Vjerni prikaz strave: Muzej koji krije sve tajne rata u Vukovaru

Sjećanje na Domovinski rat i bitku za Vukovar već godinama njeguje Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar. Uz prikaz tromjesečne obrane i pada Vukovara, u jednoj od prostorija izloženi su primjerci naoružanja vojnika JNA i vukovarskih branitelja. S jedne se strane cakle dobro podmazane moderne vojne puške i bombe, a s druge prkose nevjerojatni primjerci pušaka i pištolja osobne izrade, ručne bombe izrađene od konzervi, puške bez okidača, bojler-bombe...

To su svjetski unikati koji oduševljavaju vojne stručnjake. Oni se čude kako je šačica tako malo i slabo naoružanih ljudi četiri mjeseca odolijevala nadmoćnom neprijatelju.

Memorijalni centar smješten je u prostorima bivše vojarne 204. brigade, nedaleko od središta grada. To je prostor koji predstavlja središnju točku svih aktivnosti, lokaliteta i organizacija povezanih sa sjećanjem na Domovinski rat i na tragediju Vukovara. Te ratne 1991. godine bila je snažno uporište JNA i imala veliko značenje u okupaciji i granatiranju grada. Danas promiče istinu, educira učenike o povijesnoj važnosti ratnih događanja...

VJERAN PRIKAZ STRAVE U PODRUMU

U podrumskom skladištu vjerodostojno je prikazano kako su u vrijeme rata izgledali zloglasni logori u Stajićevu i Begejcima.

- Onaj tko bi samo malo podignuo glavu, bio je brutalno premlaćivan. U čučećem položaju izdržali bismo nekoliko sati. Nakon toga si imao osjećaj da će ti popucati svi mišići u tijelu - napisao je logoraš Milan Turkalj.

IMPROVIZIRANO ORUŽJE

Nedostatak oružja za obranu grada i vlastitog naoružanja natjerao je mnoge Vukovarce da sami izrade neko oružje. Izrađivali su ih u svojim garažama, kućama, na tokarskim strojevima ako su bili vještiji, od lovačkog oružja koje su možda već imali ili koristeći razne druge predmete i cijevi.

Ideje i kreacije bile su nevjerojatne. Najjednostavnija je izrada pištolja bila obična kratka cijev s čavlom kao udarnom iglom. Malokalibarski metak, potegneš, ispucaš, dovoljno da ubiješ nekoga tko stoji ispred tebe. Maštovitiji su radovi bili inspirirani strašnim puškama koje podsjećaju na puške iz filmova o Mad Maxu - hrastova obloga, dvije cijevi, u konačnoj izradi teško je 5-6 kilograma, pa ne možeš ni držati, ili kao vinčesterke iz vesterna, s golemim bubnjem za streljivo. Izrađivani su i “prethodnici” kalašnjikova i bacači granata.

Cijev, doboš, patrona od lovačke puške, mehanizam za okidanje, kundak, to je u pravilu potrebno za izradu. Tko je imao kakve mašte i materijala tako je napravio. Cijev je bila najvažnija. Morala je biti kvalitetna, sigurna. Obično se koristila cijev volana od Fiće ili Škode jer to je bila kvalitetna cijev, bešavna, kalibar za lovačku patronu. Udarne igle pravili su od čavala.

Mnogi su to izrađivali po vlastitom nahođenju pa, tek kad su ispucali jedan metak, shvatili su u čemu su pogriješili. Cijev bez kundaka te opeče nakon ispaljivanja metka.

Zbog nestručne izrade i korištenja takvog oružja mnogi koji su njima rukovali sami su se ranili. Najčešće se događalo da se tijekom opaljenja cijev rasprsne.

