Uskrs će provesti same: 'Teško je, a za blagdane je još i teže'

Trebalo je nekoliko minuta da Terezija dođe do vrata. Otključala ih je, sasvim malo otvorila i bojažljivo provirila van.

- Tko je? - upitala je tihim glasom. Iako se dvoumila otvoriti vrata malo više jer je stalno na oprezu, nije mogla skriti iznenađenje posjetom koju do sada nije imala.

Terezija Viljevac (87) iz Antunovca nedaleko Osijeka već osam godina živi sama. Točno na Uskrs, 2013. godine, umro joj je suprug Mihovil i od tada samuje. I za Božić, i za Uskrs, i sve druge obiteljske blagdane ova je starica uglavnom sama. Djecu je zadnji puta vidjela prije dvije godine. Oni, naime, žive u Austriji. Tada je zadnji puta vidjela i unuku koja živi u Njemačkoj. Osim njih, nema više nikoga svoga. Braća i sestre su joj umrli.

- Teško je i inače biti sam, a kada dođu blagdani tijekom koji se okuplja obitelj, onda je još teže. Ma koliko godina čovjek ima, ne može se navići na samoću. Moji svi su u inozemstvu. Ne mogu doći zbog Covida, ali i jer imaju svoje životne poteškoće. Ja sam bila dobro dok me nisu noge izdale, dok sam mogla hodati, šetati, sretati ljude u selu. Sada to ne mogu pa mi nedostaju i ljudi i šetnje. Zna se dogoditi da prve susjede ne vidim po par mjeseci. Ljudi su se zbog korone zatvorili u kuće, ne druže se, rade, žive u četiri zida. Sve je to baš žalosno. Zbog svega nemam više nikakve volje za život - kaže Terezija sjedeći u svojoj malo kuhinji.

U DEKORACIJI PISANICA Koje je značenje boja za Uskrs? Bijela je nevinost, a roza radost

Pored nje na stolu upaljena svijeća u spomen suprugu. Upalila ju je tu jer mu ne može otići na grob. U maloj posudici pored nje krumpir salata i komad pohane ribe.

- To sam si naručila dostavu za ručak iz našeg lokalnog restorana. Poželjela sam ribu - dodaje sa tužnim smiješkom.

Doživotnu skrb o njoj preuzela je kći Vesna (62), ali ima i sina Berislava (60). Oni su zapravo djeca njenog preminulog supruga. Ona im je pomajka.

- Oboje su otišli živjeti u Austriju krajem 70-tih i od tada su tamo. Imaju svoje živote. Brinu o svojoj biološkoj majci koja je također nemoćna, ali je Vesna pristala brinuti i o meni. Ne dolazi često. Eto, bila je zadnji puta prije dvije godine. Došli su svi na tri dana. Tada sam ih zadnji puta vidjela. Sada kažu da ne mogu doći zbog korone jer su i oni zabrinuti za svoje zdravlje. Ali, zove me Vesna redovno, dva puta tjedno, da provjeri kako sam i da li mi što treba. Zahvalna sam zbog toga - kaže Terezija koja živi od svoje male mirovine i, osim pomoći u kući, puno toga drugog više niti ne treba. Imala je Terezija i svog rođenog sina no, on je nastradao 1993. godine kada je, radeći kao varilac na visini na jednom terenu, pao i preminuo. Tada je brigu o njoj preuzela pokćerka Vesna.

Lijepo bi, kaže Terezija, bilo imati i nekoga za svakodnevni razgovor. Umjesto toga joj neprestano radi televizor.

- Upisala sam se za starački dom još prije 6-7 godina, ali nikako da dođem na red. Imam par prijateljica u selu koje mi ponekad dođu, pomognu mi izvaditi kolica u koja sjednem pa mogu malo izaći u dvorište ili na ulicu. Ne volim nikoga opterećivati. Tri puta tjedno dođu mi žene koje je općina educirala za pomoć starima u kući. Moja mi uvijek spremi po kući sve što treba, uredi dvorište, ponekad skuha nešto i to mi puno znači. Ne mogu više stajati dovoljno dugo da si sama nešto skuham - kaže Terezija dodajući kako joj je najteže kada mora kod doktora na neki pregled ili u bolnicu. Mora naručiti taksi kako bi došla u Osijek, što joj nije problem, ali kada dođe do bolnice teško joj je samoj. Najviše ju muči, kaže, što se može dogoditi da joj noge otkažu pa da padne u kući, a tko zna kada bi to netko primijetio.

USKRŠNJA ČESTITKA Kardinal Bozanić: Molite, budite odgovorni u ovo doba nevolja

- Ah, stari ljudi nikome ne trebaju. Samo smo teret. Zato sam ja uvijek nastojala brinuti sama o sebi. Nema veze što su mi svi dani isti, i Uskrsi i Božići; nema tu razlike za mene, nema nikakve ni radosti. Čekaš, eto, da umreš - dodaje tužno gledajući praznim pogledom kroz prozor.

Na našem odlasku zahvalila se na posjeti. Bila je sretna što smo joj bar na kratko poremetili nezanimljivu svakodnevicu.

Sama na Uskrs će biti i Tereza 

"Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu, aleluja, aleluja", dopiralo je do nas dok smo se približavali maloj kamenoj kući na kraj sela u zaseoku Skako u imotskim Poljicima. Pomalo hrapav, ali milozvučan ženski glas iza zelenih zatvorenih vrata, tek na naše kucanje začas je utihnuo.

