Tri napeta mjeseca: Slovensko iskustvo s tijesnim rezultatom

Formiranje vlade nakon izbora koji završe relativno tijesnim rezultatom u svakoj su državi problem, pa je tako bilo i u Sloveniji 1996. godine, kad je parlament od 90 članova bio podijeljen po pola - 45 mandata pripalo je dotadašnjoj konzervativnoj oporbi, a isto toliko liberalnoj ljevici koju je vodio Janez Drnovšek, s time da su ljevici tradicionalno pripisivali i dva mandata koje na posebnim izborima biraju Talijani i Mađari, slovenskim ustavom jedine priznate autohtone manjine.

Kriza nastala takvim pat-položajem riješena je tek nakon tri mjeseca, a rasplet je omogućio Ciril Pucko, zastupnik Pučke stranke koji je iz konzervativnog tabora prešao u liberalni, pa se uključio u Drnovšekovu stranku. To je kod mnogih izazvalo zgražanje i osude, pa i u Puckovoj izbornoj bazi koja ga je birala kao konzervativca, a ne liberala.

Ocjenjivalo se da je počinio političku izdaju i nezakonitu promjenu legitimnog izbornog rezultata, navodno je dobivao i prijetnje, a Drnovšek je njegovu odluku nazvao hrabrim i pragmatičnim potezom koji je zemlji omogućio stabilnost.

Za razliku od hrvatske situacije, u Sloveniji se nakon izbora politički proces odvija u dvije faze, što mandataru omogućuje komotniju situaciju i više manevra za pregovore sa strankama.

Mandatara nakon formalnih konzultacija sa strankama parlamentu predlaže predsjednik države. Zastupnici ga nakon konstituiranja novog parlamenta biraju na tajnom glasovanju natpolovičnom većinom svih glasova, a kamo će stvar krenuti obično je jasno već prije toga, kad se bira novi predsjednik parlamenta, jer to pokazuje kako su raspoređeni glasovi nove parlamentarne većine.

Predsjednik države u Sloveniji mandat za sastav nove vlade uvijek daje predsjedniku stranke koja je dobila relativno najviše glasova i relativno najviše parlamentarnih mandata, što se dogodilo i 2004. godine, kad je mandat za sastav nove vlade Drnovšek, koji je tada bio predsjednik Republike, dao Janezu Janši, dotadašnjem političkom suparniku s desnice.

Ako prvi mandatar, kojega je potvrdio parlament ne uspije osigurati većinu za svoju vladu, tu mogućnost dobiva kandidat druge najuspješnije stranke na izborima. To se u Sloveniji do sada dogodilo samo jednom - nakon izbora 2011. godine, kada Zoran Janković nije uspio formirati vladu, pa je to uspjelo u drugom pokušaju Janezu Janši koji je tadašnjem predsjedniku Danilu Turku donio potrebnih 46 zastupničkih potpisa i tako ga uvjerio da mu dade mandat.

Za Drnovšeka su analitičari govorili da je bio "premazan svim mastima", pa je zato i uspio formirati tri uspješne mješovite vlade, kojima je zemljom vladao punih deset godina. I pat-situaciju nakon parlamentarnih izbora 1996. godine, koja je prijetila političkom krizom i raspisivanjem novih izbora, Drnovšek je elegantno tješio, te na kraju uklopio u postizbornu koalicijsku vladu upravo Pučku stranku kojoj je prije toga "ukrao" jedan zastupnički glas.

Prije toga je u prvoj fazi nakon izbora obećao koaliciju Nacionalnoj stranci (SNS) Zmage Jelinčiča, kojem je u novoj vladi trebalo pripasti mjesto ministra unutarnjih poslova, ali se nakon dobivanja uloge mandatara okrenuo od Jelinčičeve stranke, koja ga je mogla politički kompromitirati, i sklopio savez i vladu s Pučkom strankom (SLS) braće Podobnik.

Za tu je vladu kasnije često znao reći da ga je "stajala živaca i vremena" jer je dogovaranje s njom išlo jako teško budući da je Marjana Podobnika, tadašnjeg  predsjednika stranke, bio prisiljen staviti za formalnog vicepremijera.

Podobnik je zbog populističke orijentacije  znao "iskakati" iz vladinih dogovora, pa se tako protivio sklapanju kompromisa o granici s Hrvatskom, dok je Drnovšek to smatrao krunom svoje vanjske politike.

Koalicija Drnovšeka i Podobnika raspala se 2000. godine, šest mjeseci prije redovnih izbora, jer se Podobnik vratio desnom centru i uskratio potporu vladi pri glasovanju o povjerenju. Vlada je tada pala te je formirana nova vlada koju je kratko vrijeme vodio Andrej Bajuk, financijski stručnjak iz Argentine, inače slovenskog podrijetla.