KUTIJICA IZRAĐENA OD KRUHA I VODE

Logoraš Predrag Doktor, koji je četiri mjeseca proveo u zatočeništvu, često je za obrok dobivao polusirovi kruh i vodu. Od te smjese izrađivao je minijaturne predmete, one koji su mu budili sjećanja na djetinjstvo. Jedan od sačuvanih je malena kutija, nalik na drvene kutije u kojima su žene nekad čuvale svoje nošnje. Izrađena je s ukrasnim crvenim laticama obojenim crvenom tintom iz kemijske olovke. Imala je poklopac.

BOMBE RUČNE IZRADE

Slično je bilo i s ručnim bombama. Poznavatelju vojne opreme i eksplozivnih naprava nije bilo teško izraditi ručnu bombu. U opustošenom Vukovaru tijekom rata za to su dobro poslužile i stare odbačene limenke od soka ili piva, od mesnih narezaka. U njih su stavljali plastični eksploziv, metalne fragmente kao čavle, vijke, što više onoga što se može u eksploziji rasprsnuti, detonatorsku kapisu, sporogoreći štapin i eto bombe. Sporogoreći štapin gori sekundu do sekundu i pol za 1 cm, znači deset centimetara štapina daje vam od 10 do 15 sekundi da bombu bacite. Takve bombe nije mogao izraditi laik nego netko s malo znanja o tome - pirotehničari, inženjerci, policija, vojska.

U limenku stane oko 200-250 grama eksploziva. On se otopi kao sir, na nižoj temperaturi, i naspe se u limenku. Neki su od toga i oslijepili jer topljenje eksploziva ispušta opasne pare koje su im uništile vid.

Bomba se mogla izraditi i na način da oko eksploziva omotaš neku armaturu, unutra staviš metalne fragmente. Bilo je i toga da pritom nastrada i onaj tko bombu upali jer štapin može biti neispravan, brže izgori, ili uzmu krivi, detonirajući umjesto sporogoreći.

Ovakva bomba ne može uništiti tenk. Ona služi samo za ranjavanje vojnika pješaka. Ali može ubiti i samog vojnika koji je baca.

Ručna kumulativna bomba koja je bila u standardnoj vojnoj izradi i sama je bila opasna za rukovanje. Mnogi su od nje poginuli jer nisu znali njome rukovati.

ČIZME KANAĐANKE ZNAČILE SU ILI ŽIVOT ILI SMRT

Ovo su moje čizme u kojima sam 1991. godine izašao iz Vukovara. Ima slika na kojoj se vidi dan i trenutak kad ih je i Jean Michel Nicolier taman zadužio. Čizme je prije rata izrađivao kombinat Borovo za izvoz u Kanadu. Žute, tople, mekane, udobne, kvalitetna koža. Te čizme dobili su svi pripadnici ZNG u Vukovaru krajem rujna. Sačuvao sam ih sve ove godine, ne s konkretnom namjerom. Jednostavno sam ih spremio nakon rata i zaboravio na njih. Još izgledaju isto, potrošeno, jedino im je đon uništen, istrunuo, kaže Marin Ivanković, vukovarski branitelj, koji je svoje ratne čizme prvi put izložio na izložbi "Junaci Domovinskog rata" u Hrvatskom povijesnome muzeju. Nakon toga prebačene su kao eksponat u Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru.

Ivankoviću čizme bude brojna sjećanja. U njima je izašao iz Vukovara u proboju, nakon pada, kad i drugi pripadnici vojne policije, kojoj je tad pripadao. Njih 38.

- Nakon pada Vukovara, ako ste ove čizme imali na nogama, a bili ste živi, Dunav vas odnese. Nema priče. Četnici su znali tko je nosio te čizme. To je bio znak prepoznavanja branitelja Vukovara. Bilo je onih koji su ih skidali i bacali nakon pada grada, kad su shvatili da će zbog njih izgubiti život. Jer bilo ti je važnije imati noge na kojima ćeš izaći iz grada zdrav i čitav, pa makar i bez čizama. Četnici su te čizme skidali s mrtvih branitelja na ulicama i uzimali ih sebi - kaže Ivanković dodajući kako su svi branitelji čuvali svoje čizme jer je to bio jedini par obuće koji su imali.

