Vladi smetaju oni koji pomažu, kuhaju, obilaze razorena sela...
Petrinja: Andrej Plenković na sastanku Stožera za obnovu Sisačko-moslavačke županije
|
Foto: Matija Habljak/PIXSELL - ILUSTRACIJA
Da se cijela Hrvatska nije digla na noge, kakva bi bila pomoć za unesrećene na terenu? Ni hranu ne bi imali. Zato što oni koji žive na državnim jaslama ne rade svoj posao.
Jeste li u sve ovo vrijeme, otkad je potres razorio Baniju, čuli bilo koga iz vlasti ili državnih institucija da zahvaljuju volonterima, donatorima i svim onim običnim ljudima koji nesebično daju, iako i sami nemaju mnogo? Niste. Baš naprotiv.
Od uglancane ekipe cijelo vrijeme slušate da volonteri smetaju, a ta ista pozerska ekipa pritom, za sve ono što se događa ne terenu, bezočno zasluge pripisuje sebi. Vlasti smetaju ljudi koji pomažu.
Da netko sa strane, tko nije iz naše države, gleda sve ovo, pitao bi se u nevjerici kako i zašto odgovornima može smetati ta bujica pomoći, svi ti ljudi ujedinjeni u zajedničkom zadatku za koji su se sami i dobrovoljno odlučili. No mi koji živimo ovdje dobro znamo zašto.
Zato što su ti niski udarci i prozivke u kojima vlastodršcima smetaju dobročinitelji nemušti pokušaji prikrivanja vlastitih nesposobnosti i neorganiziranosti. Jer da se cijela Hrvatska nije digla na noge, kakva bi bila pomoć za unesrećene na terenu? Ni hranu ne bi imali. Zato što oni koji žive na državnim jaslama ne rade svoj posao. I zato što je stranačka pripadnost osnovni kriterij u vodećoj hrvatskoj sportskoj disciplini, koja nije ni nogomet, ni rukomet, ni skijanje, nego uhljebništvo na duge staze.
I kad se dogode ovakve situacije, nema zamagljivanja, nema demagogije koja zamračuje pogled, nema tih spinovskih fraza kojima se inače utrenirano obmanjuje javnost. Sve je jasno kao dan. Ništa se više ne može prikriti.
Odavno je već poznato - ne daj Bože da ti egzistencija ovisi o državi i njezinoj milosti. Znaju to dobro svi oni koji su u sustavu socijalne skrbi. Znaju to dobro i svi naši umirovljenici koji su lomili kičmu puni radni vijek, da bi na kraju birali hoće li si u trgovini priuštiti pola litre mlijeka ili deset deka parizera. Sad to na svojoj koži osjete i stanovnici Banije, i od prije nebitni ovoj državi, a sad pogotovo.
Osim za strategiju sakupljanja političkih poena. I zato onoj uglancanoj ekipi s početka priče treba jasno i glasno dati do znanja da sve vidimo i sve znamo. I da ono što čine ne može i ne smije biti zauvijek
