'Vučić je mogao samo poželjeti da ima ovakve kritičare u Srbiji'
NOVI EXPRESS Nema ponavljanja i vraćanja ratne prošlosti, mi i dalje živimo u njoj. Ili, točnije rečeno, naše političke elite drže nas već 30 godina u mentalnom ratnom stanju
Biblioteka XX vek u svjetskim je razmjerima rijedak, a možda i jedinstven slučaj: otkad je 1971. u toj beogradskoj ediciji objavljena prva knjiga – “Uvod u permanentno obrazovanje” Paula Lengranda – na njezinu se čelu nalazi isti čovjek. Politički antropolog, etnolog, angažirani intelektualac, a prije svega izdavač, Ivan Čolović (1938.) prije točno 50 godina pokrenuo je biblioteku koju uređuje i danas, a kojoj je od 1989., u promijenjenim društveno-političkim okolnostima, i formalni nakladnik. Dobro poznata svima koji su sedamdesetih, a osobito osamdesetih godina studirali humanističke znanosti u bivšoj Jugoslaviji, Biblioteka XX vek objavljivala je, i objavljuje, znanstvena i esejistička djela koja se bave društvom i kulturom, s ciljem da javnosti predstavi najvažnije domaće i strane autore i njihove ideje, najnovije trendove u području humanističkih interdisciplinarnih istraživanja, te da, kako je Čolović jednom napisao, “ponudi ključeve za razumijevanje svijeta u kojemu živimo”. Publika Biblioteke XX vek nikad nije bila masovna, ali je uvijek bila probrana, baš kao i autori čija su djela u biblioteci objavljivana: Marija Todorova, Roland Barthes, Edward Said, Clifford Geertz, Claude Levi-Strauss, Eric Hobsbawm... Povodom okrugle obljetnice - i nakon više od 250 objavljenih knjiga - u sklopu biblioteke objavljen je zbornik eseja “Pola veka XX veka”, u kojemu je dvadesetak autora, redovitih suradnika edicije, opisalo svoj osobni odnos s bibliotekom. Obljetnička knjiga predstavljena je na ovogodišnjem Sa(n)jmu knjiga u Puli, a tim smo povodom razgovarali s tim legendarnim srbijanskim izdavačem i javnim intelektualcem. Čolović je za svoj rad dobio mnoga formalna priznanja, uključujući Herderovu nagradu, počasni doktorat Varšavskog sveučilišta i orden viteza Legije časti, te još mnogo više neformalnih – Teofil Pančić je, primjerice, o njegovu izdavačkom pothvatu napisao: “Pogledajte ličnu biblioteku bilo koga tko govori i piše na našem jeziku, i ako u njoj ne pronađete knjige ‘XX veka’, bit će vam jasno da s tom osobom nešto fundamentalno nije u redu, i da će to prije ili kasnije isplivati na površinu na najgori mogući način”.
