S odlaskom Diega Armanda Maradone otišao je možda zadnji djelić nogometnog romantizma. Onog osjećaja zaljubljenosti, mitologiziranja, misterije i euforije.Kad se pamti potez, a ne statistika Messija i Ronalda.
Svatko pamti kad je prvi puta vidio Maradonin gol.
Nekome je to bio onaj famozni lob na Marakani protiv Crvene zvezde 1982., nekome slobodnjak u Napoliju, nekome ona ruka u Meksiku ili još bolje isti onaj slalom na istoj utakmici protiv Engleza...
Hoće li nove generacije isto tako pamtiti prvi gol Messija i Ronalda?
Kad bi barem.
Nije pretjerano ustvrditi kako je s odlaskom Diega Armanda Maradone otišao možda zadnji djelić nogometnog romantizma. Onog osjećaja zaljubljenosti, mitologiziranja, misterije i euforije. Kad se pamtio neki lob, slobodnjak, ruka ili slalom, pa čak i osebujno zagrijavanje koje je sinoć kopirao onaj lijevi bek Ajaxa, a ne impresivna statistika kojom nas zatrpavaju kad god se spomenu Messi ili Ronaldo.
Falični genij
Na dan Maradonine smrti tisuće ljudi izašle su na ulice Napulja i argentinskih gradova. Kažu da će na njegovu ispraćaju biti milijun ljudi. Narod plače, rida, vene, sjećajući se genijalca koji je bio faličan koliko je bio genijalan. Ili genijalan koliko je bio faličan.
Nimalo nije bio nalik na današnje zvijezde uklopljenima u youtube klipove, reklame, statistike, bezbrojne FIFA verzije, marketing i dresove, te naročito PR mašinerije. Oni su danas likovi iz reklama, a ne igrači iz snova.
Malo tko se iz nekadašnjih generacija mogao pohvaliti da je gledao Maradonu, možda tek iznimno na nekom Svjetskom prvenstvu. Nije bilo kablovske televizije, globalnog dosega nogometnih natjecanja, nije bilo internet streamova, video klipova.
I to je samo pridonosilo mitu.
Maradona je bio mit, veći nego što će Messi ili Ronaldo ikada biti.
Zaljubljeni u poster
Tko je imao Maradonin poster na zidu, bio je zaljubljen u njega više nego ijedan klinac koji danas gleda Messija i Ronalda svake nedjelje na plazma televizoru.
Pogledajte samo onaj zadnji film o Maradoni. Obuzimat će vas neka unutarnja toplina kao na prvom spoju.
S odlaskom Maradone umro je nogometni romantizam. Sad se sve svodi na brojke i statistike, tko je više zabio, nogom ili glavom, tko je osvojio više naslova, trofeja, Zlatnih lopti... Tko je više zaradio.
Današnji nogometaši trude se biti savršeni.
Maradona to nipošto nije bio, ali je to pokušavao biti u drugačijem smislu, u svom odnosu i ljubavi prema nogometu.
Lik iz legende
Bio je genijalac, možda zadnji ulični nogometaš u eri igrača iz laboratorija, raskošnih akademija, staklenih kugli u kojima se čuvaju mladi igrači, zaštićeni hordama trenera, menadžera, liječnika, PR-ovaca, community menadžera.
Maradona je imao karakter, kakav god on bio. Neobuzdan, ovisnički, brutalan, kriminalan, karakter s kakvim danas ne bi preživio ni pet minuta. Bio je prijatelj s mafijašima, ovisnik o kokainu. Pa čak i kao takav, davao je romantičarsku draž nogometu, otprilike kako danas to čini Zlatan Ibrahimović. Iako je fizički bio njegova sušta suprotnost.
I takvi karakteri kreiraju mit, euforiju, misterij.
Globalna legenda
Iz današnje perspektive to zvuči nevjerojatno, ali uspio je biti zvijezda u manjem i siromašnijem klubu, Napoliju, koji dotad nije ništa osvojio, od kojeg je stvorio prvaka i slomio monopol sjevernjačkih giganata. Messi uživa blagodati velebne Barcelone, Ronaldo je eksplodirao u gigantima kao što su Manchester United, Real Madrid i Juventus.
Oni su globalni brendovi. Maradona je bio globalna legenda.
Bio je bad boy, otprilike kao i George Best koji je umro na isti dan, petnaest godina ranije. Romantičari, nogometni pjesnici, legende, posteri na zidu, bogovi na naslovnicama.
Hoće li L'Equipe staviti na naslovnicu da je "Bog umro" i kad ode Messi?
Bog je samo jedan i umire samo jednom. Bio je veći bog sa svim svojim ljudskim manama nego ijedna zvijezda koja skriva svoje mane kako bi se izborila za božji status.
Maradona je umro, a s njim i jedna era koja se više nikada neće vratiti u sport kontaminiran novcem i biznisom, obilježen marketingom i ispunjen laboratorijskim zvijezdama koje se guraju u isti kalup.
Zato je Maradonina smrt tako tužna. Ne samo zbog njegove tragične sudbine lika koji se borio sa slavom, ovisnošću, kontroverzama, pritiskom, očekivanjima, skandalima. Već zbog činjenice da se takav lik više nikada neće vratiti.