- Ove su konkretno prošle svašta u Vukovaru. Od Sajmišta, Mitnice, jednog dijela Lušča, Priljeva, Budžaka i proboj. Prave vojničke čizme. Imale su prilično krvi na sebi. Nisam je prao. Vrijeme je učinilo svoje. Uhvatila se patina - tiho kaže Ivanković.

Borovo je nakon rata izradilo repliku tih čizama. Trebale su se zvati Zenge, ali se od tog imena odustalo. Danas ih najviše vole nositi mladi.

PLETENI KRIŽ IZRAĐEN OD OPORENE ODJEĆE

Vukovarac Dragutin Antunović također je završio u logoru u Mitrovici. U predugim danima zatočeništva izradio je pleteni križ, privjesak za oko vrata. Sačinio ga je od oporene stare odjeće. Taj mu je križ bio utjeha svaki put kad bi se za sebe i svoje bližnje molio Bogu. Dragutin Antunović je pokojni.

SANDUCI S LIJEKOVIMA I KRVNOM PLAZMOM

Okruženje Vukovara značilo je nedostatak svega što je Vukovarcima i braniteljima bilo najvažnije. Krvna plazma, lijekovi, zavoji, hrana, cigarete, voda - to je svima najviše trebalo. Kako bi im to osigurali, ustrojen je Samostalni zrakoplovni vod koji je imao samo 4-5 malih, lakih aviona, kojima su upravljali piloti dragovoljci. Sve od okupacije grada pa do pada piloti Samostalnog voda noćima su uzlijetali iz Osijeka, puni drvenih sanduka opreme. Morali su letjeti nisko, ispod vojnih radara JNA, u totalnome mraku, kako ne bi bili viđeni.

- Sanduci su se ciljano punili svime, da svatko dobije ono što mu je potrebno. Obično su ih izbacivali na stadion Sloge u centru grada. Mi bismo došli ranije na stadion, zapalili tri vatre, da ih avion vidi i da tu izbaci sanduk.

U prosjeku su bacali šest tih sanduka, težine oko 120-150 kilograma. Ako smo dobili dva, mi u Vukovaru, to je bila sreća, sve ostalo su pokupili četnici okolo.

Naime, našli položaji su se stalno mijenjali, nekad nismo mogli pokazati točku istovara, a i to je padobran, bez ikakvog navođenja, oni ga izbace, a vjetar ga odnese ili avion promaši našu lokaciju. Čim smo vidjeli da netko negdje puši, znali smo da je tamo pao sanduk - pričaju branitelji Vukovara o sanducima pomoći koji su im produljivali život. Avioni Samostalnog zrakoplovnog voda letjeli su do 2. 12., kad je takav jedan srušen. Tad su poginula dva pilota i dva padobranca, južno kod Otoka.

Od tog aviona ostao je samo motor i kotač i to je izloženo u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru.

PISMO LOGORAŠA UPUĆENO DJEVOJCI

Kad bi logorašima bio najavljen dolazak Međunarodnog Crvenoga križa, svi su dobili mogućnost i priliku da napišu neku poruku svojim obiteljima.

Tamara Rubčić, danas vojnikinja u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru, tad se prezivala Kokan, dobila je poruku iz logora Sremska Mitrovica od svog tadašnjeg dečka, a današnjeg supruga Darka Rubčića. Poruku je dobila dok je bila u progonstvu, nakon što je već saznala da je Darko živ i da se nalazi u srpskom zatočeništvu.

"Nadam se da si se uklopila u novi život i da se dobro slažeš sa mojima. Nadam se da ćeš me uskoro vidjeti i da me nećeš morati više čekati. Budi mi dobra i čekaj ako želiš, a znam da želiš. Puno poljubaca šalje ti tvoj dečko Darko koji te puno, puno voli i misli na tebe". Nakon Darkove razmjene i puštanja na slobodu vjenčali su se.

