate predali u ruke partizana koji su ih nemilice ubijali goneći ih od Austrije preko Slovenije ne samo do Hrvatske nego i dalje sve do Makedonije. Ubijanje je bilo bez ikakvog razloga, samo iz mržnje i želje za osvetom. I najviše se iživljavala srpska vojska nad Hrvatima, toliko da je sam visoki partijski funcionar zapisao da im se to moralo dopustiti 'da se ižive'.
Biskup se istaknuo i sjećanje svog oca Ivana koji je bio dječak od 12 godina kada su kroz njegovu župu prolazile kolone tih zarobljenih ljudi koje su gonili pobjednici. „Nekoliko je dana išao sa svojom susjedom gledati ne bi li prepoznali njezina sina, a onda je došla vijest da plivaju po Dravi. Išao je vidjeti i stvarno, kako je svjedočio, rijekom Dravom plivalo je puno leševa. Zapamtio je jednu sliku, koja se urezala i meni u sjećanje po njegovom kazivanju: mrtva žena koja je držala mrtvo dijete u naručju bila je zapletena u granje uz obalu rijeke. Tata se tad zapitao: pa što je kriva bila ta žena s djetetom? Ali tako su postupali 'revolucionarni osloboditelji'! Mučili su i ubijali svakoga koji je bio ne samo pripadnik hrvatskih vojnih postrojbi nego i svakoga koji je bio povezan s njima ili je bio barem sumnjiv te čak bio i potencijalni neprijatelj jer nije dijelio njihovu partijsku ideologiju. Križni put hrvatskog naroda, koji je započeo na Bleiburgu, odnio je stotine tisuća života i to na najbrutalniji i najbestijalniji način. Tomu su svjedoci: Huda jama, Tezno kod Maribora, Maceljska šuma, Jazovka na Žumberku, Brezovica kod našeg Siska, Čemernica i tolike jame – masovna stratišta u kojima još i danas bez iskazanog poštovanja i dostojanstva počivaju kosti pobijenih ljudi“, rekao je biskup te dodao kako se na žalost još i danas dovodi u pitanje poštovanje žrtava Bleiburga. „Čak bi i mise za poginule zabranjivali hrvatskom kardinalu Vinku Puljiću u Sarajevu! A drugi govore da je to nostalgija Crkve katoličke za endehazijom. Rekao bih da prvo proizlazi iz neznanja, a drugo iz zlonamjernosti“.
U nastavku ustvrdio je kako je na žalost istina o bleiburškim žrtvama bila je 45 godina zabranjivana i škole i mediji, tzv. znanost i publicistika nisu o tome govorili istinu, nego su svoju lažnu povijest unosili u misli i srca ljudi iz naraštaja u naraštaj te tako mnogi niti nisu upoznali što se stvarno dogodilo. „Ne znaju da su slavni osloboditelji od fašizma zapravo bili najgori ubojice Hrvata u povijesti. Sama činjenica da se u popisu stanovništva prije i poslije rata (1931. i 1948.) samo hrvatski narod smanjio, dok se srpski narod povećao (S. Šterc), govori sama za sebe. Sve laži o genocidnosti Hrvata u Drugom svjetskom ratu samim tim padaju u vodu. A kako je govorio bl. Alojzije Stepinac, komunizam se rodio u laži, od laži živio i u laži umro, što znači da mu se ništa ne može vjerovati. Pa ni toj historiografiji jer je ona bila dirigirana politički. Tako su i mnogi, još i danas postojeći i u medijima veoma isticani povjesničari, zapravo agitatori te lažne povijesti i ne razumiju da pristrani izvori ne mogu biti vjerodostojni. Tek su poslije stvaranja samostalne Republike Hrvatske i nakon Domovinskog rata došle mnoge istine na vidjelo, no ne želi ih se uvažiti niti se u glavnim medijskih i političkim strukturama u RH prema njima postupa“, poručio je biskup dodavši kako danas na sreću ima već mnogo objavljenih znanstvenih radova koji otkrivaju istinu.
Biskup je ponovio kako i je Bleiburg simbol najvećeg stradanja Hrvata u povijesti jer je bio početak egzekucija i smaknuća ne tisuća niti desetke tisuća nego stotine tisuća Hrvata. „Nema mjesta u RH i u BIH u kojem nema i danas onih koji oplakuju svoje najmilije a ubili su ih partizani na tom teškom putu kojim su išli poput Krista, noseći križ svoje pogažene sudbine. Mi ne optužujemo nikoga, mi samo navodimo istinu, a oni koji vole drugove i komunističku revoluciju koja je odnijela desetinu našega naroda te zavila u crno polovinu našega naroda to također znaju, ali ne žele priznati jer bi time morali zanijekati 'slavnu komunističku revoluciju', a njihovi očevi, djedovi i oni sami još i danas uživaju benefite ovih ubojstava i zato ne žele priznati ono što se stvarno dogodilo. Ipak time što se izruguju tragediji vlastitoga naroda pokazuju svoju zlonamjernost jer u bahatosti se nikad ne pokazuje istina, nego samo u poniznosti. One koji plaču za svojim pobijenima nazivati fašistima i željnima rehabilitirati propali režim doista mogu samo bolesni umovi. Konačno bi takvi mogli već jednom zašutjeti jer ne samo što time pokazuju strašnu ljudsku bešćutnost, nego i jer time unositi nemir u ljudske duše. Zar je tako teško osuditi svaki zločin, pa bilo tko ga učinio? I kad smo već osudili sve zločine na drugoj strani, zašto opravdavati samo zločine partizana, a koji su većinom počinjeni u mržnji? Nekima je očito jako teško izgovoriti riječ: komunistički zločini“.
Na kraju poručio je kako žrtve Bleiburga i Križnog puta viču za pravdom, ali one pozivaju još više za ljudskom sućuti i preklinju nas, svoje potomke, da ih ne zaboravimo. „Toliki pobijeni svećenici, redovnici, redovnice, muževi i žene, djeca i starci, vojnici i civili, tjerani su kao životinje i ubijani bez suda i bez mogućnosti za pravdom. Većina od njih nisu bili ništa krivi, samo su se našli na krivoj strani. A neprijatelj je bio nemilosrdan i osvećivao se samo zato što su bili Hrvati i nisu bili partizani. Zamislite, kad bi se bili hrvatski branitelji nakon Oluje, tako osvećivali pa se iživljavali na onoj koloni razoružanih srpskih vojnika i civila na traktorima! Bogu hvala hrvatski vojnici nisu bili takvi, ja sam tomu svjedok. Za one pak koji su slijepi moramo se moliti da progledaju! A nebrojenim žrtvama Bleiburga i Križnog puta molimo vječni mir i pokoj u Bogu! I njihovim obiteljima utjehu u snazi vjere da će ih jednom susresti i zagrliti u vječnosti. Molimo da ih raznorazni politički neznalice i zlonamjernici već jednom ostave da počivaju u miru. I za nemilosrdne egzekutore molimo se, kao i za njihove fizičke i mentalne potomke da se okrenu istini, pokaju se i zadobiju Božje milosrđe“, zaključio je biskup.
Nakon mise, članovi Udruge Hrvatski domobran zapalili su svijeće i pomolili se ispred „bijelog križa istine“ u šumi Brezovici gdje se na kilometar i pol dugom stratištu nalaze tijela nekoliko tisuća razvojačenih vojnika i civila koje su pripadnici partizanskih jedinica te agenti OZNE i UDBE pod okriljem noći i bez sudskih dokaza krivnje mučki ubili krajem Drugog svjetskog rata.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
