'Za Božić samo želimo da nam tata ozdravi i da nas zagrli...'

Nedostaju nam tople čizmice i tenisice, ali radije nećemo ništa od toga. Želimo samo da naš tata ozdravi i da nas sve može jednom zagrliti. To je naša jedina želja. Da tata i mama više ne plaču i da smo svi živi i da smo svi zajedno, kroz suze je reklo petero mališana, braće i sestara u dobi od 2 do 10 godina. Damir Šverko (33) i Sara Baki (32) te njihovo petero djece - Zoran (2), Jakov (5), Ivan (7), Eduardo (8) i Danijela (10) - žive u teškim uvjetima kao podstanari u Puli.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Pokretanje videa...

01:23

video vijesti | Video: KanalRi

Brižni otac i majka često odu spavati praznog želuca jer nemaju. Ali priznaju da djeca nikad nisu bila gladna. Njima ne smije ništa nedostajati. Sve bi bilo drukčije da oca Damira nije pogodila teška bolest pa više ne može raditi. Huntingtonova bolest, kojoj nema lijeka. Kaže da ju je naslijedio od majke, a bolest je toliko napredovala da Damir doslovce ne može zagrliti, a kamoli uzeti u naručje, nijedno od svoje djece. Damir propada pred njihovim očima. Vidno se trese dok razgovaramo s njim, nekontrolirano mu se trza i grči tijelo i bole ga kosti i mišići. Damir je danas samo sjena zdravog čovjeka koji je obitelj hranio radeći na građevini, čovjeka koji je imao 100 kilograma...

- Sve je počelo prije pet godina kad sam odjednom počeo padati. Stvari su mi ispadale iz ruku, spoticao sam se često, dobivao ozljede, a i djeca su vidjela kako padam, pa su u šoku plakala. Nitko isprva nije znao o čemu je riječ. Pojavili su mi se abnormalni pokreti, trza mi se cijelo tijelo, ne mogu to obuzdati, a već danas teško hodam. Ne mogu napraviti par koraka, kao što više ne mogu kontrolirati ni mokraćni mjehur. Spao sam na pelene. Teško mi je gledati svoju jadnu ženu i djecu ovako nemoćan. A moja Sara vrlo je dobra majka, koja je morala dati otkaz da se brine o meni i djeci. Nismo imali niti za stanarinu i režije, pa smo se teškom mukom obratili udruzi Istra pomaže - rekao je kroz suze Damir.

Tiha žena Sara netremice je promatrala muža dok su joj se krupne suze slijevale niz lice. Grleći svog Damira, objašnjava da su joj suprug i djeca cijeli život. Zato je morala dati otkaz jer suprug treba stalnu skrb. Stanje je iz dana u dan sve lošije, muž joj pred očima propada.

- Tko god pročita o toj teškoj bolesti znat će s čim se borimo. Znat će kako je mojim mališanima gledati oca u bolovima, a ne možemo ništa. Duša ti se raspada, a lijeka nema. Od majstora za suhozide, od čovjeka koji nas je držao kao kap vode na dlanu, pao je gotovo u postelju. Rekli su mu liječnici kako bi bolje bilo da je imao rak nego ovu bolest. Od nje je preminula i njegova majka. Prije dvije godine išao je u Zagreb na pretrage. Tad su mu otkrili tu nasljednu bolest, a prije toga samo su nagađali. Svim srcem želim da još poživi, da vidi djecu kako odrastaju - tiho je govorila Sara ne susprežući više suze.

'Supruga je moja stijena' 

Spustila je glavu da je ne vide djeca, ali bilo je nemoguće. I oni su tiho plakali sebi u bradu kad su vidjeli majku. Damir je i bolestan nekako do prije dvije godine radio, ali je bolest napredovala pa je sad nemoćan. Prima invalidninu od 1750 kuna, a samo stan, bez režija, plaćaju 3750 kuna i oko 2000 kuna režije.

- Vrlo mi je teško jer nitko ne zaslužuje gledati patnje oca i muža. Nisam se nadao ovakvom životu. Sa Sarom sam 12 godina i ona je moja stijena - uspio je, između teških trzajeva tijela, izustiti Damir.

Sara se ponovno rasplakala. Kao da je sa svakom novom suzom koja joj je klizila niz obraze izbacila dio teškog tereta života.

- Najgore mi je zbog djece. Dvoje ih je u školi, dvoje u vrtiću, a najmanji je s nama. Pomaže nam moja mama, ali i ona je u godinama. Sad smo došli pred golemi zid, preko kojeg ne možemo prijeći i zato smo se obratili udruzi. Cijeli sam život radila i radila bih opet, ali trenutno ne mogu. Dijete mi prolazi pored izloga i tiho me pita može li dobiti školsku torbu. S knedlom u grlu sam ga odbila. Možda jednom. Zbog neplaćanja režija i stanarine prijetilo nam je izbacivanje iz stana, u kojem smo dvije godine. Damir Bubić iz udruge Istra pomaže uspio je u samo 12 sati preko udruge sakupiti za nas oko 40.000 kuna. Kad mi je to rekao, rasplakala sam se od sreće. Mjesečna stanarina i režije koštaju me 6000 kuna, a sad smo mirni nekoliko mjeseci. Ima u stanu dvije klime, ima prostorija, ali prozori su vrlo stari i ništa se ne ugrije. Zato svi spavamo u jednoj sobi, koju grijemo pomoću peći na struju. Dio spava na kaučima, a dio na podu, na madracima. Jedina želja nam je jednog dana imati vlastiti krov nad glavom. Svoja četiri zida, pa makar 20 kvadrata. Ali to su nedostižne želje. Hvala udruzi što nećemo biti izbačeni iz stana bar nekoliko mjeseci - opisala je Sara.

'Bilo je dana kad smo suprug i ja bili korice kruha gladni, ali djeca nikad' 

Cijeli je život radila kao spremačica, čistila je apartmane. Sve dok je mogla.

- Osim od muževe invalidnine, živimo od rodiljske naknade od 2300 kuna i dječjeg doplatka u iznosu od 2400 kuna. To nam je samo za stan. A kako i što jesti? Bilo je dana kad smo suprug i ja korice kruha bili gladni, ali djeca nikad. Veliko hvala svim ljudima koji su pomogli da ne ostanemo na cesti. Neka im se dobrota stostruko vrati - držeći u naručju najmlađeg sinčića emotivno je rekla Sara.

Damir Bubić iz udruge Istra pomaže kazao je da su ljudi na poziv udruge, koji je išao preko društvenih mreža, počeli uplaćivati novac za pomoć obitelji.

- Krećemo i s akcijom za tu obitelj koja zaista živi u teškom stanju. Cilj nam je dugoročno riješiti njihov stambeni problem jer suprugu je zdravstveno stanje sve teže. Pitanje je koliko će još moći uopće skrbiti o djeci. Zahvaljujem i nadležnom Centru za socijalnu skrb, koji se angažirao oko slučaja. Svi koji žele pomoći dok ne pokrenemo zasebnu akciju za njih mogu uplatiti donaciju na račun udruge i novac će nakon toga biti prebačen kako to nalaže Zakon o humanitarnoj pomoći. Podaci za uplatu su: ZABA, "Istra pomaže", IBAN HR0923600001102913973 - rekao je Damir iz udruge.