- Iz policije su nam govorili da im pojačanje stiže, da se ništa ne brinemo, da će biti sve dobro. Međutim, to pojačanje nikad nije došlo. Dio policajaca 12. rujna išao je preko mosta jer su odlučili predati se, i svi su završili na Manjači, dok su civili uglavnom ubijeni ili završili u logoru na Šamarici. Ekipa u kojoj su bili moj tata i brat odlučila je da se neće predati nego su se zaputili u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Formirala se kolona i krenuli su. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u blizini Groblja svete Ane u selu Rosulje, dočekali su ih rafalnim paljbama sa svih strana. Svjedoci su mi ispričali da je nešto lupilo u auto, da su tatu vidjeli da je pao na volan, a brata i ujaka nije bilo u autu jer su vjerojatno negdje ispali. Tek sljedećeg dana u jutarnjim satima čuli smo da je bio proboj, da je dio ljudi došao u Kutinu, u sisačku bolnicu, a da ih je dio krenuo prema Zagrebu - prisjeća se Danijela trenutka u kojem je počelo njezino grčevito traganje za bratom i ocem. Spremila se, kaže, i pohitala u zagrebački građevinski centar, gdje je bila smještena većina ljudi iz Hrvatske Kostajnice. Nadala se da će ih ugledati, no nije ih vidjela. Raspitivala se kod sudionika proboja što se dogodilo. Poneki su joj izbjegavali išta reći, dok su drugi ispričali što se dogodilo tijekom napada u proboju.

Preporučeni članci