Oni su djeca pastiri: Muzemo krave, ne sjedimo za računalom

Blizanke Ana i Marija (7), Mateo (9) i Marko (11) svaki slobodan trenutak provode kod bake Maše Mitrović (65) u Zelengradu kraj Obrovca. Tamo ih čekaju šarplaninac Kan, kangalica Alba i štenci hrvatskog ovčara, tornjaka i mješanca kojima još nisu smislili imena.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

03:11

Video: 24sata/pixsell

To su im životinjski pomagači za čuvanje 250 ovaca, 50 koza, konja Sokola te 30 krava i teladi koji pak ljetuju u brdima pa se ne viđaju često. Klinci zato obožavaju vikende i praznike, a ljeto u veselju provedu kod bake. Pomaže i to što ima bazen.

- Najviše volim konja Sokola. Naučit ću ga jahati - govori nam Ana, koja mora pričekati da još malo poraste, a i da se mladi Sokol dovoljno ukroti za jahanje.

Marija dodaje da s bakom nekad ode sama na ispašu. Tvrdi da u Zelengradu nema vukova, jer ni jednog nikad nije vidjela, ali dodaje da je baka Maša ipak ne ostavlja samu s blagom. Baka kaže da je lani između nje i stoke na ispaši iskočio golemi vuk, ali ga je otjerala vikom. Mitrovići kažu kako ih ima po brdima, ali da ne napadaju često stoku.

- Koze se zovu ‘kic, kic’, a ovcama se viče ‘beeo’ca’ - objašnjavaju dječica i dok si trepnuo okom pomiješaju se sa stadom i svaki uhvati sebi po janje.

Objašnjavaju nam da je najbolje pustiti ovce da same sebi izaberu ispašu te samo paziti da se ne rastrče uokolo. Koza je puno manje pa slijede ovce, a da ih je približno jednako, svaka bi vrsta stoke sitnog zuba vukla na svoju stranu.

Klinci obitelji Mitrović stalno trče. Puno je livada posutih stijenama, šumaraka, brda i padina za istražiti, a tako malo vremena. Najviše se vole igrati lovice i kukala. Za okrijepu ih čekaju nekoliko vrsta bakina sira, miješana skuta od ovčjeg i kravljeg mlijeka, svježe mlijeko, čajevi i sokovi pobrani u prirodi, a ako im i to dosadi, mogu gledati crtiće.

- Obožavaju domaće životinje i prirodu dok ih ne uhvati pubertet. Onda je to druga priča - govori nam tata zvan Dragi.

U malom zabiokovskom zaseoku Buljubašići u općini Zagvozd, Josip Buljubašić je jedini školarac, prvašić koji je u rujnu bezbrižne dane zamijenio knjigama i školskim obvezama. Voli životinje, svoja goveda, voli pomagati tati u staji te ga nije sram hoće li mu se rugati i kako će reagirati školski prijatelji. Svako jutro točno u 6.30 sati zvoni za ustajanje. Slijede umivanje i zajutrak. Zatim školska torba na ramena i odlazak u četiri kilometra udaljeni Zagvozd, gdje je Josip jedan od jedanaestorice zagvoških đaka prvaka.

- Ma volim ja školu, družiti se s prijateljima, ali najviše volim kad zazvoni školsko zvono te mama dođe po mene i krenemo kući - zaigrano nas dočekuje Josip. Čim dođe iz škole, nakon ručka sjeda za stol i piše zadaću. Tu nema puno nagovaranja jer zna da će se, što prije ispuni svoje radne obveze, moći pridružiti tati Anti u staji.

- Imamo puno krava i teladi te svinja, i sve to treba nahraniti, pustiti na ispašu. Svaki dan moji roditelji imaju puno posla i zato rado pomažem - priča Josip. Grabljama dodaje sijeno, vodu, poneko govedo pomazi i nastavlja dalje.

