Vukovar je srušen. Vukovar je obnovljen. Zrinka i njen muž su i dalje tu. Plove i ne odustaju

Dunav se valja uz grad. Polako i postojano, kao što se valjao stotinama godina prije i kao što će se valjati stotinama godina kasnije. Lijepi se uz betonske pristane, gladno obilazi blatnjave ade i povlači se natrag u svoj tok. Ide dalje i neće stati. Nikad dosad nije stao. 

POGLEDAJTE VIDEO: Prošlo je 29 godina od pada Vukovara

Pokretanje videa...

02:03

Vukovar obljetnica | Video: 24sata/pixsell

Pamti sve. Vidi sve. Sa sobom odnosi sve.

Preko njega, preko svega što on predstavlja i što je predstavljao, sada plovi jedan brod. Možda ste ga vidjeli, ako ste se slučajno u posljednje vrijeme zatekli u Vukovaru. Ne možete ga promašiti. Ružičasta, bešumna kutijica, osvijetljena kao ukras na božićnom drvcu. Metalnu oplatu kormila steže muškarac. Utrobom lađe trčkara nasmijana žena. Njegova žena. 

Zrinka Šesto je imala samo 18 godina kad su tenkovi ušli na Sajmište, u njenu ulicu. Neprijatelji su joj odveli oca. Spasio ih je susjed, njegov prijatelj. Srbin koji je ćirilicom na njihovoj bivšoj kući napisao: 'Ne diraj, ovo je srpska kuća'. Pijani vojnici su im danima tutnjali kroz dom, sve dok jednog dana nije sve zamuklo. Noć ranije grad je pao. Zrinka i njena majka su u autobusu izašli iz ruševina. Sestra joj je ostala raditi u bolnici. Oca su našli sljedeće godine. Bio je u logoru. Spasio se pukom srećom. 

Zrinka se vratila. Danas sa svojim mužem Zoranom, također Vukovarcem, plovi Dunavom. Istom rijekom koja je nekad oplakivala uništeni, a danas plazi uz obnovljeni grad.

Jezde u elektro-solarnom brodu. Napravili su prvo takvo plovilo u gradu koji nije imao turistički brod od 1932. godine. Sklopili su ga prije nedavno u Zagrebu praktički sami, uz pomoć jednog arhitekta i HBOR-ovog kredita. Sami su ga i dovukli ovdje i otad, eto, plove. Idu dalje.

Ipak, sjećaju se i onoga prije. 

- Svi znaju za Vukovar, svi pričaju o Vukovaru, svi ga žele posjetiti, ali samo mi koji u njemu živimo znamo što je Vukovar i kako je danas živjeti u njemu. I kao što će biti i onih koji će reći da i oni koji imaju 'vanjsku' sliku o gradu mogu pomoći u njegovu razvoju, ja ću na to reći da oni ne poznaju dušu grada. Jer grad čine ljudi, a ne zgrade. Čine ga dobri ljudi, koliko god to patetično zvučalo - priča dunavska kapetanica.

Imaju sina ovdje. Brinu za njega. Žele da odraste u zdravom okruženju.

- Ja poznajem 'građanski' Vukovar, onaj od prije 1991., te toliko spominjane godine u kontekstu grada. Sama činjenica da je tragedija Vukovara 1991. najveći zločin u Europi koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata, dovoljna je da on postane simbol opomene svijetu da je zlo uvijek ponovljivo i da se tiče svakoga. Da bi grad istinski živio, tu zadaću moraju napraviti njegovi stanovnici kao i čelnici grada. Ali, kako ako se oni ne integriraju u želji za prosperitetom te svoje sredine? Kako ako je sve samo postao interes, uzeti još jedan stan, kuću, dobiti posao preko veze? - pita se Zrinka i dodaje kako se duša i karakter grada ogledaju u njima, u stanovnicima Vukovara. Kaže kako su oni krvotok grada, a sve ih je manje. 

Žilava poduzetnica dobro pamti. Desetljeća i rat nisu izbrisali ono što joj je ostalo negdje unutra, negdje gdje nisu mogli doprijeti snajperi i tenkovi.

- Grad je imao puno obrtnika, znalo se kako se ide u grad, pa ne možeš se po vukovarskom korzu šetati 'makar kako'. Kada bi se u Vukovaru spomenulo 'od lutrije do ćuprije' ili osamdesetih 'mudri kamen', pouzdano se znalo da je to naš Korzo i na tom potezu se održavala prava promenada djevojaka i mladića koji su se promatrali i šacovali ispod oka. A tek kavane grada u kojima su se ispijale kavice i jeli najbolji kolači, oni Častekovi, jele girice s pommesom nakon čega je trebalo nekoliko dana da sa ruku skineš miris ribe, pa hoteli... Nekada ih je samo u centru grada bilo tri, pa kasnije opet u osamdesetima disco-klubovi i najbolji dočeci Nove godine nakon kojih bi nam nekoliko dana trebalo da dođemo k sebi. A tek kada su se otvorile prve pizzerije i butici s talijanskom robom. I da, bilo je puno smijeha, puno više nasmijanih lica, iako i tada nisu svi živjeli jako bogato, ali valjda je bilo više sreće u malim stvarima. Ili se tako samo činilo, ne znam - prisjeća se Zrinka. 

Voli svoje rodno mjesto. Vidi se iz svake njene riječi i postupka. 

- Rat je sve prekinuo, ali ja ne želim da Vukovar umre. On je moj grad s jutarnjim suncem iznad Dunava i iako danas nije ispunjen glazbom i plesom kao nekada, ja još uvijek vjerujem da će se život vratiti. Jer koliko god se mi zavaravali, od života danas u Vukovaru ima malo, a dovoljno je vremena prošlo da bude više - govori Zrinka Šesto iz Vukovara, oko kojeg i dalje kruži Dunav, bez obzira koliko ljudi tog dana u njemu ima. Bez obzira na datum.