Ukleta stancija 
umire sama: Predivna građevina je propala

Dok se s jedne strane svake godine na već dobro poznatom teniskom ATP turniru u Umagu prešetavaju poznata lica, a s druge strane cvate elitni turizam u hotelu i na golf terenima kompleksa Kempinski, baš negdje u sredini, veličanstveno i mirno, stoji dva stoljeća staro zdanje koje je živi svjedok neke drugačije prošlosti Savudrije.

Do ladanjske palače kojoj je ime Velika stancija, odnosno, Stancija Grande, vodi zemljani put, a oni koji ovdje možda slučajno zalutaju oduševit će se kad se na kraju puta otvori pogled na proplanak i zapuštenu ali i danas grandioznu stanciju.

Odmah na ulazu vidljiva je ploča na kojoj piše da je riječ o spomeniku kulture koji je pod zaštitom Ministarstva kulture, pa se nameće pitanje tko je i zašto dopustio da predivna građevina propadne. Dr. Petar Puhmajer iz Hrvatskog restauratorskog zavoda napravio je 2011. godine elaborat o Stanciji Grande. Palača je građena u više faza. Prvi dijelovi nastali su početkom 19. st. i tada se građevina zvala stancija Borozija, prema prezimenu prvih vlasnika, obitelji Borisi koja vuče korijene iz Crne Gore. U drugoj fazi postaje vlasništvo piranskog plemića Angela Fabrisa koji je tamo imao resurse za uzgoj dudovog svilca. Godine 1877. palaču kupuje tršćanski brodovlasnik i industrijalac Carlo Cesare koji je, piše dr. Puhmajer, znatno nadograđuje. I baš je Cesare u palaču neprestano ulagao, napravio raskošan ladanjski vrt, a unutrašnjost zdanja bila je čudesna – gotovo su svaku prostoriju krasile dekorativne slike na zidovima.

- Moj je djed za obitelj Cesare radio kao najamni radnik. Imali su goleme posjede, mnogo je ljudi živjelo od tog rada. Nakon drugog svjetskog rata jugoslavenska je vojska zaposjela palaču, a kad su sedamdesetih godina otišli od tamo, ona stoji prazna i propada – prisjeća se jedan od susjeda. Danas se u unutrašnjost stancije ne smije ući jer bi se stropovi i podovi u svakom trenutku mogli urušiti. Ono što se može poslikati s vrata izaziva još veću tugu jer su od monumentalnih zidnih slika ostali samo oronuli ostaci, a u jednako bijednom stanju je i sve ostalo. U uredu umaškog gradonačelnika kažu da je stancija uknjižena na tri katastarske čestice. Dvije su u suvlasništvu države i tvrtke Pelagius, dok je treća u vlasništvu Grada. U nekim dijelovima stanove imaju zaštićeni najmopromci, pa su se posljednjih 15 godina vodili brojni sudski sporovi oko utvrđivanja vlasništva...

Kroz godine se među ljudima prenosila priča da je Stancija Grande ukleta, no nitko zapravo ne zna zbog čega je dospjela u takav kontekst. Kaže se samo da svatko tko dođe u vezu s palačom ne prolazi dobro. Ta nejasna legenda bila je i jedno od polazišta za roman Damira Zlatara Freya “Stanzia Grande” u kojem se isprepliću povijesne činjenice s fikcijom, a kroz sve se provlači ljubavna priča mlade plemkinje Francesce Fabris, anđeosko i demonsko, fantazija i realnost.