- Svu djecu iz grada pozvao bih ovdje kod mene na selo da vide kako je zabavno raditi oko životinja. Ne bih mijenjao život na selu za život u gradu. Ponekad se poželim velikih igraonica s puno djece, ali me tad roditelji odvezu u Split, ja se izigram i jedva čekam povratak u moje selo. Meni je ovdje lijepo. Imam svoju školu, igram se s prijateljima, ali mi je najljepše među mojim životinjama - ozbiljno će ovaj mališan koji ima tri mlađe setre. Svako godišnje doba za stočara i pastira ima svojih čari. Ljeto je vrijeme kad je stoka na ispaši i Josip rado pomaže roditeljima čuvati stado. Ako ga kojim slučajem tata ne povede sa sobom, kad treba nahraniti životinje, on se uputi sam i vrlo ih brzo stigne prečicom. Dok tata hrani svinje, Josip će pomoći oko sijena za goveda. Ako treba, nema straha, okupat će svinje, u kokošinjcu će pokupiti jaja, a nakon mužnje mami odnijeti mlijeko. On neće popiti mlijeko iz tetrapaka s rokom trajanja od nekoliko mjeseci, nego svježe umuženo. Već sad zna kako napraviti svježi sir jer budno prati dok ga mama radi. O domaćim kobasicama da i ne govorimo to spremno radi s roditeljima i uredno dobiva svoj džeparac.

- Kad se svi poslovi obave i kad se obitelj nađe oko obiteljskog stola, dogovaraju se poslovi za sutra. Svatko zna svoj dio posla, a Josipov je prvenstveno škola. Sve ostalo je isključivo njegova dobra volja - priča nam tata.

- Jako volim životinje i zapravo me veseli kad pomažem roditeljima oko ovaca jer oni sami to sve ne bi stigli - počela je svoju priču Valentina Čikvar iz Barne.

Njezina obitelj ima 200-tinjak ovaca i oko 100 janjadi. Naravno, tu je Valentina prva, no njezinim stopama kreće i 3,5-godišnja mlađa kći Lucija koja uglavnom vodi brigu o magarcu Đovani. Tri godine starog magarca hrani jabukama i suhim kruhom. Ali i u stopu prati stariju sestru koja se nakon povratka iz škole u pet kilometara udaljenom Grubišnom Polju, gdje ide školskim autobusom, nakon jela odmah presvlači u radnu odjeću i kreće na posao. Valentinin radni dan započinje ustajanjem u 6.30 sati spremanjem za školu. Nakon povratka je angažirana oko ovaca i tek poslije 18 sati sjeda za radni stol i prima se školskih obveza. Rekla je da nema baš puno vremena za društvene igre jer joj je ljepše sa životinjama.

- Pogotovo po ljetnim vrućinama ovce trebaju puno vode. Treba mi oko sat vremena da napunim 20 korita s oko 1500 litara vode – pojašnjava nam Valentina dok smo je pratili u njezinu “vodenom” zadatku. Dok ovce piju vodu, Valentina se pridružuje majci Katarini oko miješanja hrane za životinje. Tu su zajedno oko dva sata i više, ako otac Dražen nije uključen u taj posao. Valentinina uloga je nezamjenjiva kad se janjci odvajaju od ovaca.

- Kad navrše 2,5 mjeseci, onda se janjci odvajaju od majki. Jako mi je žao kad ih čujem kako plaču, jer pomislim da je svakom biću teško kad ga se odvoji od majke. Stoga svako janje uzmem u naručje i pomazim ga kako bi lakše podnijelo taj stres – pojašnjava svoju ulogu u tom, kako kaže, najtežem poslu. I poslije odvajanja često ona i sestra obilaze janjce kako bi se poigrali s njima da im lakše bude jer su usamljeni bez “roditeljske” brige.

OPG imaju 10-ak godina i do ove jeseni im je velika pomoć bio sin Marko (16), koji ide u školu u Karlovac.

- Jako smo ponosni na djecu, jer vole životinje. Marko se svaki petak, čim dođe iz Karlovca, odmah prihvati posla i ne staje cijeli vikend. Tad je on najveća pomoć ocu jer se ta dva dana rade najopsežniji poslovi – govori Katarina. Dodajući kako se djeci od najranije mladosti, a to je već u dobi male Lucije, trebaju polako kroz igru i druženje sa životinjama usađivati radne navike.