Obavijesti

News

Vukovar ne smije živjeti samo od sjećanja. Mora imati budućnost koju će mladi birati

Vukovar ne smije živjeti samo od sjećanja. Mora imati budućnost koju će mladi birati
3
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Ivan Bosančić, župan Vukovarsko-srijemske županije budućnost Vukovara vidi u mladima, kojima grad na Vuki nudi i treba ponuditi sigurnost i temelje na kojima mogu graditi život i zasnovati obitelji

U godini u kojoj obilježavamo 35. obljetnicu pada Vukovara, koja vam slika ili ljudska priča najviše govori o snazi ovoga kraja i njegovoj sposobnosti da nakon goleme boli ponovno gradi život?

Kad govorimo o Vukovaru, najčešće se vraćamo slikama razaranja, progona i stradanja. I trebamo ih pamtiti. Ali mene jednako snažno motiviraju ljudi koji su nakon svega odlučili ovdje ponovno graditi život. Nedavno smo dodjeljivali potpore mladim obiteljima. Među njima je bila i samohrana majka četvero djece koja je kupila kuću u Vukovaru. Zamislite koliko je odlučnosti, hrabrosti i svakodnevne borbe u jednoj takvoj odluci. Ona ne govori o velikim planovima nego ih ostvaruje, za sebe i svoju djecu. Upravo u takvim ljudima vidim snagu Vukovara. Unatoč svemu što se dogodilo, ovdje se i dalje kupuju kuće, odgajaju djeca, stvaraju obitelji i planira život. To je Vukovar koji želim vidjeti i za 10 ili 20 godina.

Vukovar za Hrvatsku ima posebno mjesto u kulturi sjećanja, a njegovim je stanovnicima prije svega dom. Kako povezati te dvije uloge tako da dostojanstveno čuvamo uspomenu na žrtvu, a istodobno stvaramo prostor za svakodnevnu radost i nove početke?

Vukovar ne smije živjeti samo u studenom. Za cijelu Hrvatsku on je mjesto posebnog pijeteta, ali za ljude koji ovdje žive Vukovar je dom svih 365 dana u godini. Ovdje se ujutro ide na posao, djeca u vrtić i školu, studenti polažu ispite, mladi se zaljubljuju, ljudi imaju svoje male i velike životne brige. I upravo tako treba biti. Ne vidim nikakvu isključivost između čuvanja uspomene na žrtvu i grada koji živi punim plućima. Naprotiv, upravo je mogućnost da slobodno živimo, radimo i odgajamo djecu ono za što su se naši branitelji borili. Naša je odgovornost čuvati istinu o prošlosti, ali to ne znači zarobiti budućnost i ne dopustiti da buduće generacije Vukovar gledaju samo kroz njegovu tragediju.

Od obrane Vukovara, preko mirne reintegracije, do današnjeg razvoja, ovaj je kraj prošao iznimno zahtjevan put. Što iz tog iskustva smatrate najvrednijom poukom za budućnost Vukovarsko-srijemske županije?

Naučili smo koliko čovjek može izdržati, ali mislim da je došlo vrijeme da prestanemo govoriti samo o izdržljivosti. Ljudi ovoga kraja zaslužuju više od toga da ih se stalno hvali što su izdržali. Obrana Vukovara pokazala je što znači stati jedan uz drugoga u najtežem trenutku. Mirna reintegracija pokazala je koliko su važni strpljenje, mudrost i dogovor. Danas to iskustvo trebamo pretvoriti u sposobnost zajedno rješavati probleme. Ne možemo čekati da ih netko drugi riješi. Ne zanima me tko će za deset godina zasluge pripisivati sebi. Zanima me hoće li obilaznica biti završena, hoće li svako dijete imati mjesto u vrtiću i kvalitetno obrazovanje, stariji mogućnost smještaja u domu i hoće li ljudi imati od čega živjeti. To je zajednička sudbina koju dijelimo. Previše smo vremena izgubili da bismo ga danas trošili na nepotrebne podjele.

Obnova se često opisuje kroz kuće, ceste i ustanove, ali njezin je najdublji smisao povratak osjećaja sigurnosti i pripadnosti.

U kojim trenucima susreta s građanima najjasnije prepoznajete upravo tu, ljudsku dimenziju oporavka?

