Veljko Marić: Najteže mi je padala odvojenost od obitelji

Prije uhićenja morao sam se sagnuti da zagrlim najstarijeg sina, koji sada ide u srednju školu. Danas se on mora sagnuti da bi zagrlio mene. Najmlađi je išao u malu školu, a danas je učenik šestog razreda. Isti je slučaj i sa srednjim sinom. Svakom roditelju teško pada kada ne može gledati djecu kako rastu – govori Veljko Marić, dok pali cigaretu za cigaretom. Pogled mu je prikovan na najmlađeg sina (12) koji se ne odvaja od oca kako bi nadoknadio silne godine koje su proveli jedan bez drugog. 

Zbog ratnog zločina  protiv srpskih civila u selu Rastovac kod Grubišnog Polja za koji tvrdi da nije počinio, Marić je u Srbiji osuđen na 12 godina zatvora. Prije šest godina u 08.30 sati kada je kamionom na povratku iz Azerbejdžana stigao na srbijansku granicu, uhićen je. Sve do lanjskog povratka u glinsku kaznionicu proveo je u zloglasnoj Sremskoj Mitrovici i Padinskoj skeli gdje mu je teško narušeno zdravlje. Osim problema sa kralježnicom i bubrezima, Marić ima i problema sa prostatom. Razbolio se, veli, zbog nehumanog tretmana koje je proveo u srbijanskim zatvorima. Zbog svih dijagnoza u ponedjeljak je iz Glinskog zatvora  pušten na tromjesečnu slobodu zbog liječenja. 

-Zatvor ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Odvojenost od obitelji mi je najteže padala, jer je obitelj svakom čovjeku na prvom mjestu – kazao nam je hrvatski branitelj Marić. Glinski je zatvor po Mariću, "pjesma“ u odnosu na ono što je prošao u srbijanskim kazamatima. Tamo se susreo i s najtežim kriminalcima osuđenima na 40 godina zatvora poput Srećka Kalinića i Milovanovića koji je osuđen za Pukanićevo ubojstvo. Da bi sve to izdržao, kaže, trebala mu je mentalna snaga. Crpio ju je iz ljubavi prema supruzi Marijani i trojci sinova. Noćima, priznaje, nije spavao, jer je stalno razmišljao o supruzi koja je ostala sama s troje malodobne djece. Bez posla i u podstanarskom stanu, a on godinama udaljen od njih.

Koliko god volio posjete supruge koja mu je redovito dolazila u zatvore po Srbiji, toliko mu je teško padao njezin dolazak jer je on bio povezan s novčanim izdatkom. Doslovce je obitelj trgala od vlastitih usta kako bi mogli svom suprugu i ocu odnijeti skroman paket u kojemu su se nalazile osnovne namirnice. Isto tako Marijana je skupo plaćala i troškove prijevoza, jer su neki na njihovoj muci vidjeli i prigodu za zaradu. Kao strastvenom pušaču, novac za cigarete bio je golemi trošak, a ujedno i financijsko opterećenje za cijelu obitelj. U srbijanskim mjenjačnicama za 200 eura dobilo se nešto više od 24.000 dinara. No, Veljku je na ruke dolazilo 19-600 dinara, jer su dio zadržali oni koji su mu nosili novac, budući da supruga nije mogla često dolaziti u posjetu upravo zbog neimaštine. 

-Kad su dolazili blagdani ili rođendani djece i Marijane, tada mi je razdvojenost od njih najteže padala. Upravo u tim danima nisam mogao noćim spavati. – govori smirenim glasom Veljko.

Nakon puštanja na slobodu zbog liječenja, prvi put su mu potekle suze. Emocije su se miješale. Vjeruje da su to suze radosnice, jer je mogao slobodno zagrliti sinove, koji su od zadnjeg zagrljaja prije šest godina u međuvremenu stasali u mladiće. No, promijenile su se i mnoge stvari u tom periodu. Nedovršenu kuću u Lončanici kraj Grubišnog Polja, supruga Marijana je uz pomoć dobrih ljudi pretvorila u prekrasan obiteljski dom u kojemu uživa njezina obitelj. Veljko je kazao kako se može samo diviti i teško da postoje riječi kojima bi izrazio svu zahvalu obitelji, a prvenstveno supruzi, jer bez nje ničega ne bi bilo. Ovako je nakon pola uzničkog puta ušao u novu kuću iz koje puca pogled na zavičaj koji mu daje poseban osjećaj smirenosti, jer se nalazi u krugu najdražih.

Na rastanku nam je rekao kao za njegovo premještanje iz zatvora u Srbiji u Glinu, može prije svih zahvaliti Marijani Petir, jer bez zalaganja ove Europarlamentarke, on bi još uvijek sjedio u zatvoru u Padinskoj Skeli ili Mitrovici, ako ga narušeno zdravlje u međuvremenu ne bi dotuklo.