- Slobodno uđite - izustila je teta Tereza Skako koju smo zatekli kako sjedi na krevetu. I mnogi bi pomislili po pjevanju kako ovoj osamdesetdevetogodišnjakinji barem sad u poznim godinama ništa ne bi trebalo nedostajati.

Nažalost ona je tek jedna od mnogih u Hrvatskoj koja će ovaj Uskrs dočekati sama u neimaštini bez bogato spremljenog blagdanskog stola na kojem će se umjesto delicija naći tek komadić kruha umjesto slastica.

- Za uskršnji ručak ću malo mesa i tanjur tople juhe. Nisam se naučila na ljepše, za bolje ne znam, a vidi ima i onih koji neće ni to. Zato sam ja sretna jer uvijek može biti gore od gorega - govori Tera dok nam u nekoliko rečenica pokušava ispričati cijelu štoriju svog nimalo lagodnog života.

Tetu Terezu, od milja zvanu Tera, život nije od malih nogu pa sve do danas mazio. Sama bez igdje ikoga svoga, nikad se nije udavala, a u svoju knjigu života zapisuje još jedan Uskrsa u neimaštini tek sa pjesmom na usnama i krunicom u rukama.

- E dite moje šiba me život na najgori način. Dok sam bila mlađa po dnevnicama zarađivala, kopala, najteže poslove u polju radila da bi štogod zaradila. U školu sam išla samo godinu i pol dana jer je prišnije bilo raditi i kući donit koji dinar. Nije bilo vremena za naučiti lijepo pisati, ali zato dobro čitam i vid me dobro služi. Kad mi je bilo pedeset godina skoro sam vid izgubila. Otišla ja u varoš imotsku kod doktora i on mi rekao da moram nositi naočale, a ja jadna nemam ni za koricu kruha kamo li za kupiti naočale. I nisam ih nikad kupila. Vid mi se nakon nekog vremena popravio i sad ti vidim u iglicu konac uvući - govori Tera koja danas živi od socijalne pomoći.

- Dođe mi moj Darko, on ti je gori u Crvenom križu Imotski, dobar čovik. Uvik mi nešto donese i evo ti ga kad se najmanje nadaš - nastavlja. Mi pak nastavljamo razgovor pokušavajući Teru barem na trenutak odmaknuti od turobnih misli jer ipak je Uskrs.

SIMBOL USKRSA Misterij slike Posljednje večere: Preživjela je čudom, a kažu da skriva i datum 'Sudnjeg dana'

- Je samo kako kome i na koji način. A vidi danas ti je sve drugačije nego prije. Danas svatko želi da mu je što bolje na stolu, da je što više spize i raskoša. Kao da se takmiče tko će više i bolje taj dan pojesti. A nije ti to tako, jer Uskrs ti je u srcu. Meni Uskrs donosi mir, ja sam i u ovoj svojoj neimaštini sretna. Ne možeš sjediti na dvije stolice - nastavlja i već u sljedeem trenutku se vraća na vrijeme kad je bila mlađa.

- Puno sam fizičkih teških poslova radila. Do prije koju godinu sam kopala rame uz rame s muškarcima. I sad ja još uzmem motiku i u vrtu posadim svega šta mi treba. Ali znaš sve manje mogu onako kako sam nekad, a danas ovi mladi malo rade, nisu navikli. Sve bi na gotovo, a meni je i danas žao što ne mogu više radit. Rad čovjeka drži - nastavlja Tera.

U malom sobičku za oko nam zapinje uokvirena diploma sa potpisom nadbiskupa Marina Barišića.

- Ovo sam ti dobila za pedeset i pet godina pjevanja u crkvenom zboru naše župe svete Ane. E, bila sam ti ja prvi glas, takvog glasa nije bilo. Svake sam nedjelje i sveca u crkvu na svetu misu odlazila i pjevala. To se nije propuštalo, a za Uskrs posebno je svečano bilo. Ma to su ti bili dani kad je moje srce treperilo ko u mlade djevojke. Pjevati Gospin plač, pa sve one druge pjesme, a znam ih na desetke i danas otpjevati bilo je posebno uživanje - ponosno će Tera dok joj u oku zaiskri suza.

- Ma kako mi neće suza zaiskriti, ma da mi je opet pustit glasa, ma da se barem na trenutak mogu oni dani vratiti, ali ne mogu dite moje. Nižu se godine u kalendaru, jedna za drugom odlazi. Ipak ne da se živu čovjeku u grob, tako ni meni - zastane začas i onda već u sljedećem trenutku osmijeh na licu ove hrabre žene.

- Nema koristi plakati, nego Boga moliti i radovati se svakom novom danu. Neki gori, neki bolji, ali svi su sve više isti puni uspomena iz mladih dana, noći kad san neće na oči i iščekivanja. Teški mi dani bili u mladosti, ovi danas još teži - pomalo za sebe će Tera dok nas uz pjesmu ispraća.

- Dođite opet, lijepo je znati da ima još netko tko i na nas misli. I sretan vam Uskrs, dico moja - na odlasku će Tera koja se ni u jednom trenutku našeg razgovora nije potužila niti prstom u nekog uprla. Jer Uskrs je vrijeme opraštanja i nade. Nade u bolje sutra pa makar i sa koricom tvrdog kruha u ruci.