Više se ne boji: Mješanka Lola izliječila Erika (13) od strahova

Ta moja Lola me budi kad ja hoću spavati. I hoće ić' sa mnom u školu, a ne kuži da ne može, da ja imam obaveza, ozbiljno nam govori Erik Pavić (13) iz Ciglenice Zagorske dok istodobno iz naručja ne ispušta svoju prijateljicu Lolu (11). 

Lola se ne odvaja od Erika, a i mi smo mu se smjeli približiti i zagrliti tek nakon što nam je to ona dozvolila. Lola je preslatka mješanka pekinezera koja već punih 11 godina pazi na Erika. Erik je dijete s posebnim potrebama. Osim što je slijep, ima još 10 dijagnoza, a dosad je imao već devet operacija.

- Rodio se, barem su nam tako rekli, kao zdrava beba. Prva dva mjeseca bilo je sve u redu, no tad smo primijetili da nešto nije u redu, da ne gleda u nas. Liječnici su utvrdili da je slijep, a neurokirurg nam je rekao da je to posljedica udarca u glavu pri porodu. Nikad nismo doznali kako i gdje se udario - priča nam majka Ana (33).

Magnetska rezonanca pokazala je cistu na malom mozgu koja je pritiskala centar za vid. Prvu operaciju Erik je imao sa 16 mjeseci, no ona nije bila uspješna. Za četiri dana počeo je krvariti, pa je u 16 dana bio na još tri dodatne operacije glave. Jedna za drugom Eriku je donijela nove posljedice. 

Tako u sebi nosi pumpicu od malog mozga do trbušne šupljine kako se krv ne bi skupljala u mozgu. Imao je i spojene prste, tzv. pačju kožicu. Do prije dvije godine hodao je uz nečiju pomoć, no sad ni to više ne može. Operirali su mu i stopala, a sad mu se duž cijele kralježnice nakuplja voda. Najgore od svega, govori majka Ana, bili su Erikovi strahovi. Kao dijete, bojao se svih zvukova. Laveža pasa, zujanja muha i osa, zvuka miksera, usisivača.

- Bilo je to strašno. S dvije godine poveli smo ga u vrtić za slijepe 'Mala kuća'. Tamo su imali psića i primijetili su, iako se bojao laveža, da je uz psića puno mirniji, pa su nam preporučili da mu nabavimo jednog. No bio je to dvosjekli mač. Stariji sin Denis imao je kroničnu astmu i bronhitis i bio je alergičan na pseću dlaku - prisjeća se majka.

Ipak su u dom odlučili dovesti tada dvomjesečnu kujicu Lolu. Erik je imao dvije godine. Prva dva tjedna nije ju ni dotakao, ali su roditelji primijetili da je mirniji.

- Bio je sretan, ali je nije htio u svojoj blizini. S vremenom su se toliko zbližili da su postali nerazdvojni. Erik se ubrzo prestao bojati svih zvukova, a Lola mu se doslovno uselila u krevet. Ona je njegova i naša sigurnost, ona ga je izliječila od onog što se može izliječiti - sretna je majka.

Lola je izliječila i Denisa (15). I njemu je ulazila u krevet. Isprva je malo teže disao, no s vremenom je nestalo alergije na pseću dlaku, a Denis danas više nema ni astmu ni bronhitis.

- Doktori su govorili da bum umro, ali im mama nije vjerovala. Lola nije htjela ni čuti za to. Ona me liječi, pazi i mazi - priča nam Erik.

Erik nam je pjevao i svoje pjesmice, a kad bi otpjevao, Lola je veselo mahala repom. Bilo je to njeno 'bravo'. Erik je učenik 7. razreda pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Pjeva u zboru, član je dramske grupe, svira klavijature i odlazi u Caritasovu radionicu pomagati ljudima s invaliditetom. Ana ima status majke njegovateljice.

- Dopuštamo mu sve, zna sve o svojim bolestima, mora znati da svijet nije savršen, ne držimo ga pod staklenim zvonom. Nimalo se ne osjeća drugačijim od zdrave djece. Pri njegovom oporavku Lola je odradila 90 posto posla. Obožavamo Lolu i pse preporučujem svim roditeljima s bolesnom djecom - kaže Ana.

- Lola je moja Lolita, cartica (maza, op.a.), carica. Ima dugu dlaku, mekani rep, hladni nosić i miriše na jagode. Eto vidite da 'vidim' Lolu - veselo nam govori Erik.