Najviše mi govore oni sasvim obični razgovori i susreti na terenu. Ljudi me ne pitaju za vrijednost projekata. Pitaju kad će dvorana biti gotova, škola prijeći u jednu smjenu, mogu li računati na mjesto u domu za starije, hoće li biti potpora za kupnju kuće ili stana ili otvaranje obrta. To su pitanja koja najbolje pokazuju što zapravo znači sigurnost. Kad čovjek zna da mu dijete može dobiti kvalitetno obrazovanje, trenirati sport koji želi, da će stari roditelj imati odgovarajuću skrb, liječnika i ljekarnu te da ne mora otići iz svojeg mjesta kako bi pristojno živio, onda smo napravili nešto vrijedno. Zato mi je posebno važno ulagati i u najmanja mjesta. Čovjek u Antinu, Tompojevcima, Cerni ili Gunji ne bi smio imati osjećaj da je zbog svoje adrese manje važan.

Kako mladima koji rat nisu doživjeli približiti veličinu žrtve Vukovara, a istodobno ih ohrabriti da svoj odnos prema ovom kraju grade i kroz znanje, stvaralaštvo i vjeru u vlastitu budućnost?

Mislim da mladi najbolje razumiju povijest kad iza velikih događaja, filmova i udžbenika upoznaju stvarne ljude. Nedavno smo gledali dokumentarni film o braniteljima Doma tehnike u Borovu naselju. To su priče o ljudima koji su čuvali vodovod, sklonište s tisućama civila i pomoćnu bolnicu, znajući da možda neće dočekati sljedeći dan. Takva svjedočanstva imaju snagu koju nijedan protokol ne može nadomjestiti. Ali ne bih htio da mladima stavljamo teret što su prethodne generacije toliko propatile. Želio bih da svoju odluku donesu zato što ovdje mogu ostvariti svoju egzistenciju, završiti fakultet, pokrenuti posao, baviti se znanošću, umjetnošću ili poljoprivredom i biti uspješni. Njihova je zadaća upoznati i čuvati istinu o prošlosti, ali imaju puno pravo ispisivati vlastitu, drugačiju priču o Vukovaru.

Kad razgovarate s braniteljima i obiteljima poginulih i nestalih, koje njihove vrijednosti i poruke nastojite pretočiti u konkretne odluke o razvoju županije?

Jedan je branitelj nedavno, govoreći o obrani Vukovara, rekao nešto što mi je posebno ostalo u sjećanju: “Uzmite mi sva odličja, ali istinu mi nećete oduzeti”. Mislim da te riječi sve govore. Ti ljudi ne traže priznanja. Žele da se zna što se dogodilo, da se njihovi suborci ne zaborave i da se vodi računa o ljudima koji su preživjeli rat. Posebno me pogađaju obitelji nestalih. Za njih rat na neki način još traje i naša je obveza biti uz njih dok se ne pronađu odgovori koje čekaju. Zato podupiremo rad braniteljskih i stradalničkih udruga, skrb o braniteljima i projekt Veteranskog centra u Vukovaru. No postoji i šira odgovornost. Ljudi koji su branili ovu županiju željeli su da njihova djeca i unuci ovdje imaju slobodan i dostojanstven život. To je obveza koju moramo svakodnevno opravdavati svojim radom.

Što za vas znači da mlada obitelj danas u Vukovaru ili nekom drugome mjestu u županiji odluči ostati i graditi svoj život i što Županija može učiniti da takva odluka bude lakša i sigurnija?

To mi je možda i najvažniji pokazatelj uspješnosti našega rada. Jer mlada obitelj ne odlučuje o ostanku na temelju naših govora i obećanja. Ona gleda može li kupiti stan ili kuću, ima li posao, mjesto u vrtiću i školu za svoju djecu. Zato ove godine pomažemo 94 obitelji s više od 356.000 eura za stambeno zbrinjavanje. U suradnji s državom pripremamo i gradimo nove stambene jedinice diljem županije, među kojima su i 42 stana u Vukovaru. Tu su ulaganja u obrazovanje, zdravstvenu skrb i dječje vrtiće, poput novog na Olajnici, na čemu čestitam Gradu Vukovaru. Danas imamo 333 nova mališana u vrtićima diljem županije, 1000 njih su vukovarski vrtićarci. Svjesni smo da nijedna pojedinačna mjera neće riješiti demografske probleme, ali svaka može nekome olakšati važnu životnu odluku. Želim da mladi ovdje ostaju zato što to žele, a ne zato što nemaju mogućnosti otići. To je velika razlika.

Koju razvojnu priliku Vukovarsko-srijemske županije smatrate posebno važnom za povezivanje njezinih gradova i sela, kako bi napredak osjetile obitelji u svakom njezinu dijelu?