KARTONSKE PAPUČE ‘APOSTOLKE’

Izradio ih je Vukovarac Zvonko Oros koji je, nakon pada grada, završio u logoru u Sremskoj Mitrovici. Cijelo je vrijeme u logoru bio bos jer nije imao što obuti. Četnik ga je izuo odmah po dolasku u logor jer su mu se svidjele njegove čizme. Zima, hladno, mjesec studeni, prosinac, siječanj, temperature do minus 20, a on bos na betonu.

Jedini način da ima bilo što na nogama su - kartonske apostolke. Bolje nego potpuno bos. Izradio si je nekoliko pari. Izrezao ih je po veličini svoje noge te oko prsta i zgloba povezao vunom da mu se donekle drže za stopalo dok hoda. Na đonu je napisao i svoj broj.

RUČNA BOMBA 'PIJANI USTAŠA'

Bomba koju su osmislili djelatnici Tehničke satnije u Borovu. To je uobičajena bomba M 75 koju odrasli muškarac može baciti možda 50-ak metara. Ali kad se na pušku stavi metalna čašica koju su osmislili djelatnici Tehničke satnije, u pušku umetne tromblonski metak koji nema zrno, u čašicu ručna bomba, izvuče se osigurač i ispali hitac, bomba leti 250-300 metara. Te su bombe četnici nazvali 'pijani ustaša' jer su govorili kako jedino pijani ili nadrogirani vukovarski branitelj može bombu baciti 200 metara. Nitko normalan.

Dečki iz Tehničke satnije sami su osmislili taj način izbacivanja bombe. Još postoji nacrt po kojemu su izrađivali taj mehanizam za pušku i bombu. Radili su i pancirke, punjenje za granate, dijelove zatvarača za puškomitraljez te brtve za velike topove koje Vukovarci nisu imali jer su ih četnici poskidali. Bombu 'pijani ustaša' i ostale dijelove za naoružanje Borovo više nikad nije proizvodilo.

KUHINJSKA KRPA S POTPISIMA LOGORAŠA

Vlasnik krpe je Mladen Novak, pripadnik 204. brigade HV-a Vukovar. Zarobljen je 20. studenog 1991. godine. U logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica bio je do velike razmjene 14. kolovoza 1992. u Nemetinu. Kuhinjsku krpu su mu, uz hranu, u siječnju 1992. godine donijele Nada Asodi i njegova tadašnja djevojka Svetlana Asodi.

Od svih je logoraša iz soba 2 i 14, u kojima je boravio u Sremskoj Mitrovici, Mladen zatražio da mu se potpišu na krpu. Vidjevši krpu s potpisima, čuvari logora je oduzimaju Mladenu, ali je dobiva nazad nekoliko dana prije razmjene. Vratio mu ju je vojni policajac Jovan Zeković iz Čačka i rekao mu da je malo bolje spremi. Tu je krpu Mladen ponio sa sobom na razmjenu i još je u njegovu posjedu. Mladen danas živi u Zagrebu.

KARTE KOJE SU IZRAĐENE OD KUTIJE ZA KEKS

Malene, tek dovoljne za držanje u rukama. Iscrtane simbolima uobičajenim za karte. Kemijskom olovkom. Sve u istim mjerama. Izrezane limom, poklopcem od limenke sardina. Pažljivo očuvane. Za njih je izrađena i malena kutijica u kojima su ih čuvali. Izradom raznih predmeta u zatvoru ili kartanjem branitelji su kratili vrijeme u srbijanskim logorima, a i nekakvim kreativnim radom pokušavali odvratiti loše misli te ostati donekle ‘normalni’. Ovih je vlasnik Darko Mihaljević, vukovarski branitelj.