Vidio je snimku kako tenk gazi fiću i došao braniti Hrvatsku...

Thomas "Irac" Crowley borio se na novljanskom, jasenovačkom, livanjskom, mostarskom ratištu, Popovu polju, Maslenici, kod Biograda, drniškom, Svilaji, Donjem Selu i južnom ratištu. Sa svojih 60 suboraca iz HOS-a sudjelovao je u legendarnoj obrani Škabrnje. 
U Hrvatsku je odlučio doći kad je na televiziji vidio snimku kako tenk JNA u Osijeku gazi crvenog fiću. Spakirao je samo najnužnije i krenuo u zemlju u kojoj je te 1991. započelo krvoproliće. Najprije je došao u Zagreb i priključio se HOS-u a nakon toga je prošao sva bojišta.

Posebno je ostalo u sjećanju njegovo zarobljavanje srpskog tenka T-55 na livanjskoj bojišnici.
- Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj - napisao je 1991. u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu dragovoljac Thomas Crowley, rođen u Manchesteru 1949. godine.  Živio je u Južnoj Africi gdje su iz Irske doselili njegovi roditelji. Imao je tri sina.

Prekaljeni ratnik

Irac je bio  skroman čovjek, nesklon samohvali i nikad nije podcjenjivao neprijatelja. Njegovi suborci su ga obožavali. On ih je, istaknuli su više puta, naučio umijeću ratovanja jer je prošao ratišta diljem svijeta a bio je i u Vijetnamu.

Hrvatsku je jako zavolio i smatrao se Hrvatom.

GODIŠNJICA OSLOBOĐENJA LIPIKA 'Lipički Gadafi bio je naš heroj, četnici su ga se posebno bojali'

Čim bi granata pala odmah je znao procijeniti je li je ispalio profesionalac a slično je bilo i sa snajperima. Po njihovim hicima ocijenio bi puca li amater, profesionalni vojnik ruske, niške ili legionarske "škole". Tako je Irac već za života postao legenda.

Tri puta je bio ranjen. Kao jedan od najsposobnijih instruktora vodio je obuku i kampove 114. brigade kroz koje je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade. Tu je ratnike obučio taktici i mnogim vojnim vještinama.

Irski dragovoljac bio je, uvijek su isticali  njegovi suborci bio moralna vertikala u paklu rata. Palež i pljačka ispred njega se nisu smjeli spomenuti, a zarobljene vojnike tretirao je časno. 

IZ ENGLESKE U VINKOVCE 'Vidio sam rat u Hrvatskoj na TV-u i došao braniti tu zemlju'

'Volio je znati sve o svakom borcu'

Umirovljeni poručnik HV-a i dragovoljac HOS-a Mijo Matešić bio je s Ircem izrazito blizak. Prije tri godine u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju prisjetio se svog prijatelja Irca

- Irac je istinski volio Hrvatsku. Trudio se učiti jezik, bio je istinski prijatelj koji je volio znati sve o svakom borcu. Ako je poginuo ijedan naš branitelj, smatrao je da akcija nije uspješno izvedena. A kada bi netko pio alkohol, slijedile su oštre kazne od Irca - kazao je Matešić.

- Nakon akcije "Maslenica", nas stotinjak boraca HOS-a smo 43 dana bez smjene branili Škabrnju, koja je s tri strane bila okružena neprijateljem. Dnevno je na mjesto padalo 150 granata, a Irac je bio zapovjednik obrane Škabrnje. Stalno je naručivao dvostruko više porcija nego što je bilo boraca u Škabrnji, a kada smo ga pitali zašto to radi, rekao nam je: "Netko špijava neprijatelju pa je bolje da misle da nas ima dvostruko više." Kad smo se morali povući, i Škabrnja je za dva dana pala i nije vraćena sve do "Oluje". 
A što reći na to da je moj prijatelj Thomas u akciji "Zima 94." prvi ušao u mjesto Čaprazlije, gdje smo oslobodili cijelu liniju prema Crnom Lugu, što je bilo strateški važno za kasniji napad na Knin – prisjetio  se Mijo Matešić.

Nakon eksplozije mine samo izustio "fucking mine"

Iako je bio je stručnjak za minska polja sudbina je htjela da u jednom izgubi život. Apsurdno je da je poginuo na južnom bojištu baš od svoje mine i to prolazeći kroz minsko polje koje je on postavio par godina ranije. Vraćajući se iz izviđanja u trenutku kad je već bio uvjeren da je izašao iz minskog polja naletio je na poteznu minu postavljenu na samom izlazu iz minskog polja.

Roland Bišćan svjedočio je Crowleyjevoj pogibiji.

- Nekoliko dana prije smrti Irac je u Dubrovniku sve častio. Naručivao nam je pića, vodio nas na večere, kupovao nam šteke najboljih cigareta. Kao da je nešto predosjećao. Znali smo ga zezati da stalno od nas žica cigarete, a da je odjednom promijenio smjer i odlučio častiti sve živo.
Nakon Dubrovnika otišli smo na Južno bojište, gdje smo čistili put od mina postavljenih 1992. godine jer se spremala akcija naše vojske prema Trebinju. Taj dan smo očistili sve mine, barem smo mi tako mislili. Čak smo malo i predahnuli na putu prema bazi i, dok smo se vraćali, Thomas je nogom povukao konopac koji je iz pješačke potezne mine bio zavezan za drvo.
Kako je uvijek išao prvi, u trenutku pogibije bio je metar i pol od eksplozije, a ja i kolega Renato Hittel desetak metara iza njega. Zemljište je bilo pokriveno šušnjem i travom i ništa se nije vidjelo. Tom je nakon eksplozije samo izustio "fucking mine" i nakon nepune minute izdahnuo je od teških rana koje je zadobio po nogama - ispričao je Bišćan, također za Slobodnu Dalmaciju prije tri godine.

Irac je sahranjen u Splitu. Na posljednje počivalište ispratilo ga je nekoliko tisuća ljudi, a svake godine na obljetnicu njegove smrti njegovi suborci i mnogi branitelji prisjećaju se nezaboravnog Irca. Polažu vijence i pale svijeće na njegovom grobu na splitskom groblju Lovrinac te organiziraju misu zadušnicu.

U prosincu 2012. za svoje junaštvo posthumno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana a njegovo odličje je predano Udruzi veterana 114. brigade HV-a.