Prometna povezanost jedan je od naših najvećih prioriteta. Vukovar, Vinkovci, Ilok, Otok i Županja moraju biti povezani tako da udaljenost ne bude prepreka poslu, školovanju ili svakodnevnom životu. Brza cesta Vukovar – Vinkovci već se radi, a priprema se i projekt proširenja ceste Vinkovci – Županja, vrijedan oko 126 milijuna eura. To je mogućnost da čovjek živi u jednome mjestu, radi u drugom, a pritom ne gubi sate na putovanje. Nadam se i do kraja mandata završetku pruge Zagreb - Vinkovci i ponovnom putovanju od dva i pol sata vlakom do Zagreba. Ali jednako mi je važno da razvoj ne stane na velikim prometnim projektima. Nedavno smo otvorili gradilište škole u Antinu, koju pohađa samo 26 učenika. I tih 26 učenika zaslužuje jednosmjensku nastavu i jednake uvjete kao djeca u drugim školama. To je moj pogled na ravnomjeran razvoj. Ne moramo svi živjeti u gradu da bismo imali kvalitetan život.

Ljudi koji su otišli često zadržavaju snažnu emotivnu vezu sa zavičajem. Kako tu pripadnost pretvoriti u nove prilike za povratak, ulaganje i suradnju?

Ljude koji su otišli ne trebamo uvjeravati koliko je lijepa naša Slavonija. Oni to vrlo dobro znaju i osjećaju. Nedostaju im obitelj, prijatelji, njihovo dvorište i način života. Ali nostalgija sama po sebi ne plaća račune. Zato im moramo ponuditi konkretne razloge za povratak, odnosno optimizam, prvenstveno preko mogućnosti zaposlenja, pokretanja posla, dostupnog stanovanja i kvalitetnog života za cijelu obitelj. Imamo primjere koji pokazuju da je moguće. Među korisnicima naših stambenih potpora bio je i mladi čovjek koji se s obitelji vratio iz Dalmacije i dom pronašao u Tompojevcima. Volio bih da takvih priča bude sve više. Posebno računamo i na naše ljude koji su u svijetu stekli znanje, iskustvo i poslovne veze. Njihov doprinos ne mora nužno početi povratkom. Može početi suradnjom, ulaganjem ili dobrom poslovnom idejom. Najvažnije je da su vrata ove županije za njih uvijek otvorena, ali i da iza toga postoje stvarne prilike.

Kad zamislite Vukovar i Vukovarsko-srijemsku županiju za deset godina, što biste voljeli čuti od jednog mladog čovjeka koji je ovdje ostao, kao najljepšu potvrdu da smo sačuvali sjećanje i izgradili budućnost vrijednu nade?

“Nisam ostao zato što nisam imao kamo otići. Ostao sam jer sam ovdje imao sve što mi je potrebno da ostvarim ono što želim.” Da ima posao koji voli, obitelj i dom, da mu djeca odrastaju u sigurnom okruženju i da ne razmišlja o tome kako mora otići da bi uspio. I volio bih da dobro poznaje povijest svojega grada, poštuje ljude koji su mu omogućili da danas živi u slobodi, ali da njegove vlastite uspomene na Vukovar budu ispunjene sretnim djetinjstvom, prijateljstvima, ljubavima i uspjesima. Jer o Vukovaru će se uvijek govoriti zbog onoga što se ovdje dogodilo 1991. godine. Na nama je da buduće generacije imaju razloga govoriti o svemu dobrome što se ovdje događa nakon toga.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Dnevnik sjećanja logoraša: 'Susjedi su me tukli. Vilicu sam si sam vratio na mjesto...'
EKSKLUZIVNO

Dnevnik sjećanja logoraša: 'Susjedi su me tukli. Vilicu sam si sam vratio na mjesto...'

Vukovarac Marijan Karaula proveo je šest mjeseci u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje su ga svakodnevno mučili. Strašna sjećanja zapisao je u svom dnevniku koji prvi objavljujemo
Ovo je očitovanje liječnice prije uhićenja: Pisala o Periševoj agresiji, prešutjela važne stvari
NAKON TRAGIČNOG DOGAĐAJA

Ovo je očitovanje liječnice prije uhićenja: Pisala o Periševoj agresiji, prešutjela važne stvari

Liječnica L. M. Š. u svom je očitovanju opisala događaje koji su prethodili smrti Kristiana Josipa Periša, no navodno su snimke nadzornih kamera otkrile drugačiju sliku situacije.
Što se čuje na snimci čije curenje istražuje DORH? 'Ja kažem da se ode, ona: 'Kakav videonadzor''
SLUČAJ PERIŠ

Što se čuje na snimci čije curenje istražuje DORH? 'Ja kažem da se ode, ona: 'Kakav videonadzor''

Zvučni zapis snimke Periševog ubojstva, koja je prema saznanjima 24sata nastala u PP Črnomerec, otkriva da su policajci bili svjesni snimke prije nego ju je odvjetnik Klinike donio, samo nisu htjeli otići po nju