Upoznajte Clinta Eastwooda iz Istre: S kosirom tjerao pljačkaše u potrazi za skrivenim blagom

U Istri sam, već neko vrijeme. Radim na novom projektu 24sata, o kojem ćete više znati za nekoliko tjedana. Ali to zasad nije važno. Važan je ovaj gospodin. 

Strašno sliči na Clinta Eastwooda, i to Eastwooda u Gran Torinu. Ako slučajno niste gledali, to je onaj film u kojem Prljavi Harry glumi mrzovoljnog, blago rasističkog starca koji nakon početne rezerviranosti uzima u zaštitu svoje azijatske susjede. Dobar film. 

Gospodin se zove Anton Meden, ima 72 godine, veliki je lokalpatriot i živi u Kanfanaru, mjestašcu u srcu Istre. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se Dvigrad, legendarna ruševina oko koje se plete mit o navodnom skrivenom blagu gusarskog kapetana Morgana. 

E sad, prirodno je da takvo arheološko nalazište privlači turiste. Neki su željni povijesti, neki žele upiti srednjovjekovni štih kamenih gromada, a neki, zaneseni legendama, izigravaju Indianu Jonesa i pod okriljem mraka pokušavaju pronaći zakopano zlato. Ovo možda zvuči komično, ali zapravo se radi o priličnom problemu jer takvi amaterski rudari, u želji za avanturom i brzom zaradom, uništavaju stoljećima stare zidine. 

Nije poznato je li itko ikad išta tu pronašao. Ali zato je poznato kako se provela jedna grupa koja je u blizini Dvigrada pokušala rovariti pod budnim okom gospodina Eastwooda. Pardon, gospodina Antona.

Ima od toga petnaestak godina, možda i dvadeset, prisjeća se sijedi muškarac dok miješa cappuccino. Pripaljuje cigaretu, mršti se i nastavlja: 

- Jedan pastir s druge strane Drage, tamo iznad Parentina, vidio je njih dvojicu kako nešto rade. Zazviždao je, ovi su se posakrivali i znao je da su u prekršaju. Nazvao me i ispričao što je vidio - govori Anton i nehajno otresa pepeo.

Bila je noć. Zgrabio je kosir. Alat koji izgleda kao kombinacija srpa i mačete. Spustio se iz kuće.

- Istog trenutka sam sišao s kosirom dolje. Poznajem svaku stazu. Kad sam došao na vrh, nije bilo nikoga. Ostavili su sve. A služili su se teškim alatom, batovima i maljevima. Imali su i agregat za struju, za noćni rad. Vidio sam po računima da su čak i marendu kupovali u Kanfanaru. Kopali su oko devet kuća, oko temelja, tražili su zlatnog konja. Postoji priča o tom konju - pripovijeda Anton kroz stisnute usne.

Dok je s kosirom trčao prema nalazištu, očekivao je susret s najmanje dvoje pljačkaša, sigurno i više njih. Ipak, čini se da ga je arheološka banda primijetila i kukavički se dala u bijeg. Anton je nazvao policiju, uputio ih je kojom rutom su mogli pobjeći, ali uzalud. Isparili su, kao blago kapetana Morgana. Od cijelog razbojničkog pothvata, ostalo je par komada alata i jedan agregat. Anton ga je poklonio prijateljima speleolozima. 

- Bolje njima nego policiji - mrmlja na vrućini, hladan kao špricer.

Kad ne ganja pljačkaše, gospodin Meden slovi kao osnivač udruge Dvegrajaca. Dugo godina joj je bio predsjednik. Smiren čovjek, kakvi su valjda svi zaljubljenici u povijest.

- Ma inače sam strašno miroljubiv, ali tada se nisam ničega bojao. Nije mi to prvi put da tjeram divljake s Dvigrada - prisjeća se dok poseže za kutijom u džepu na prsima. Pali novu cigaretu. Priča o svojoj knjizi. 

Nisam ga dalje slušao. U glavi mi je bila ona scena iz Gran Torina u kojoj Eastwood upire pušku lokalnoj propalici u lice i sikće: Get off my lawn.